IZJAVA GLAVNOG ODBORA MATICE HRVATSKE

ZAGREB, 10. veljače (Hina) - Glavni odbor Matice hrvatske na jučerašnjoj je sjednici usvojio Izjavu Glavnog odbora MH hrvatskoj javnosti. Objavljujemo u cijelosti tekst Izjave koji je dostavljen Hini: Glavni odbor Matice hrvatske razmatrao je, u više navrata, potkraj 1993. uzroke nezavidnih okolnosti u kojima se Matica našla i u kojima, danas, u domovini djeluje. Nakon što je, u posljednjih dvadeset i pet godina - računajući od 1967. i znamenite Deklaracije... - Matica postala najpoznatijom žrtvom jugokomunističkog režima činilo se da će, naporedo s obnovom hrvatske državnosti, devedesete godine biti obilježene renesansom njezina ugleda i važnosti: velikim projektima i realizacijama, a nadasve duhom obnove koji će staru i časnu instituciju osposobiti za rad u vremenu novih dvojbi i nove kulture - one, u kojoj se miješaju sadržaji tradicije s futurološkim nacrtima. Sve to utoliko prije što je Matica hrvatska dva puna desetljeća provela u hibernizaciji ne obnavljajući se, gubeći korak - i vezu - sa svijetom. Ubrzo se, međutim, počelo pokazivati da će Matica hrvatska, u novoj hrvatskoj državi, teško zauzeti i ono mjesto koje je, do 1967. zauzimala u neprijateljskom poretku jugoslavenskog komunističkog carstva. Premda su, po ocjenama mnogih, u korijenu nesporazuma bili osobni, a ne načelni motivi, produžilo se razdoblje nesporazuma i krize odnosa s vlašću i državnom upravom a tu su pritajenu, latentnu napetost poticali pojedinci u sredstvima javnog informiranja krajem prošle, 1993. godine. Čuju se glasovi prijekora, kritike pa i optužbi kako na račun pojedinih čelnika Matice hrvatske tako i na račun Matice same. O Matici se, kao u neka druga prošla vremena iznova piše kao o neprijateljskom gnijezdu iako njezinu Upravu čini danas članstvo provjereno u dugotrajnim borbama za ostvarenje "hrvatskog sna" - kojega su ideali formulirani upravo u Matici i od Matice, u teškim godinama između 1967. i 1971. - i oni mladi ljudi regrutirani iz redova prognaničke Hrvatske, iz školskih klupa i naših učilišta; naraštaj probuđen i prekaljen u domovinskom ratu. Ne smije se, niti se može imputirati, Matici hrvatskoj da je neprijateljsko leglo ili da čak vodi prosrpsku politiku jer je to teška i besprimjerna kleveta. Svjesni smo da nitko nije bez grijeha i da nitko nema patent na istinu. Mi znamo da je u našem poslu - Uprave i pojedinaca - bilo propusta i grešaka, ali ne pristajemo na to da nas itko uči hrvatskom rodoljublju. Na drugim su se mjestima, a ne u novinskim člancima, polagali i polažu takvi ispiti. To Matica ne kazuje stoga da bi sebe proglasila nepogrešivom i da bi pojedine svoje čelnike - i svaki njihov postupak - ustrajno branila. No čini se, da je potrebno, od zgode do zgode, podsjetiti javnost - kojoj se, ionako, svi obraćaju - da je Matica hrvatska svojim povijesnim ustrojem, društvo društava cijele Hrvatske - kako one zavičajne tako i one raseljene; da ona okuplja, bez diskriminacije - nacionalne, vjerske ili stranačke - sve koji rade na dobrobit Hrvatske; sve one koji je voljom sudbine ili osobnim izborom prihvaćaju i brane kao svoju domovinu; da je zanimaju svi segmenti narodnoga života u svakom dijelu naše zemlje, ali i sudbina svih koji su je, s ovih ili onih razloga, morali napustiti. U Matici se njegovala i još se njeguje praksa višesmjerna rada: upriličuju se pučka predavanja, tiskaju stručni časopisi i znanstveni zbornici, obilježavaju se obljetnice nacionalnih junaka i mjesnih zaslužnika, organiziraju tribine i vode rasprave eksperata o specijalističkim temama, priređuju se pretisci rijetkih izdanja, nekoć popularnih u narodu - izdanja povijesnih, književnih, prirodoznanstvenih i drugih - ali se misli i na suvremene pisce. I tako dalje, u golemom rasponu od odgojne do elitne kulture, od naivne i narodnjačke umjetnosti do suvremenog konceptualizma i ezoterije, od rukoveti poslovica do autentične filozofije... A gdje je tu jezikoslovni rad, kojemu Matica duguje najveći dio svoga ugleda, pa demografska analitika koja, u ovom