IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 1. veljače (Hina) SUEDDEUTSCHE ZEITUNG (Njemačka) - 31. I. 1994. Balkanski rat a la francaise "Bosanski rat zahvatio je u međuvremenu i Zapad. Ne, Srbi ili Hrvati nisu okupirali Pariz ili Muenchen. Riječ je o verbalnim granatama koje razmjenjuju stari 'prijatelji' Pariz i Washington. Francuska, doduše, otvara vatru u dva suprotna smjera. Pariz zahtijeva da UN 'smjesta prikupe sredstva' za otvaranje tuzlanske zračne luke i rasterećivanje plavih kaciga u Srebrenici. Drugim riječima, NATO - uključujući Washington - mora po nalogu UN oružanom silom intervenirati protiv Srba, smatra Pariz. Drugi francuski cilj su Muslimani, a posredno SAD. Francuzi tvrde da Amerikanci snose odgovornost za nastavak sukoba jer Muslimanima nisu jednoznačno signalizirali da im nitko neće pomoći. Amerikanci su smjesta odgovorili da je stajalište Francuske logičan i moralni apsurd: pritisku ne treba izložiti glavne žrtve (Muslimane) već glavne krivce (Srbe). Taj je odgovor potpuno primjeren, a nejasna francuska politika vapi za objašnjenjem. Uzroke francuskog stajališta valja potražiti u zbivanjima na unutrašnjoj francuskoj političkoj pozornici, obilježenoj pojačanim pritiskom na Balladurovu vladu da povuče šest tisuća francuskih vojnika iz sastava plavih kaciga, koji bilježe već osamnaest žrtava. No, kako to učiniti budući da još nije uspostavljen mir? Pariz stoga želi da Muslimani napokon pognu leđa i prihvate plan podjele koji favorizira Srbe. U Washingtonu istodobno jača želja za ukidanjem embarga na dostavu oružja Muslimanima (prisjetimo se jučerašnje rezolucije američkog Senata). Rezime: nitko neće intervenirati te će Zapad zaratiti sam sa sobom", zaključuje komentator. FOCUS (Njemačka) - 31. I. 1994. Muslimani se naoružavaju "'Ratna sreća se okrenula', raduje se elegantni gospodin u londonskom hotelu 'Ritz', 'naša braća mogu izdržati bar do proljeća'. Njegova su 'braća' pretežno muslimanske oružane snage u Bosni i Hercegovini. Trgovac oružjem, 'prijatelj napaćenih Muslimana', želi ostati anoniman. On tvrdi: bosanska vojska dobiva oko polovinu oružja koja joj je potrebna za potpuni ratni preokret. Dostava oružja funkcionira usprkos embargu UN. Krijumčarske organizacije aktivne su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Muslimanski izvori spominju tri faze isporuke oružja iz islamskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu: - Početak je bio obilježen improvizacijom. Iran je pokušavao dostaviti oružje zračnim putem. No, prvi su zrakoplov u Zagrebu uhvatili Amerikanci. Većina oružja potom je preko Hrvatske stizala iz Libanona, a pošiljaoci su bili Hisbollah i ostale militantne organizacije. U Bosnu i Hercegovinu pohrlili su dobrovoljci iz oko 30 muslimanskih zemalja - riječ je o 'svetim ratnicima', sudionicima afganistanskog rata. - Prije godinu dana u Bosnu je stigla prva pošiljka iz skladišta bivšeg Sovjetskog Saveza. Tu operaciju poduprali su - uz diskretnu nadoknadu za uslugu - Hrvati i osoblje UN. Hrvatska i Slovenija strpljivo su tolerirale prolaz pošiljki oružja kako bi osigurale isporuke nafte iz Perzijskog zaljeva, Libije i Alžira. Muslimani su Hrvatima i Srbima oteli oružje, ispraznivši njihova skrovita skladišta uz pomoć podmićenih doušnika. - Po riječima Ramzija Tavkansa, bivšeg turskog časnika, krijumčari su prije šest mjeseci uspostavili 'stalne i pouzdane putove opskrbe'. Poput ostalih dobrovoljaca, Tavkans je prihvatio ulogu 'savjetnika' zapovjednika bosanske vojske Rasima Delića. Bivši turski časnik istodobno naglašava da su pošiljke oružja, namijenjene Muslimanima, sitna riba u usporedbi s ratnom opremom Srba. Prošlih mjeseci Muslimani su oružje kupovali izravno od svojih srpskih protivnika. Najmanje dva srpska