IZBOR IZ HRVATSKOG TISKA

ZAGREB, 19. siječnja (Hina) VJESNIK : "Ghali se šali" Stjepo Martinović, razmatrajući mogućnost vojnog angažiranja međunarodne zajednice u bivšoj Jugoslaviji, ukazuje da je središnji problem prilagođenost svjetske organizacije za nametanje mira - koje (p)ostaje jedinom alternativom tradicionalnomu mirovnom misionarstvu UN. Martinović napominje kako sadašnji način posredovanja snaga UN ne odgovara potrebama na terenu, što se pokazalo u Somaliji ili na našim prostorima. "Međutim, Ghaliev otpor generalskim prosudbama i sugestijama... možda više govori o sazrijevanju osjećaja relevantnih čimbenika da je zaokret neizbježan, želi li svjetska organizacija sačuvati ostatke svoje uvjerljivosti, nego o eventualnoj ustrajnosti središta moći da održe 'u funkciji' tradicionalno jalove mehanizme UN", nastavlja Martinović. Drži kako tome u prilog govori i činjenica da u monopolarnom svijetu "središnji protagonisti svjetske pozornice poslije hladnog rata, a navlastito SAD, mogu glatko progurati svoju opciju kao joint venture većine u Vijeću sigurnosti, pa i Generalnoj skupštini UN... U tom svjetlu, čini se da je bošnjački vrh zaigrao na obećavajuću lozinku za prizivanje intervencije NATO-a", ocjenjuje Martinović. Zaključno dodaje kako, nakon što su Srbi uvukli UN u 'jugoslavensku krizu' dok je vladao duh aktivnog izbjegavanja primjene Povelje, "sad se Bošnjaci utječu Vijeću sigurnosti, računajući na dozrijevanje svjetske vlade u smjeru primjene sile ondje gdje su ostala sredstva već potrošena. Bit će da se B.B.Ghali, prijeteći Cotu, ipak šalio - jer bi uskoro mogao stubokom okrenuti ploču", drži Martinović. VEČERNJI LIST: "Tuđmanov realizam i pjesnička Bosna" Milan Ivkošić komentira Deklaraciju Sabora Hrvata srednje Bosne i prenosi dio u kojem se kaže "da rat između Hrvata i Muslimana 'treba odmah prestati, treba odmah zajedničkim snagama pokopati sve ratne sjekire, osloboditi se od mržnje i neprijateljstva, prekovati mačeve u srpove i kompjutore, te strpljivim dijalogom postići mir u slobodi za svakog čovjeka i narod u ovome kraju, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini'". Ocjenjujući riječi deklaracije kao metaforične, poetske i mirotvorne, Ivkošić piše kako ona "zanemaruje političku i ratnu okrutnost, i pokušava premjestiti javnost iz te okrutnosti u idealnu mogućnost. Zaštićujući svoju nedužnost tom idealnom mogućnošću, ona dovodi u pitanje sve što je učinjeno i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini. Po njezinoj logici sve bi trebalo vratiti u stanje koje je bilo, ne samo u BiH i Hrvatskoj nego i cijeloj Europi, jer je upravo stanje u cijeloj Europi i Sovjetskom Savezu držalo na okupu Jugoslaviju, pa i Bosnu i Hercegovinu onakvu kakvu idealizira Deklaracija", komentira novinar. Raščlanjujući idealizam Deklaracije i njezin nemar prema stvarnosti pita "nije li upravo pjesnički, apstraktno-vjerski, intelektualni, građanski komoditet hrvatske elite u Bosni i Hercegovini najveći krivac za uljuljkivanje Hrvata u jugo-bosanskom mitu kao njihovoj najboljoj sudbini". Upozorujući na, i međunarodnoj javnosti sve jasniju, sudbonosnu ulogu Hrvatske i dr. Franje Tuđmana za Hrvate u BiH, Ivkošić piše kako "bi bilo moralno i patriotski za svakoga hrvatskog političkog javnika poduprijeti tu ulogu... jer se samo tako može umanjiti tragedija srednjobosanskih Hrvata i uopće svih Hrvata. Iz pjesničkih apstrakcija zahtijevati temeljitu promjenu u tekućoj političkoj preuredbi Bosne i Hercegovine, znači samo poticanje kaosa", ocjenjuje Ivkošić i zaključuje: "Uostalom, Tuđmanova politika ne isključuje idealizam Deklaracije, no idealizam je u politici poguban upravo zato što uvijek bira sebi suprotna sredstva kojim se želi ostvariti. Tako je bilo i s komunističkim idealizmom, na koji kao jaje jajetu sliči jezik Deklaracije". (Hina) gk 190746 MET jan 94 1954