trenutku, paradigmatski povezuje visoku znanost i narodne interese, pa nova i sve privlačnija politologija s retrospektivno-povijesnim, aktualnim i futurološkim projekcijama... Ukratko: po područjima rada, (koji uzima u obzir mikro i makro regionalna, nacionalna i univerzalna mjerila), po raznovrsnosti istraživačkog instrumentarija i metodologija, po različitosti i broju svih svojih djelatnika (s obzirom na starosnu, obrazovnu, stranačku itd. sliku) Matica je hrvatska, više no itko drugi u nas, Hrvatska u malom. Da budemo iskreni: ta množina raznolikih - gdjekad i: kontroverznih - struja i težnji otežava posao (koordinaciju i sl.), ali - zauzvrat - nešto i stvara: iz cijele te sume izranja više ili manje fragmentarna, više ili manje cjelovita istina Hrvatske. Tko zna tradiciju Matice hrvatske zna i to da nam je do toga više no do ičega drugog. A to, opet, znači da će se u Matici, kao i u cijelom našem građanskom društvu, zrcaliti hrvatska zbilja: da će među njezinim radnicima biti ljudi raznih narodnosti, različita socijalnog statusa, različite vjere (ali i bezvjeraca), različitih političkih nazora pa i različite stranačke pripadnosti (ali i apolita, i vanstranačkih djelatnika); da će u njoj biti tradicionalizma i modernizma, desnice i ljevice, improvizatora i graditelja, žestokih i odmjerenih. Drugo je pitanje - pitanje proporcija: kako se pojedina skupina odnosi prema drugima, kakvi su njihovi brojčani odnosi, kakva je njihova gustoća, kakve su im mogućnosti utjecaja na rad i politiku Matice hrvatske. Ali, općenito, tu vrijedi demokratsko pravilo da je pravedno - i dobro za sve - ono što u postotku barem približno odgovara stvarnome stanju cijele društvene zajednice, cijele Hrvatske. Matica hrvatska i njezin Glavni odbor nisu gluhi i za one prijekore i kritike koji dolaze iz krila same Matice i njezinih pojedinih ogranaka. Ne tražeći im "sumnjive pobude" ili dvojbene motive, mi ipak i njih smatramo normalnim i razumljivim u vremenu izmijenjenih društvovnih prilika. Što se nekoć prikrivalo - zbog pogibelji, solidarnosti i sl. - danas se, s razlogom, ne taji, nego otvoreno i javno kazuje. Smatramo, naime, da su razlike u mišljenju i prosuđivanju, u tumačenju i zaključivanju ne samo moguće, ne samo neizbježne, ne samo dopustive ili podnošljive, nego da su, štoviše, poželjne i potrebne. Smatramo tu borbu mišljenja jednim od znakova slobode, jednim od mjerila napretka, jednim od jamaca boljitka. To je lekcija koju svi tek učimo jer je hrvatsko društvo preuzelo u svoje ruke odgovornost za sebe, za sudbinu naroda i države za opstanak svojih institucija, za sadašnjost i budućnost svih svojih građana. Stoga smo uvjereni da objede koje se duže vremena upućuju na račun Upravi Matice hrvatske i nekih njezinih čelnika - ili, što bi bilo još nesretnije i kratkovidnije - (i) Matici, a zbog pojedinih njezinih čelnika, predstavlja zapravo izraz prošloga mentaliteta. Zato se i ne slažemo s kampanjama koje se u dijelu našeg tiska od vremena do vremena vode, u maniri koju bismo rado zaboravili, protiv istaknutih prvaka političkog ili kulturnog života i kojima nije za cilj raščlamba spornoga pitanja, nego kompromitiranje i diskvalifikacija protivnika. I kao što ne odobravamo neprestanih napadaja na predsjednika Republike, koji se ne temelje na Ustavu zemlje, a neki od njih ni na kršćanskome moralu i dobrome ukusu, tako se ne mirimo ni sa uzastopnim napadima na g. Vladu Gotovca, predsjednika Matice hrvatske i g. Slobodana Prosperova Novaka, člana njezina Glavnog odbora. To, naravno, ne znači da smo svagda stajali iza svega što su oni, kao građani, poduzimali vjerujući da rade u interesu hrvatske politike, demokracije i kulture. Svaki javni čin podrazumijeva i mogućnost javnoga odgovora i zacijelo su g. Gotovac i Novak, kao iskusni javni radnici i istaknuti polemičari s time i računali. No dvojimo da su očekivali da će njihovi sporni javni nastupi, za koje nisu ni tražili ni dobili našu suglasnost, pokrenuti tolike negativne strasti da će u hipu biti zaboravljen sav njihov "minuli rad" i da će obojica, pred