IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 28. veljače (Hina) THE WASHINGTON POST (SAD) - 27. II. 1994. Iz primirja u glib? Jonathan Eyal, direktor londnoskoga Kraljevskog instituta za strateška istraživanja, upozorava da se "u varljivom bosanskom primirju nalazi sjeme budućega rata između Istoka i Zapada". "Ako možemo povjerovati tvrdnjama Clintonove vlade, uspjela je prijetnja zračnim napadajima na srpske položaje oko Sarajeva. Osim nekoliko snajpera, nemilosrdno ubijanje civila u bosanskom glavnom gradu prestalo je, a mirovni pregovori, barem između Muslimana i Hrvata, ponovno počinju ovoga tjedna u Washingtonu. 'Nada u uspjeh' pomodna je krilatica, još uvjerljivija zbog činjenice da i SAD i Rusija aktivnije nadopunjuju europsku patetičnu neodlučnost na Balkanu. Mir u naše doba? Teško, jer događaji u protekla dva tjedna, ne obećavajući rješenje, zapravo u sebi nose sjeme šire regionalne nestabilnosti", ističe Eyal. On drži da je "zamisao da UN mogu istodobno zapovijediti zračne napadaje, održati gospodarske sankcije, nahraniti one koji pate pod sankcijama i djelovati kao nepristrani posrednik između zaraćenih strana, bila i još je, u najboljem slučaju, nemoguća". Nedavni ultimatum NATO-a, ocjenjuje Eyal, "rezultat je nekoliko čimbenika unutar zapadnog saveza: britanske zamorenosti prekoatlantskim svađama; francuske želje da se približi NATO-u, pod uvjetom da Pariz ostane na čelu; njemačke frustracije jer je ostala gospodarski div s vojskom na glinenim nogama; američke odlučnosti da ne uznemiri televizijske prijenose iz Lillehammera mučnim slikama iz nekadašnjeg olimpijskog grada. Prijetnja zračnim napadajima bio je najmanji zajednički nazivnik na koji su zapadni saveznici mogli pristati, rezultat odlučnosti da se učini nešto ne čineći ništa posebno. Prijetnja je čini se uspjela na trenutak, ali jedino uz političku cijenu zbog koje bi Zapad općenito, a SAD posebno, najvjerojatnije mogao zažaliti. Otkako je počeo jugoslavenski građanski rat, Zapad je diktirao 'načela' koja bi morala voditi svako mirovno rješenje, dok su balkanske susjedne države prepuštene da se same rješavaju posljedice. ES, organizacija koja je istočnim Europljanima rekla da sljedećih desetljeća ne mogu biti primljeni, i dalje je tvrdila da govori u ime cijeloga kontinenta kad je Jugoslaviji nametnula gospodarske sankcije. Sankcije su jugoslavenskim susjedima nanijele milijarde dolara štete, a ipak se zahtjevi za nadoknadom brižljivo ignoriraju. A NATO, savez koji i dalje bivše komunističke zemlje smatra državama 'izvan područja' svoje glavne odgovornosti, a koji je istočnim Europljanima ponudio samo razgovore i prigodu za fotografiranje, sada predlaže bacanje bombi na njihovo područje. Niti jednom zapadnom vođi od onih koji su postavili ultimatum nije bilo čudno da se, osim Albanije, svi jugoslavenski susjedi protive zračnim napadajima; pretpostavljalo se, kao i uvijek, da će 'urođenici' progutati svaku mudrost koja dođa iz Bruxellesa. Sporazumi o 'partnerstvu za mir' tek su potpisani s većinom balkanskih država, a NATO ima Vijeće za sjevernoatlantsku suradnju, navodno zato da raspravlja o istočnoeuropskim sigurnosnim pitanjima. Niti jedan birokrat NATO-a nije mislio da bi bilo prikladno uporabiti bilo koji od tih mehanizama; 'partnerstvo', što se tiče NATO-a, podrazumijeva da bi