IZBOR IZ HRVATSKOGA TISKA 28. SIJEČNJA

Vjesdnik: Bolesnik na East Riveru "Da nije tragično bilo bi smiješno", piše Aleksandar Milošević, ocjenjujući "dosadašnje napore UN da na miran način riješi krizu na prostorima bivše Jugoslavije". Dodajući kako bi zlobnici mogli reći "da svi pokušaji organizacije na East Riveru u traganju za mirom sliče gašenju požara benzinom", novinar u nastavku upozorava na nejedinstvo organizacije i ističe: "Kako su interesi moćnih, bogatih i utjecajnih oko prostora bivše Jugoslavije različiti, to se ni rješenje ne može lako naći". Tome dodaje "autokratsko ponašanje glavnog tajnika UN", odnosno sa svih strana pristigle kritike koje "prikazuju Boutrosa Ghalia u svjetlu posve neprimjerenom za odgovornu dužnost koju obnaša. Ukratko, Ujedinjeni su narodi 'bolestan organizam' kojemu je neophodan novi ustroj ako se želi od njega ono na što ga obvezuju Povelja i drugi relevantni dokumenti", zaključuje Aleksandar Milošević. VEČERNJI LIST: Šutnja nije uvijek zlato Inoslav Bešker komentira događanja oko neostvarene kupnje 'Dalmacijacementa' ("12,5 milijuna dolara koje je Lorenzo Panzavolta uplatio kao proviziju", a za koje se ne zna pouzdano gdje su stigli) i ističe kako su poluistine o tom novcu poslužile "da se u talijanskim glasilima ocrnjuje Hrvatska kao zemlja lupeža koji trpaju mito u džep a onda izigraju dogovore - iako taj novac možda do Hrvata nije ni stigao. (...) Nedostatak pravodobne istrage, ili konspirativna šutnja o njoj (ako je istraga bila potegnuta), djelovali su u Italiji kao prešutna potvrda da iza toga dima plamti vatrica na kojoj se netko fino ogrijao", upozorava Bešker. Ocjenjujući kako se sada slika mijenja - nakon što je ministar Jarnjak rekao zastupnicima da istraga ipak traje - Bešker piše kako ministar Granić pred svoj put u Rim "ima argument više da se s Hrvatskom poslovati može i ozbiljno. Da je akcija provedena pravodobno, ne samo da bi političkim strankama bio oduzet barem jedan od argumenata za njihovo instrumentaliziranje nego bi ugled Hrvatske i njezin privredni kredibilitet bili manje ugroženi odnosno gaženi". Bešker u nastavku izdvaja nekoliko pitanja u koja ta istraga ne može ulaziti, ali politika "može i mora. Primjerice: koji su talijanski stranački interesi kumovali pažljivom doziranju poluistina o cementnoj aferi koje su iz sfere vlasti curile u talijanske novine?", prvi je upit novinara. Dodaje tome i pitanje "jesu li solidarnoj 'hrvatskoj šutnji' o škandalu... kumovali partikularni stranački interesi" i nastavlja: "Nadalje: jesu li i koji partikularni stranački interesi kumovali seriji gromoglasno najavljivanih i u tišini pridavljenih poteza sa srednjodalmatinskim cementom (seriji započetoj prije promjene režima 1990.)? Pitanja utoliko logičnija ukoliko je i sada ta afera ušla u sabornicu opet ponajprije u funkciji partikularnih stranačkih interesa", zaključuje Bešker. SLOBODNA DALMACIJA: Posavljaci su dva puta plakali, treći neće... Ivica Majić razgovarao je s dr. Josipom Jelićem, predsjedateljem Općega sabora Hrvata iz bosanske Posavine. Govoreći o razlozima održavanja Sabora, Jelić izdvaja nezadovoljstvo Posavljaka Owen-Stoltenbergovim planom odnosno činjenicom da je najbolji dio Posavine pripao Srbima. "Posavljaci su još više bili razočarani time što su taj plan prihvatili službeni predstavnici Herceg-Bosne. Jer, poznato je da Hrvati imaju natpolovičnu većinu u ukupnom pučanstvu toga prostora i da su po gruntovnim knjigama vlasnici velike većine zemljišta u bosanskoj Posavini. Nitko iz Herceg-Bosne, a mora se priznati ni iz Hrvatske, nije se očitovao protiv toga