sudom medija, biti pretvoreni u ljude jedne dimenzije: točnije, u supotpisnika jednog apela i izgovoritelja jedne lamentacije. Je li moguće, u slučaju Vlade Gotovca, zaboraviti - kao da ih i nije bilo - godine njegova rada i robijanja za Hrvatsku i zbog Hrvatske i dugi niz njegovih knjiga, članaka i govora, napisanih ili izrečenih "pro patria"; često i pred puškama kao i onomad, pred zagrebačkim "Domom jugoslavenske narodne armije"? Je li moguće, zbog nekih naglasaka u munchenskom govoru Slobodana Prosperova Novaka, zanemariti višegodišnje borbe koje je, unatrag godina, u komunističkom krajoliku, sam vodio s profesorima beogradskih katedri i nositeljima memorandumske zavjere oko hrvatske Boke i Dubrovnika, a sve pod krinkom književnopovijesnih raspri? Je li pošteno, u razmatranju njegova domoljublja, prešućivati njegova nastojanja oko afirmacije Hrvatske u međunarodnim relacijama, njegovu veliku, hrvatski obilježenu spisateljsku i nakladničku djelatnost, njegovu iscrpljujuću borbu oko dubrovačkog Kongresa P.E.N.-a i konačni uspjeh unatoč opstrukcijama jednih i nezainteresiranosti drugih svjetskih uglednika? Glavni odbor Matice hrvatske mišljenja je da pozitivni učinci Vlade Gotovca i Slobodana P.Novaka, u zbroju prošlosti i sadašnjosti, svakako nadmašuju ono što im se, kao prigovor, stavlja danas na dušu i ne nalazi pokrića za teška sumnjičenja kojima se dovodi u pitanje njihova lojalnost domovini. Zbog svega što je ovdje rečeno, Matica hrvatska nije i ne može biti zagovarateljicom izvanrednih mjera, hitnih postupaka, prekorednih Skupština. No onome koji o svemu tome drukčije razmišlja ostaju na raspolaganju sve statutom predviđene mogućnosti za pokretanje postupka opoziva časnika, saziva Skupštine ili drugih sankcija. Uostalom, to su pitanja koja podliježu raspravi članstva - načelnoj ali i konkretnoj - i nitko takve diskusije u Matici neće priječiti kao što ih ni dosad nije priječio. A to, dabome, znači da se neće ni suprotstaviti zaključcima koje većina usvoji. Matica je hrvatska, i u razdoblju koje se javno tretira kao razdoblje najgorega njezina nerada i posvemašnjega sustajanja, učinila mnogo: oformila je brojne nove ogranke u domovini i inozemstvu, osnovala je ogranak središnjice (s gotovo 1200 članova-radnika), ponovo je postala najznatnijim hrvatskim izdavačem književne i srodne periodike, izišle su iz tiska prve knjige obnovljene Male knjižnice Matice hrvatske, po cijeloj se zemlji razgranala nakladnička djelatnost, osnovani su, u Zagrebu, strukovni odjeli, pokrenute tribine, predavanja, znanstveni i drugi skupovi; pokrenut je dvotjedni "Vijenac" - novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, obnavlja se i uređuje povijesno središte Matice na Strossmayerovom trgu. Udaren je, ovih dana, temelj biblioteci "Hrvatska književnost", koja će zamijeniti i, sudeći po svemu, uvelike nadmašiti čuvenu ediciju "Pet stoljeća...". Matica je, nadalje, pomagala u obnovi spaljenih knjižnica, a pružala je potporu hrvatskim institucijama i hrvatskim projektima bilo da je riječ o publikacijama Hrvatskog centra P.E.N.-a, bilo da je riječ o izložbi "Nove hrvatske umjetnosti" u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Sapienti sat! Bit će prilike, mjesta i vremena da se sve to, potpunije i sustavnije, prikaže članstvu Matice hrvatske, ali i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Ovaj tekst i nema takvih namjera, njegovo je bilo tek da pokaže kako smo skloni ponavljati iste, ponekad: kobne grješke; kako smo često lak plijen hrvatskoga radikalizma, koji se - zbog svoje sudbinske skučenosti - na kraju pokaže kao "hrvatski" radikalizam; kako nas truju medijske kampanje i kako nam brišu pamćenje; kako nismo - ni kraj tolikih samohvala - stigli ni do praga dijaloške uljudbe; kako je u Hrvatskoj uvijek više sudaca nego porotnika; kako smo srušili komunističke strukture vlasti, ali je preživio komunistički mentalitet; najposlije, da posvjedoči što se i kako u Matici radi - kada se tobože, "ništa ne radi". - (Hina) pp mn 101638 MET feb 94 101638 MET feb 94