Istok morao slijediti Zapad, a ne da bi Zapad morao slušati brige Istoka. Ako si NATO čestita na jednodušnosti, morao bi razmisliti o drugoj jednodušnosti koja sad postoji na Balkanu: strah da pogrešne akcije Zapada dijele područje na interesne sfere, time naviješćujući širi sukob između Istoka i Zapada. Svjestan toga da se Moskva protivi zračnim napadajima, NATO je primijenio niz isprika kako bi umirio ruske vođe. Savez je tvrdio da djeluje jedino u ime UN. No kad su Rusi zatražili pojašnjenje tog mandata, zapadne su zemlje odbile novo glasovanje u Vijeću sigurnosti. NATO je tada tvrdio da se ultimatum odnosi na sve zaraćene strane, a ne samo na Srbe. Taj argument nikoga nije prevario, jer pomisao da će NATO doista bombardirati Muslimane kao i spriječiti Srbe da bombardiraju Sarajevo, uvijek je bila besmislena. Zapad je stalno pretpostavljao da će ruski predsjednik Jeljcin progutati takva opravdanja, osobito kad bi se od Rusa zatražila 'aktivnija' uloga u bosanskim mirovnim pregovorima. Taktika nije uspjela. Dvojbeno je drži li Jeljcin doista mnogo do Srbije", piše Eyal, upozoravajući da je "obrana Srba... želja ruskoga čelnika da pokaže kako ne slijedi zapadni diktat". Mnogo bitnijom Eyal drži "odlučnost Moskve da izbjegne presedan djelovanja NATO-a bez ruske upletenosti na nekom europskom području u kojemu je Sovjetski Savez imao svoj utjecaj. Odigravši sjajno svoje karte, Jeljcin nikad nije zaboravio pouku koju je dobio od svog prethodnika, Mihaila Gorbačova, kad je Moskva pokušala zadržati utjecaj na srednjem istoku uoči zaljevskoga rata: za razliku od Gorbačovljevih diplomatskih ofenziva, koje je Washington u ono doba jednostavno odbacio, Jeljcin je u Sarajevo doveo postrojbe, time zapravo jamčeći da ga se više nikada neće moći nekažnjeno ignorirati. Službeno je Zapadu miliji takav razvoj događaja. No, od onog trenutka kad su se ruske snage pojavile u sarajevskom predgrađu, svaki je čelnik NATO-a bio svjestan teške odluke: ili će zapadni savez bombardirati i tako se izložiti pogibelji od pogibeljnije svađe s Rusijom, ili će odustati od ideje zračnih napadaja u Bosni, vjerojatno zauvijek. NATO je odabrao drugu mogućnost; a možda ni sada neće moći izabrati svađu s Moskvom. Otkako je počeo jugoslavenski rat, Zapad je s pravom pokušao izbjeći njegovo širenje na Balkanu i namjerno je izbjegavao zauzeti stranu u sukobu. Politika je možda dovodila do bjesnila, posebice otkako su simpatije javnosti prema bosanskim Muslimanima postale jake, ali je spriječila stvaranje novih utjecajnih sfera na tom području. Međutim, nedavni dolazak ruskih postrojba u Bosnu duboko je promijenio stanje. U mirovnim pregovorima koji su počeli, SAD djeluju kao zaštitnik bosanske vlade. Od Njemačke se očekuje da potiče Hrvatsku, a Rusija je zadužena za Srbiju. Ukratko, na Balkanu su se pojavile države štićenice, a upravo je to u ovom stoljeću izazvalo dvije katastrofe na tom području. Ako se rusko-američki odnošaji obruše u bliskoj budućnosti, Jugoslavija bi mogla postati bojištem u mnogo širem bliskom sukobu. Novi Vijetnam nije na vidiku uglavnom zato što SAD nisu voljne intervenirati. Ipak Libanon je očita mogućnost u predstojećim desetljećima. Još je bitnije to što nedavno rusko ponašanje upućuje da je 'strateško partnerstvo' sa Zapadom mit; na mnogim područjima mogućih sukoba, interesi