SPOVODI OD DESET MINUTA

Novinar Hine IVO LUČIĆ, koji se upravo vratio iz Sarajeva, zabilježio je svakodnevnicu grada dva dana poslije pokolja na tržnici MRKALE. SARAJEVO, veljače (Hina) - Od hotela "Hollyday Inn" do crkve na Marin dvoru čistina je izložena snajperima s nebodera na Grbavici i Židovskog groblja. Da bi se onamo došlo, treba zaobilaziti na sjever kroz izgorjele zgrade i nastaviti Kranjčevićevom. Dok Snježana hodajući upozorava na opasnost, glavom mi zaklanja vidik. Čas donje katove Unisovih nebodera, nekad ponosa graditeljstva za činovnika, popularno nazvanih "Momo i Uzeir", čas crkvu svetog Josipa. Neboderi sad izgledaju poput dvije isprobijane boce, a crkva poput napuštene svjetioničareve zgrade. Kranjčevićeva je od usporedne Titove preuzela "svu" živost gradskog života - kolone većinom oronulih hodača i rijetke automobile. Ulični (pre)prodavači rijetkosti: paketića drva, knjiga i romana, neupakiranih cigareta... Vojna bolnica, s ulične strane potpuno unakažena desetinama tisuća projektila, s onu stranu središnjeg hodnika i dalje liječi i njeguje stradalnike. Neke "sretnike" s tržnice Mrkale trpaju u transportere UN-a, odvoze na liječenje u inozemstvo. Cesta s vremenom ostaje nazaštićena, na nju puca ne samo pogled sa srpskih položaja iznad židovskog groblja i s Trebevića. Mjestimice limene ploče uz ogradu koje barem zaklanjaju vidik, i nekoliko betonskih koje su dojučer bile zidovi neke obližnje potleušice, zacijelo bez građevinske dozvole. Gradom odjekuje pucnjava s okolnih visova. Ova najpoznatija "dolina suza" o životu čijih se ljudi, međutim, zna razmjerno malo, kao stvorena je za sabiranje eksplozija. One su jedini zvuk "života", jer sve ostalo stoji. Pojedinačni praskavi pucnjevi, tutnjeći grohot rafala, ječeća grmljavina ništa različitija od one nakon sijeva munje od koje drhće cesta... Zašto pucaju? Crte se ionako mjesecima ne pomiču, pucnjava se ne približava ni udaljuje. Neki kažu iz dosade, neki iz straha, da kažu da postoje? Rijetko koji prolaznik pokazuje da mu ona nešto znači. Ovdje izaziva jednako pažnje kao buka prometa u Zagrebu. Ono što čuješ, objašnjavaju, nije opasno, nije to "tvoj". Gine se od nečujne: projektil dolazi prije zvuka. Jasnije mi je što je Mahir objašnjavao još u Zagrebu: "Svi smo mi, moj Ivo, osuđeni na smrt, samo ne znamo do kad ćemo. Bezbeli (zacijelo), neki će biti i pomilovani, ali, hoću li baš i ja?!" Kolona putuje. I gore i dolje. Neki sporo, neki brže. Neki hramlju, neki široko razmahuju. Poneka upadljivo našminkana djevojka. Kamo? Ovdje, ovog trenutka jednako je moguć pokolj kao kod Katedrale na Markalama, u Titovoj, Vase Miskina, Dobrinji. I bilo gdje drugdje. O tome, vjerojatno, razmišljaju samo novi, poput mene. "Srbi su dobri. Ne ubijaju koliko bi mogli", sarkastično će Snježanin poznanik koga zove Bukva. Pogled na Alipašinu džamiju, ispred koje se, čini se, redovito obnavljaju vijenci na grobu potpredsjednika vlade Hakije Turajlića, sužen je s dva reda metalnih kontejnera. Oni se, kažu, postavljaju na mjestima gdje se osobito gine od snajpera. Nasuprot zgrade Predsjedništva BiH, čiji su ulazi zaklonjeni vrećama pijeska, jedan od je rijetkih gradskih parkova s drvećem. Pustu tržnicu Markale, s geometrijski posloženim štandovima, policajci osiguravaju od obitelji stradalih i od nezajažljih novinara. Ljudi u grupama se priljubljuju uz zidove s improviziranim novinama, obavijestima o paketima, plakatima prosvjeda "protiv fašizma". U Bogosloviji ne zatičem predsjednika HKD "Napredak" dr. Franju Topića, i obilazeći grad susrećem Jadranku, koja se ljubazno odaziva da mi pokaže put do groblja. Na raskrižju zatičemo bivšeg člana bivšeg Predsjedništva SFRJ Bogića Bogićevića. Dok razgovaramo, iza njegovih leđa na zidu uočavam upozorenje: "Pazi snajper!" Sarajlije prepričavaju slučaj kod Trga heroja (bivši P. Kosorića) gdje je snajperist ustrijelio psa dobermana, kojeg je djevojka vodila u šetnju. Nekad nekog "uzme ispred tebe", "nekad naiđeš na još toplu cipelu". Do groblja "Lav" dolazi se prečacima između potleušica pa preko čistine i uz stambene zgrade. "Ovdje je nekada bio krasan drvored. Stoljetna stabla", objašnjava Jadranka. Zimus su sva najprije oborena, a potom im i korijenje iskrčeno, za ogrjev. Stižemo najprije do pravoslavnog groblja, koje je konzervirano prije tridesetak godina a sad ga ponovo koriste. Na drugoj strani padine sniman je "Sjećaš se Doli Bel?". Groblje se proširilo na okolne padine i pomoćne teniske terene sportskog centra "Zetra" čija je, nekad gizdava konstrukcija, splasnula pod udarima srpskog topništva poput krzna lešine. Polja drvenih križeva i nišana. Tri skupinice ljudi na različitim dijelovima groblja, tri tiha oproštaja. Ni jedan nije od dvadesetdvogodišnjeg Igora Reriga, Zoranova najboljeg prijatelja. Fotoreporteri i kamermani stranih medija hvataju tračke tuge prije nego je ponovno ne prekrije otupjelost. Povisok muškarac četrdesetih godina, tko zna koji po redu, sažima lice: "E, vala - da si zadnja?!" U malobrojnom sprovodu se pribiru i on se začas razmili. Radnici otresaju blato s lopata o kamen. Kiša i hoće i neće. U tih pola sata niz ledinu humaka kojom dominira golem spomenik s likom lava, četiri grupe nevoljnika, koji s našeg položaja izgledaju poput mrava u ispitavanju kakva zalogaja, naglo se okupe i još brže raziđu. Ovi se okupljaju oko žrtava s Markale. Pogrebi traju desetak minuta, jer su česta meta granata za koje svjetska javnost "ne može" utvrditi otkud dolaze. Tako smo na Igorovu svježem grobu zatekli pet manjih buketa s cvijećem od krep papira, jednu svetu sličicu s natpisom i vijenac na čijim se vrpcama od pakpapira Mirela flomasterom oprašta od "...dragog Igora" Slučajno ili ne, na istom groblju za tih pola sata pokopani su jedan Musliman, jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Austrijanac. Jadranka, visoka dužnosnica u Građanskoj demokratskoj stranci BiH moleći da je ne protumačim "nostalgičarkom" pita: - "Ko ovdje dobiva?" Ivo Lučić Napomena redakcijama: Sutra i prekosutra (11. i 12. veljače) emitirati ćemo još dva nastavka zapisa Hininog novinara Ive Lučića o svakodnevnici Sarajeva. (Hina) ds 101048 MET feb 94 101048 MET feb 94