časnika smaknuta su zbog takvih poteza. Trgovci nabavljaju ratnu opremu čak i u Srbiji. Oružje i rezervni dijelovi koje je Beograd službeno prodao državama na Bliskom istoku, završava u Bosni i Hercegovini. Iran i Libija isplatili su protuvrijednost naftnim pošiljkama koje su u Srbiju stigle preko Grčke i Rumunjske. Britanski stručnjaci tvrde da je general Delić nedavne topničke napade na srpske položaje izveo oružjem kupljenim u Beogradu. Po procjenama međunarodnih stručnjaka, bosanske oružane snage i dalje imaju daleko manje vojne opreme nego Srbi. Nedostaje im u prvom redu teško oružje, zrakoplovi, tenkovi i topovi. No, Muslimani su izuzetno motivirani: bore se u vlastitoj zemlji", zaključuje novinar. Tekst je popraćen kratkim prikazom ustrojstva i opreme "bosanskih oružanih snaga: - muslimanske oružane snage mogu opremiti 70 tisuća boraca i 50 tisuća pričuvnika. - 3000 dobrovoljaca iz Egipta, Alžira, Bangladeša, Malezije, Pakistana, Saudijske Arabije, Tunisa, Turske i 20 drugih muslimanskih država bori se u sastavu dvije dodatne brigade. Najiskusniji borci su često 'afgani', muslimani koji su se borili u afganistanskom ratu. Njihovo oružje: američke rakete Stinger. - 50 tenkova, 288 topova, 4 laka francuska zrakoplova, 14 transportnih helikoptera." DER SPIEGEL (Njemačka) - 31. I. 1994. Spremni na smrt U reportaži o islamskim mudžahedinima u Bosni, novinar ističe: "Od kraja studenoga prošle godine muslimanski borci osvajaju hrvatska sela u sredjoj Bosni, a crta bojišnice pomiče se u smjeru juga. Muslimanske snage opkolile su 150 tisuća Hrvata na području između Viteza i Konjica. Opsjedatelji ne dopuštaju čak ni dostavu humanitarne pomoći UN civilnom stanovništvu. Muslimani organiziraju uspješne akcije čak i na teritoriju pod kontrolom Srba. Mjesecima izolirani Maglaj ponovno je koridorom povezan sa središnjim muslimanskim područjem; srpski položaji oko Doboja također su uzdrmani. (...) Prilikom osvajanja hrvatskih gradova Bugojna i Visokog, muslimanski su napadači imali deseterostruko veće gubitke u ljudstvu od branitelja. No, bosanski zapovjednici imaju 200 tisuća naoružanih ljudi i 80 tisuća aktivnih vojnika koji im ulijevaju povjerenje u novostečenu snagu i nadu u nove uspjehe. Osim toga, njihova je oprema iz mjeseca u mjesec sve bolja. Muslimani su uspjeli izgraditi vlastitu proizvodnju oružja: u Zenici Bosanci proizvode automatsku pušku Cobra; u Novom Travniku tvornica oružja Bratstvo proizvodi topove i rakete, a u Bugojnu organizirana je masovna proizvodnja upaljača i granata. Zajednica islamskih država odlučila je snažno vojno poduprijeti svoju europsku braću po vjeri. Usprkos embargu UN na dostavu oružja, prošle je godine na račune bosanskih inozemnih predstavništava pristiglo oko 15 milijuna dolara, namijenjenih uglavnom nabavci vojne opreme. Tim novcem kupljena su - očigledno u Francuskoj - dva ultralaka izviđačka zrakoplova i - posredstvom ruskih trgovaca - šest transportnih helikoptera Mi-8. Zapadne tajne službe smatraju da su spomenuti zrakoplovi u riskantnom niskom letu preko Mađarske, Rumunjske i Albanije izbjegli nadzor NATO-a i stigli u Bosnu. Nedvojbeno je da muslimanska strana u akcijama povrata izgubljenih teritorija sve češće upotrebljava teško topništvo koje je otela od Srba i Hrvata. Bosanske oružane strane danas imaju 85 tenkova i više od 300 komada teškog oružja. Srbi pretpostavljaju da manju količinu lakog oružja krijumčare i albanski muslimani, prenoseći ga zabačenim planinskim putovima u Bosnu. Odlučujuća borba za hrvatsku utvrdu Vitez već je započela. U tom gradu nalazi se strateški važna tvornica oružja s najvećim skladištem streljiva u Europi, izgrađena za potrebe Jugoslavenske narodne armije. Po procjeni NATO-vih stručnjaka, zalihe eksploziva dovoljne su