IZ HRVATSKOGA TISKA

ZAGREB, 31. siječnja (Hina) - VJESNIK: PUCANJ U PRAZNO Ocjenjujući kako je pismo Harisa Silajdžića Vijeću sigurnosti "pomno smišljena politička akcija", Aleksandar Milošević piše: "Njome je muslimansko vodstvo u Sarajevu htjelo, u prvom redu, skrenuti pozornost svjetske javnosti od daljnjih agresivnih i ofenzivnih akcija svoje armije protiv Hrvata u srednjoj Bosni". Upozorava na poklapanje zahtjeva s, "istina neobvezujućom, deklaracijom Senata u Washingtonu, kojom se od Clintonove administracije traži ukidanje embarga na isporuku oružja postrojbama Armije BiH" te na "američko protivljenje ruskom prijedlogu o sazivanju sjednice Vijeća sigurnosti na ministarskoj razini", pa zaključuje kako je Silajdžićev "zahtjev doista izgledao dobrim potezom. Ipak, pokazao se pucnjem u prazno", piše Milošević pozivajući se na izjavu predsjednika Vijeća sigurnosti, češkog veleposlanika Karela Kovandu "da tajništvo svjetske organizacije nije od djelatnika UN na terenu dobilo nikakve potvrde o tobožnjem sudjelovanju regularnih postrojba Hrvatske vojske u borbenim djelovanjima u BiH. Ne pamtimo kada je posljednji put UN tako odlučno i nedvosmisleno odbacio i raskrinkao podvale smišljene u sarajevskoj kuhinji", komentira Milošević. Izdvaja i brzo reagiranje Hrvatske koja je "pobila Silajdžićeve navode na konferenciji za novinare što ju je u subotu održao brigadir Drago Krpina", pa je - zaključuje - "jasno da je pomno smišljen plan kojim se Hrvatsku htjelo ocrniti pred svjetskom javnošću propao i poput bumeranga pogodio one koji su ga smislili". VEČERNJI LIST: SARAJEVSKI PUCANJ U ŽENEVU Komentirajući pismo Harisa Silajdžića Vijeću sigurnosti "u kojem traži 'osudu otvorene intervencije oružanih snaga Republike Hrvatske u BiH", Višnja Starešina u uvodu piše: "To je pismo samo upečatljiv detalj nastojanja političkog vodstva bosanskih Muslimana na rušenju akcijskog plana Europskog saveza, odnosno Owen-Stoltenbergova plana za BiH. Pokušavaju to učiniti i vojnim i političkim sredstvima: osvajanjem teritorija i traženjem političke potpore moćnih zemalja svjetske zajednice, koju djelomično i dobivaju". Raščlanjujući u nastavku događanja od Ženeve, preko aktivnosti europske i svjetske diplomacije, do Izetbegovićeva putovanja po arapskim zemljama, novinarka piše kako Silajdžić pismom "pokušava posredstvom Vijeća sigurnosti izvršiti pritisak na Hrvatsku i Hrvate uoči idućega pregovaračkog kruga". Odgovarajući na pitanje kako će na to reagirati Vijeće sigurnosti, piše kako to "ovisi ponajprije o političkoj kombinatorici zemalja članica Vijeća sigurnosti" i dodaje: "A u svemu su najmanje bitni i Hrvati, i Muslimani, i istina o navodnim hrvatskim brigadama u BiH, pa i Srbi koji su u svemu tome sada malo ostali po strani, ali spremni izvući korist za sebe ako se za to ukaže prilika. Kao što im je apsolutno nebitno na čiju će se štetu, a u čiju korist obaviti teritorijalna razgraničenja ako do njih dođe i hoće li ona biti pravedna". Ističući kako su to najprije shvatili Srbi, Višnja Starešina u zaključku piše: "Ostali su naučili kasnije kombinirati ratovanje i politiku - upravo to Muslimani u posljednje vrijeme najbolje pokazuju. A sada kada su svi upoznati s pravilima igre, pitanje je - žele li svi i da se rat završi". SLOBODNA DALMACIJA: PRAZNA PODUDA U osvrtu na stanje u Hrvatskoj koje opisuje kao prijelazno stanje "između onoga što je nekoć nazivano socijalizmom i nečega čega još nema, a trebalo bi dobiti naziv pluralistička demokracija u kapitalizmu s ljudskim likom", Gojko Borić komentira neke hrvatske jadikovke "da se ipak nije trebalo dogoditi sve ono što se zbilo" i piše: "Možda su neke pojedinosti mogle ispasti drukčije, ali ritam uzroka i posljedica bio je na ovoj balkanskoj vjetrometini nemilosrdno logičan. Uostalom, Hrvatska je sve donedavno više reagirala nego agirala jednostavno stoga što je imala znatno manje tankova, topova, zrakoplova i vojnika nego Srbija i njezini prekodrinski poslušnici u Bosni i hrvatskim 'krajinama'. Tu logiku željeza ne može nitko ignorirati". Raščlanjujući dalje tu Hrvatsku situaciju 'čardaka ni na nebu ni na zemlji', Borić, među inim, govori o glasinama kako je u zemlji sve korumpirano, od dna do vrha, "i kako zapravo nema velikih razlika između onih koji su prije osamostaljenja upravljali Hrvatskom i ovih sadašnjih. (...) Bez obzira na to što jest istina u tim glasinama one su i te kako prikladne da prošire otrov sumnje u funkcioniranje svega što je u svezi s hrvatskom državom. Taj otrov je toliko penetrantan da ga i najuvjerljiviji demantiji ne mogu oprati. Neprovjerene glasine imaju i svrhu da potkopaju svako povjerenje u nositelje društvenih i državnih funkcija. Oklevetani se protiv njih ne mogu boriti sudskim sredstvima, pa onda često upadaju u zamku protukleveta koje također nije moguće dokazati. Tako se društvo malo-pomalo zapleće u mrežu anonimnih širitelja neistina", komentira Borić. Na kraju komentara upozorava na povezanost hrvatskih boljki s boljkama u susjedstvu i kaže kako "i usporedbe ponekad pomažu da se svladavaju i podnose vlastite tegobe. No bilo bi pogrješno bilo kakvo samozadovoljstvo. Tko želi promjene nabolje, taj mora stalno preispitivati i po potrebi mijenjati vlastite pozicije. Pri tome valja imati na umu da je svaka država, pa i vlastita, tek prazna posuda koju, da bi funkcionirala na korist sviju, treba ispuniti demokratskim sadržajima", zaključuje Gojko Borić. (Hina) mć 310723 MET jan 94 3180