Rusije ne poklapaju se s interesima Zapada, a namjerava li Zapad zadržati Moskvu 'na svom brodu', morat će podnijeti stvarne žrtve, a ne samo brbljati besmislene otrcane fraze. Sad je pravo pitanje je li spreman na te žrtve (koje, kako je navijestio predsjednik Jeljcin prošlog tjedna, mogu za sobom povući stalnu rusku riječ ne samo na Balkanu nego i drugdje u istočnoj Europi). Tako bi ovo što se danas čini velikim prikazivanjem zapadne odlučnosti moglo ubrzo postati najvećom zapadnom morom poslije hladnoga rata", zaključuje Jonathan Eyal. THE WASHINGTON POST (SAD) - 25. II. 1994. Rusi i mi: bitna je Bosna Stephen Rosenfeld upozorava da se "ne smije dopustiti da metež izazvan optužbama o ruskoj špijunaži skrene pozornost s glavnog problema koji je sada nastao između Moskve i Washingtona. Špijunaža je tek prateća predstava. Mora ju se rješavati pojačanim oprezom u kontrašpijunaži i ravnotežom u politici. Operativno je bitna Bosna. Bitnija je od špijunaže. Bitnija je od brige za opće odnošaje". Rosenfeld ističe da je bilo jasno da Rusija "koja ima velikih unutarnjih problema, traži utjehu u selektivnoj vanjskopolitičkoj djelatnosti. Tu je sve lakše, a političkom je vodstvu lakše požnjeti pohvale. Od tihe uloge u tmurnoj mirovnoj misiji UN u Hrvatskoj, Moskva je preuzela središnju ulogu u mnogo dramatičnijoj igri mirotvorstva u Bosni. To je učinila jeftinim, ali pametnim, spretnim i dobro tempiranim premještajem nekoliko stotina vojnika u Sarajevo, navodno pod zastavom UN. Rusima je teren na Balkanu poznat, nemaju teškoća s mišljenjem javnosti - naprotiv - a Srbi su im vatrena, iako tvrdoglava mušterija. Imaju još jednu prednost: američkog 'partnera' koji se još ne može odlučiti kakva bi morala biti njegova uloga..." Rosenfeld ističe da je upravo ta neodlučnost uznemirujuća u Clintonovoj politici: "Čim predsjednik gotovo sve - uključujući lokalne strane i razne saveznike i promatrače - da su on i NATO ozbiljni, on i njegovi glavni pomoćnici počinju se ispričavati jer nisu proširili novu NATO-vu strategiju spašavanja života na gradove koji su i dalje pod opsadom. NATO, neopravdano upozorava, možda neće moći provesti takve nove misije. To je stara priča američke politike. (...) Podvojenost i nedosljednost loš su način utjecaja na one koji ubijaju i 'čiste'. Loš su način i za preuzimanje međunarodnoga vodstva. Predsjednik ne bi smio ojačavati rusko upozorenje da 'ništa' u Bosni ne opravdava 'oštru akciju ili oštre riječi'". Rosenfeld drži da "ne bi smio potcjenjivati baš ono - prijetnju vojnom snagom - što mu je donijelo skroman, ali - posebno za Sarajlije - stvaran uspjeh...". Autor podsjeća da je Clintonova vlada do sada "bježala od Bosne i pokušavala privući pozornost na navodno hitnija vanjskopolitička pitanja. Gotovo je smiješno da sada pokušava izvući javne pohvale za svoje geste - za sada samo geste - u toj izmučenoj zemlji. Bilo bi, međutim, tragično da je sadašnja prigoda za mir u Bosni propuštena onim što je komentator Financial Timesa Edward Mortimer nazvao 'općom američkom mlitavošću u međunarodnim obvezama, osobito vojnim, koje izazivaju mnogo nesigurnosti, posebno u srednjoj Europi'". Kako bi najbolje iskoristila novu prigodu, drži Rosenfeld, Clintonova vlada mora otići dalje od spremnosti na zračne napadaje NATO-a u drugim gradovima. "Posebno sad kad