za proizvodnju oko 400 tisuća granata i milijardu patrona. Britanske plave kacige trenutačno nadziru tvornicu kako zaraćene strane ne bi posegnule za tamošnjim zalihama. Stoga radikalni muslimanski ratnici danas prijete i mirovnim zaštitnim snagama UN. Iz dana u dan njihove snage sve više stežu obruč oko Viteza, ne mareći za opomene Hrvata da će u slučaju nevolje cijelu tvornicu dići u zrak", ističe novinar na kraju članka. DIE PRESSE (Austrija) - 31. I. 1994. ...a Srbi se smiju "Bombardirati ili ne - tim riječima mogli bismo sažeti glavnu dvojbu koja obilježava misiju UN u Bosni. No, čini se da misija bliske zračne potpore neće biti pokrenuta čak i ako se glavni tajnik UN Boutros Ghali više ne bude oštro protivio odluci o napadu bombardera NATO-a na srpske položaje oko Srebrenice i Tuzle. Časnici NATO-a izradili su odgovarajuće planove zračne akcije koje mogu biti pokrenute u roku od nekoliko minuta; istodobno, vojni stručnjaci NATO-a otvoreno pokazuju da su protiv te opcije. Zračni napadi na Srbe bili bi ključna faza u eskalacijskoj ljestvici borbenih operacija koje bi mogle završiti totalnim ratom snaga UN protiv Srba. No, Zapad (i Istok) i dalje nije spreman voditi takav rat jer je temeljni uvjet pobjede angažman svih snaga i resursa. Riječ je o cijeni koju najveći dio zapadne javnosti nije spreman platiti. Drugi je problem činjenica da prijetnje zračnim napadima koje Zapad zapravo ne želi pokrenuti uporno potkopavaju vjerodostojnost UN i NATO-a. Ta dva tigra od papira izazivaju grohotan smijeh Srba koji dopire sve do New Yorka i Bruxellesa", upozorava Burkhard Bischof. THE INDEPENDENT (V. Britanija) - 31. I. 1994. Izgubljeni u svijetu poteškoća Peter Pringle tvrdi da je na čelu UN pogrešan čovjek: "Slušajući američke dužnosnike dok neslužbeno razgovaraju o sve većoj ljutnji na glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalia, teško je izbjeći misao da bi za sve bilo najbolje kad bi dao ostavku. Previše toga je u pitanju. On je beznadno egocentričan, kažu Amerikanci. Jadikuju da je nedovoljno vješt u politici i upravljanju. Niti je djelotvorni vođa niti dobar birokrat. U trenutku kad članovi UN s entuzijazmom nastoje surađivati, čini se da Boutros Ghali lakše stječe neprijatelje nego prijatelje. (...) U vođenju najvećih operacija UN - mirotvornih - Boutros Ghali je sklon pretjerivanju u svojoj ulozi i stvaranju zapreka tamo gdje ih nema. Ukratko, on je pogrešan čovjek za taj posao". Pringle dodaje da bi se malo članova UN usprotivilo toj tvrdnji. Iznoseći najčešće prigovore glavnom tajniku UN, Pringle ističe da je "u UN moral tako nizak da žalbe vođi znače potkopavanje i ono malo snage što organizacija još može skupiti u borbi protiv preopterećenosti i neplaćenih dugova. Članovi nisu sigurni u kakvom će stanju biti svjetsko tijelo kad dogodine napuni 50 godina. Ipak, dok ljude iritira Boutros Ghali, malo njih će to i izraziti, a i to samo privatno. Još manje ih misli da se bilo što može - ili mora - učiniti kako bi se skratilo petogodišnji Ghaliev mandat. O tome je bolje ne raspravljati". U nastavku autor pita "koja je stvarna težina te ljutnje" i mora li je se uzeti ozbiljno te što se može učiniti. "Ponajprije, ne može se optuživati Boutrosa Ghalia za njegove neuspjehe, a da se pri tom ne optuži vlade koje su ga postavile na tu dužnost. Kad je početkom 1992. izabran, bio je dobro poznat. (...) Činjenica da je izabran pokazuje koliko je malo vlade zanimalo tko će predvoditi UN. (...) Svojedobno su Boutrosa Ghalia upozorili da zadaća postaje preteška za jednog čovjeka. Trideset vlada predložilo je reorganizaciju tajništva... Glavna zamisao je bila da se imenuju četiri zamjenika glavnog tajnika, jedan za mirotvorstvo, jedan za humanitarnu pomoć, jedan za gospodarska i