SERVIS POSEBNIH NASLOVA ITALIJA-PASTA

Nadnaslov:Italija - Privilegirano mjesto nacionalnog proizvoda broj 1 Naslov: Muzej posvećenoj obožavanoj pašti Podnaslov:Italija, koja je u 1992. izvezla 900.000 tona tjestenine, odanost svom nacionalnom jelu dokazuje i prvim talijanskim muzejem posvećenim tjestenini, što prikazuje 'povijest tjestenine' od Etrušćana do današnjih dana. Otvorenje Nacionalnog muzeja pašte financirao je koncern Agnesi, jedan od najvećih proizvođača tjestenine, želeći i time pomoći prodaji svojih proizvoda na sve konkurentnijem tržištu. Piše: Steven HEILBRONNER, Reuter RIM - Za Donatellu Antro, uspomene na obiteljsku kuhinju ispunjene su slikama tijesta raspoređenog po kuhinjskom stolu. Majka je uzimala jedan po jedan grumen; razvlačila ga i oblikovala u paštu. Donatella (34) je zaposlena žena i majka. U njezinoj kuhinji nema više tragova brašna. "Nemam vremena da sama mijesim tijesto", uzdiše ona dok skupinu svojih učenika vodi kroz 'povijest tjestenine' u prvom talijanskom muzeju posvećenom nacionalnom jelu. Među eksponatima izloženima u zgradi nedaleko rimske Fontane di Trevi, prikazana su i rudimentarna oruđa za lupanje i izvlačenje tijesta. Muzej kronološkim redom prikazuje povijest izrade tjestenine sežući u 4. stoljeće prije Krista: do Etruščana koji su krupicu miješali s vodom i valjkom je izvlačili u tanke listove. Dok šeće muzejom posjetitelj postepeno shvaća da je proizvodnja tjestenine, iako još uvijek nije zaboravljena vještina, danas profesionalna djelatnost samo manje skupine Talijana. Masovna proizvodnja tjestenine i sve više zaposlenih žena učinili su svoje, pa će današnji potrošači, poput učiteljice Antro, svježe fettucine ili punjene tortelline kupiti u pastificiou (trgovina tjesteninom), umjesto da ih umijese sami. Koncern Agnesi, jedan od najvećih proizvođača suhe i svježe tjestenine, financirao je otvorenje Nacionalnog muzeja pašte (Museo Nazionale Delle Paste Alimentari), veličajući artikl koji već godinama drži prvo mjesto na popisu talijanskih prehrambenih izvoznih proizvoda i središnje mjesto u talijanskoj paleti okusa, kazao je predstavnik koncerna. On je ipak priznao da takav potez može pomoći prodaji Agnesijevih proizvoda na danas sve konkurentnijem tržištu. Međunaslov: Talijani - rekorderi u potrošnji tjestenine Barilla, najveći proizvođač tjestenine koji u talijanskoj proizvodnji sudjeluje s jednom trećinom, upošljava tehničku ekipu od 150 osoba kojima je jedini zadatak izmišljati nove oblike i veličine tijesta. U protekle tri godine, tvrtka je izbacila na tržište 16 novih vrsta, a svoje recepte čuva kao krunske dragulje. Posjetitelji nekog od sedam Barillinih proizvodnih centara, u kojima radi 8.500 djelatnika, ne smiju unijeti fotoaparate. U 1992. izvezeno je 900.000 tona tjestenine. Najveći je uvoznik Francuska. Slijede je Njemačka, SAD, Švedska, Japan i Švicarska. Talijani su na vrhu liste potrošača. Ondje svaki muškarac, žena ili dijete pojede 27 kg tjestenine godišnje, što je gotovo četiri puta više od francuskog prosjeka. No brojke o potrošnji nisu jedina razlika u prehrambenim navikama. Talijani su manje zainteresirani za nove okuse tjestenine, kakva je na primjer crna tjestenina (sa sipama ili lignjama), s okusom repe, ili čak čokolade. "Sve što možete staviti u tjesteninu da bi joj dali neobičnu boju ne čini je nužno boljom", drži Marcella Hazan, autorica nekoliko najbolje prodavanih kuharica u Italiji. Takozvani novi okusi osmišljeni za izvozna tržišta, osobito za SAD, uvijek željne noviteta, ne odgovaraju Talijanima. "Talijani su narasli i počeli oponašati Ameriku. A onda su se zamorili i vratili tijestu od brašna i jaja na kojemu su odrasli", ističe Hazan. Italija obiluje izvorima potrebnim za proizvodnju tjestenine - tvrdom pšenicom (Triticum durum) i vodom - te umacima koji idu uz paštu. Tjesteninu je lako kuhati, ali nema jednostavnog objašnjenja zbog čega to jelo zauzima središnje mjesto u talijanskoj kuhinji. "Manje više pašta je ovdje rođena", kaže Hazan. "Dio je naše zemlje, naše kulture". I doista. Najslavniji talijanski režiser, pokojni Federico Fellini, dobitnik Oskara za najbolji strani film 1954., prikazao je u "La Stradi" cirkuskog atletu koji siromašnu seosku djevojku kupuje - za tanjur tjestenine. A kapetan broda Galatea unajmio je dva kuhara prije dizanja sidra iz Genove. Bilo je to godine 1351. U svom brodskom dnevniku Baciccino Parodi je tom prilikom zapisao: "Bez kompasa se mogu snaći, ali ne znam bi li mogao isploviti bez lazanja". (Hina) rt br 260058 MET feb 94 260058 MET feb 94