su Rusi došli u Bosnu, Washington mora biti ravan njima i Europljanima u slanju kopnenih postrojba kako bi se pojačala međunarodna doplomacija. Onda bi Predsjednik morao barem ublažiti uvjete slanja američkih mirotvoraca. Postoji način da Washington špijunsku pljusku pretvori u vlastitu prednosti u Bosni. Optužbe o ruskom upletanju omogućuju Washingtonu da uvjerljivo tvrdi da je Rusija u velikom škripcu... Moskva bi se mogla izvući tako da se u Bosni pokaže, ne kao balkanski lupež, nego kao zreli partner američke diplomacije", drži Rosenfeld. LE MONDE (Francuska) - 26. II. 1994. Rusija u potrazi za novom diplomacijom List upozorava da je "intervencija Borisa Jeljcina u bosanskoj krizi označila povratak Moskve na međunarodnu pozornicu". Jasno je, ističe list, da "Moskva već nekoliko mjeseci pokušava pronaći diplomaciju koja bi prekinula sovjetsku praksu potvrđujući 'rang' Rusije. Taj razvoj naglašen je na izborima 12. prosinca i razmjernim uspjehom Žirinovskog koji je iznio neke imperijalističke težnje, no počeo je mnogo prije. Zapravo u trenutku kad su čelnici u Moskvi počeli govoriti o 'bliskom susjedu' kako bi označili bivše sovjetske ili ruske teritorije napuštene u vrijeme propasti komunizma i u trenutku kad je vojska prihvatila 'novu' vojnu doktrinu. Ona je jasno upućivala na to da se periferne republike bivšega Sovjetskog Saveza smatra nužnima za sigurnost Rusije te da se ne može u kratkom roku premjestiti sve sovjetske vojne snage i razmjestiti ih unutar sadašnjih granica federacije. Ta koncepcija nije apanaža ni vojnih vođa ni ultranacionalista; nju dijele oni koji se nazivaju 'reformatorima' ili 'demokratima'", ističe list, upozoravajući da "u ime te doktrine ruska vojska intervenira na Kavkazu, u Tadžikistanu ili u Moldaviji; a njezina akcija nije uvijek mirovna. Primjerice u Gruziji je naizmjence podupirala pobunjenike Abhaze i Ševarnadzea..." U nastavku list ističe da je na taj "ponovni ruski aktivizam Zapad reagirao zbunjeno i ambivalentno" te upozorava na različito zapadno i rusko shvaćanje pojma "bliski susjed". VREME (Srbija) - 28. II. 1994. Karte na stolu Hari Štajner razgovarao je s Josipom Manolićem o pitanjima normalizacije odnošaja. Josip Manolić u razgovoru za list kaže da "normalizaciju srpsko-hrvatskih odnošaja ne vidi u velikim skokovima. Ona se može ostavriti samo sitnim koracima i postupnim rješavanjem nagomilanih problema", kaže Manolić. Na pitanje kako to da prijatelji Hrvatske sada razmišljaju o sankcijama protiv nje odgovara: "Od strateškoga zacrtavanja jedne politike do njene realizacije može biti niz grješaka. Mislim da je bilo grješaka u realizaciji te politike prema BiH. Nije bilo dovoljno kooperativnosti s Muslimanim, odnosno sa središnjom vlasti BiH, i to s hrvatske strane, pogotovo od Hrvata u BiH. Nije se vodilo dovoljno računa da je BiH priznata od UN kao suverena zemlja u postojećim granicama. To je trebalo poštivati i podesiti cjelokupnu našu politiku i strategiju toj činjenici". Iznoseći uvjeravanje kako će Hrvatska napraviti korake u skladu sa zahtjevima međunarodnih čimbenika, Manolić odgovara na pitanje ima li hrvatskih trupa u BiH: "Kažem da službena politika tvrdi da nema hrvatskih trupa u BiH. A moramo vjerovati službenoj politici. Netko treći mora utvrditi činjenice". (Hina) sv 280644 MET feb 94 280644 MET feb 94