socijalna pitanja i četvrti za administraciju i financije. Onima koji su to predložili potreba za takvim pojačavanjem činila se očitom... No, Boutros Ghali nije htio da njegovu položaju bude umanjena vrijednost. Htio ga je zadržati sam. Dvije godine zatim, tajništvo UN je slabo, nedjelotvorno i muči ga autokratski način uprave". Posebno upozoravajući na važnost glavnog tajnika u mirovnim operacijama te napominjući da je Boutros Ghali ustrajao na najvećima u povijesti UN, Pringle se osvrće na misije u Kambodži, bivšoj Jugoslaviji i Somaliji. "Misija u Kambodži bila je razmjerno uspješna, no optužen je za katastrofu u Somaliji i za preuzimanje prevelikoga autoriteta u Bosni. Te su kritike i pravedne i nepravedne", drži Pringle. "Optuživati Boutrosa Ghalia zato što nije uspio zaustaviti rat u Bosni bilo bi nepravedno i pojednostavljeno tumačenje događaja. Za nepronalaženje mirnog rješenja krivnju moraju preuzeti sve zemlje uključene u Bosni. Ipak, bitna taktička pogreška Boutrosa Ghalia bio je njegov pokušaj da previše proširi svoj autoritet. Tijekom duge rasprave o zračnim napadima na Srbe, glavni je tajnik ispravno zatražio zaštitu svojih snaga na terenu, ustrajući da on mora donijeti konačnu odluku. Međutim, pretjerao je u autoritetu, suzdržavajući se i kad su zemlje iz kojih su gotovo sve snage UN u Bosni na sastanku NATO-a glasovale za zračne napade. Možda se to čini malom pogreškom, ali tvrdoglavost Boutrosa Ghalia dala je štetne znakove klevetnicima UN na Capitol Hillu i omogućila im da se žale na to da Ghali upravlja američkom vanjskom politikom. Osim toga, blokirajući akciju uspio je udaljiti one koji su podupirali njegovu veliku viziju snažnije uloge UN u nametanju mira. Time je uništio vlastite političke temelje. Operacije UN nemoguće su bez SAD", upozorava Pringle, dodajući da su moguća dva pristupa dužnosti glavnog tajnika UN, jedan pristup podrazumijeva pravog, aktivnog političara, a drugi globalnog diplomata. "Boutros Ghali je pokušao prvi pristup. Bio je najaktivniji glavni tajnik poslije Hammarskjolda, no hrabrost nije dovoljna. Budući da on nema političku bazu, njegova je djelotvornost ograničena", drži Pringle, upozoravajući na kraju da bi glavni tajnik UN morao postati umjereniji, "inače će potkopati svoj veliki cilj da UN pretvori u najbitnijeg igrača u svjetskoj politici". LE MONDE (Francuska) - 30./31. I. 1994. Srbi pripremaju ofenzivu u Bosni Dopisnica iz Beograda Florence Hartmann piše kako se "suočeni s neuspjehom mirovnih pregovora o Bosni, koji su trebali dati legitimnost njihovim osvajanjima, Srbi pripremaju potpuno poraziti bosanske Muslimane. Vojska bosanskih Srba pojačava svoje redove mobilizirajući Srbe koji su izbjegli u Srbiju i Crnu Goru, dok se jugoslavenska vojska razmješta u Bosni kako bi poduprla nove ofenzive. Na planinskim područjima zima ide u prilog vojskama s brojnim pješaštvom, kao što su bosanske snage koje, u nedostatku teškog oružja, tvrde da imaju 200 tisuća ljudi (većinom Muslimana). Srbi, kojima nedostaje boraca, ali koji su naslijedili oružje od snažne vojske stare federacije, čini se da planira vojne operacije za kraj veljače". Pišući o mobilizaciji izbjeglica iz Bosne i Hrvatske u Srbiji i Crnoj Gori, dopisnica ističe da se ona provodi "uz potporu vlasti nove Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i jugoslavenske vojske. UNHCR nekoliko dana pokušava pregovarati s vlastima u Beogradu i Podgorici - koji opovrgavaju svoje sudjelovanje - kako bi se prekinula ta praksa kojom se krši Ženevska konvencija o izbjeglicama i srpsko-crnogorski ustav. Za sada nitko još ne može procijeniti broj izbjeglica pozvanih na bojišnicu. Međutim, više od stotinu njih prošlog se tjedna već žalilo Visokom povjereništvu za izbjeglice... Prošlog su vikenda