plana", ističe Jelić. Drži da je održavanjem Sabora "vodstvu Herceg-Bosne dana mogućnost da u presudnome trenutku kaže: Mi smo se složili da BiH bude ustrojena po Owen-Stoltenbergovu planu, ali narod bosanske Posavine je na saboru aklamacijom odbio taj plan i to se mora uvažiti". Upozorava kako će se - ako neka službena delegacija Herceg-Bosne potpiše ugovor po kojem bi bosanska Posavina bila dana Srbima - tada potpisati gruntovnica. "Tada svi oni koji žele vratiti svoja ognjišta po međunarodnome pravu postaju agresori", napominje Jelić. Govoreći dalje o razlozima Sabora kaže kako bi željeli "da hrvatska politika obrati još više pozornosti na bosansku Posavinu koja je jedan vrlo kvalitetan prostor i da prosperitet toga kvalitetnog prostora bude preduvjet prosperiteta slavonske Posavine jer je čitava Posavina jedna funkcionalna cjelina". Jelić ocjenjuje kako će Posavinu biti teško vratiti (i politički i vojno) i dodaje: "Međutim, makar se to područje sto godina oslobađalo, nikom se ne smije dati za pravo da ga preda ikome drugome do hrvatskome narodu. Za nas Posavljake je danas to najvažnije". Govoreći o njihovoj delegaciji koja je išla u Ženevu kaže kako je trebala ići u sastavu hrvatske delegacije u svojstvu paritetnih pregovarača. "To znači da netko drugi iz hrvatske delegacije ne može donositi odluke u njihovo ime. Posavska delegacija mora poštovati i zastupati odluke Općega sabora, a odluka je Sabora da se uspostavi provincija Bosanska Posavina. (...) Ako Iko Stanić i Anto Kovačević iz bilo kojega razloga ne mogu ući u hrvatsku delegaciju, zadatak im je nastupati samostalno, a tek u slučaju da ih Owen i Stoltenberg u tome svojstvu ne prime, mogu iskoristiti sve legitimne mogućnosti da se uključe u pregovore", kaže na kraju Jelić. GLAS SLAVONIJE: Zemlja zemljacima Upozorivši u uvodu kako naša država ne može "funkcionirati samo po načelu zemlja (čitaj:državu) zemljacima", Ivica Vrkić piše: "Rat je i ovdje učinio svoje, ali su jednako tako učinili i oni koji su i rat zloupotrijebili, jer su uvjereni da im je za njihovu političku ili poslovnu promičbu dovoljno druženje ili udruživanje po zavičajnom obilježju". Iznoseći u nastavku neke od razloga zbog kojih su se osnivali zavičajni klubovi ("zemljaci se prvo okupljaju zbog sjete, ali i zbog svoje genetske nesigurnosti u novom prostoru, zato što su svoj nacionalni identitet najbolje mogli zaštititi zaštitnim znakom svoga kraja"), Vrkić ocjenjuje: "Uspostavom hrvatske države, bitan razlog nacionalni razlog, za okupljanje zemljaka, postaje nevažan, međutim, vidljiva je namjera da se zbog činjenice da država još uvijek ne funkcionira po pravilima koje tek uvodi, još uvijek jedan dio Hrvata okuplja isključivo po zemljačkoj liniji samo radi toga da bi zavičaj poslužio kao ljestve po kojima se najlakše uspinje po državnoj hijerarhiji. (...) Ističući kako je sustav vlasti u kojem su najbolji "oni kojima je najlakše slušati" najbolja podloga za zemljačku logiku "po kojoj su ljudi od povjerenja samo oni koji su iz istoga kraja", Vrkić zaključuje: "Zato se regionalizacija Hrvatske nameće kao prvorazredan politički problem, upravo radi pronalaženja mjere između jake centralizacije i primitivne zavičajnosti. Naravno da još uvijek, zbog rata, nije lako odrediti mjeru između regionalnog i zajedničkog, ali je već sada vidljivo da nije u suprotnosti zajednički hrvatski interes u odnosu na sve hrvatske regionalističke razlike. Međutim, valja se isto tako suprotstaviti vojničkoj logici po kojoj je nama potrebno načelo da cijela zemlja pripada samo zemljacima". (Hina) mc 280728 MET jan 94 28103