dužnosnici HCR-a utvrdili da u prihvatnim centrima, poput onih u Nišu ili Kruševcu, nema muškaraca otkako su 'pripadnci jugoslavenske vojske, lokalni predstavnici srpskoga povjereništva za izbjeglice i druge civile' donijeli pozive. Zapovijed o mobilizaciji određuje zatvorsku kaznu za svakog vojnog bjegunca. U Crnoj Gori, u blizini Podgorice, za podjelu poziva zadužena je policija. U HCR-u u Beogradu tvrde da pozivi nisu mogli biti predani bez pomoći lokalnih vlasti, posebno Srpskog i crnogorskog povjereništva za izbjeglice, koje ima adrese 420 tisuća izbjeglica... Osim toga, naglašavaju da je teška gospodarska kriza koja je pogodila mini Jugoslaviju izazvala osjećaj odbojnosti stanovništva prema izbjeglicama...", piše Florence Hartmann. U nastavku dopisnica dodaje da je "direktorica Fondacije za ljudska prava u Beogradu Nataša Kandić rekla da je taj val mobilizacije počeo 18. siječnja. Trenutačno je uznemirena osobito zbog činjenice da su osobe podrijetlom iz Hrvatske i Bosne koje već dugo imaju srbijansko državljanstvo dobile pozive srpske vojske u Bosni. A izbjeglice koje su zamijenile imovinu u Hrvatskoj s Hrvatima iz Srbije i tako stekli status stanovnika Srbije prisiljeni su otići u krajinu. Ta bi pojačanja morala zamijeniti dobro uvježbane krajinske postrojbe koje bi se mogle prebaciti u Bosnu kako bi poduprle velike operacije, kako se događa od početka sukoba u Bosni i Hercegovini. Pozivanje srpskih izbjeglica vremenski se poklopilo s valom mobilizacije u Hrvatskoj koja je počela prije mjesec dana i koja se, čini se, nastavlja, unatoč opovrgavanjima ministarstva obrane iz Zagreba. Prema pacifističkim krugovima i organizacijama za ljudska prava iz Zagreba, oko tri tisuće hrvatskih državljana podrijetlom iz Bosne poslano je na bosanske fronte od kraja prosinca. A ako Hrvatska, kao i Srbija, niječe svaki angažman izvan svojih granica, nedavno su je demantirali, posebno UNPROFOR. To samo može sarajevske vlasti potaknuti na to da sporazum koji su 19. siječnja u Ženevi potpisali gospoda Tuđman i Milošević shvate kao znak da njih dvojica kane sklopiti vojni savez kako bi 'bosanski narod sveli na nekoliko enklava'. Bilo kako bilo, promatrači UNPROFOR-a uočili su posljednjih tjedana velike pokrete postrojba jugoslavenske vojske u Bosni i na bosanskoj granici. I neovisni beogradski tisak piše o angažmanu srpsko-crnogorske vojske u Bosni i krajini", prenosi dopisnica, navodeći članke iz Nina. "Nin tvrdi da se jugoslavenska vojska priprema za pružanje potpore ofenzivi srpskih snaga na Goražde u istočnoj Bosni i Olovo... Dužnosnici UN potvrdili su Le Mondeu da njihovi vojni promatrači predviđaju 'srpsku ofenzivu na Goražde sredinom veljače, dok su inozemne kamere okrenute prema Tuzli'. Oni osim toga priznaju da su 'dijelovi 63. padobranske brigade jugoslavenske vojske sudjelovali sredinom siječnja u ofenzivi na Olovo, poslije borbi na majevičkoj fronti gdje su Srbi uzalud pokušavali proboj prema Teočaku (sjeverno od Tuzle)'. Specijalizirani jugoslavenski novinari i promatrači slažu se s jednim: nastavi li se rat, Srbi će brzo pokušati odsječi Tuzlu od Zenice i ostatka teritorija pod muslimanskim nadzorom, i to dvostrukom ofenzivom, jednom iz smjera Maglaja na sjeveru i drugom s područja Olova, na istoku. Poraženi će Muslimani morati, ako se može vjerovati srpskoj strani, prihvatiti diobu Bosne i Hercegovine i potpisati mir. Jugoslavenska se vojska ograničava na pobijanje tih tvrdnja. Međutim, tome proturječe obavijesti o smrti koje se odnedavno objavljuju u srpskim novinama. Jer, ako se može vjerovati nekrolozima objavljenim u Politici, brojne obitelji zakapaju svoje članove koji su poslani u Bosnu i poginuli na fronti", piše Florence Hartmann. (Hina) sv 010845 MET feb 94 01HHMM MET feb 94