IZBOR IZ HRVATSKOG TISKA

ZAGREB, 11. siječnja (Hina) - VJESNIK: Relativizacija nepravde Komentirajući izjave svjetskih uglednika koji smatraju da su u sukobu u BiH 'u igri temeljne vrijednosti demokracije i vjerodostojnost UN', pa stoga treba birati između 'relativno nepravednog mira i sve krvavijeg rata', Stjepo Martinović ističe kako "'relativno nepravedan mir' nije alternativa 'sve krvavijem ratu' nego njegovo jamstvo! Naime, samo apsolutno nepravedan može biti mir kojim će se legalizirati plodovi osvajačkog rata - bilo izvornoga ili sekundarnog agresora - a time on ne biva sredstvom utrnuća, nego žeravicom novih požara", upozorava Martinović, dodajući na kraju: "Parafrazirajući Radovana Karadžića, koji je izjavio da 'Republika Srpska zaslužuje Srbiju i Srbija nju', moramo ustvrditi da bi katastrofalne bile, za mir na Balkanu - a time i u područjima prema kojima se širi tektonika ovdašnje krize - sutrašnje vijesti da žrtve agresije zaslužuju agresora i on njih. A 'relativno nepravedan mir' samo se tako može shvatiti'!", tvrdi Stjepo Martinović. SLOBODNA DALMACIJA: Tuđmanova bravura Danko Plevnik u uvodu kolumne 'Osobni pogledi' komentira odluku predsjednika Franje Tuđmana da pomiluje Borivoja Rogića te pripomoć Branimira Glavaša u organizaciji proslave pravoslavnog Božića. "Ima zlobnika i političkih protivnika koji će u ovim Tuđmanovim i Glavaševim potezima vidjeti samo demagogiju. No nije li svaka politika u biti demagogija? Ako se normalizacija odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i unapređenje ljudskih i političkih prava može nazvati demagogijom, onda Hrvatskoj ne bi škodilo što više takve 'demagogije'. Bolje mir i sloga koji se zasnivaju na 'demagogiji' nego rat i zločinstvo temeljeni na 'iskrenim' političkim osjećajima", komentira Plevnik. Govoreći u nastavku o normalizaciji odnosa između Srba i Hrvata, upozorava na problem povratka prognanika i piše: "'Emotivci' u hrvatskoj politici i dalje zastupaju isključivo jednostrana rješenja i time najviše odmažu hrvatskim prognanicima, jer prave negativističku tipologiju srpskog odlaska iz vlastitoga doma. 'Demagozi' su mnogo realniji, oni znaju da ma kakva tipologija odlaska nije starija od ljudskog prava povratka na svoje, što podjednako vrijedi i za Srbe i za Hrvate. Takvi zahtjevi su možda manje popularni, ali zato mnogo djelotvorniji. Hrvatstvo se ne dokazuje držanjem vatrenih govora prognanicima, već njihovim povratkom". Plevnik drži da bi prognanici "morali tu politiku povratka uzeti primarno u svoje ruke, stvarajući klimu i za svoj povratak, ali i za povratak Srba. (...) Nitko nema pravo iza njihovih leđa dogovarati uvjete, a njima davati informativne i rukovodne mrvice. Međutim, iako su bezgranični stradalnici, upravo se hrvatski prognanici moraju više uključiti u obranu i stvaranje ljudskih prava za sve, jer će im ta borba na oslobođenom području biti najvećim jamstvom slobode na danas okupiranome, odnosno sutra Hrvatskoj pripojenome području", ističe Plevnik. Upozorava kako se tom povratku i pomirenju najviše opiru "oni koji su ne do lakta, nego do ramena okrvavili ruke, s obje strane. (...) Nema sumnje da se u svakome mjestu od vojske do policije, a negdje i građana, zna tko se u ratu služio sredstvima koje međunarodno ratno pravo zabranjuje. Hoće li 1994. otpočeti era bez balkanskoga homo monstrosusa?", pita Plevnik i ocjenjuje kako bi tu problematiku trebalo prepustiti međunarodnim tužiteljima. "Hrvatska bi se društvena javnost, umjesto da prosuđuje neosuđenima, morala mnogo zainteresiranije, u životnom, a ne senzacionalističkom tonu, okrenuti najvećim žrtvama hrvatstva - prognanicima, omogućujući im svestranu, ozbiljnu i učinkovitu artikulaciju povratka u vlastite, ponovno pronađene živote", zaključuje Plevnik. GLAS SLAVONIJE: Otkloniti prijetnje sankcijama "Da bi se doista uvele sankcije, Hrvatska bi 'morala' učiniti velike, velike grijehe", piše u uvodu dr. Dušan Bilandžić, pa napominje kako tema njegova članka nije "mogućnost zavođenja sankcija, ni mjere za život pod sankcijama". On postavlja tezu: "Hrvatska nije u stanju izdržati sankcije, pa zato mora učiniti sve da otkloni tu opasnost", i u nastavku iznosi, uspoređujući sa Srbijom, argumentaciju te svoje procjene. "Dok se Hrvati osjećaju organskim dijelom današnjih europskih stremljenja, tendencija i struktura, dotle većinski dio duhovne i političke elite u Srbiji, koja vodi narod, upravo u zapadu vidi svog glavnog i jedinog neprijatelja", piše Bilandžić i dodaje kako "Hrvat, isključen iz Europe, ne vidi nikakvu budućnost. On je kao riba na suhom i zato neće slijediti politiku prkosa, svađa i izolacija od Europe, to više što su neke europske zemlje kao što su Njemačka, Austrija, Vatikan bile, jesu i bit će uz Hrvatsku". Bilandžić upozorava kako bi - drugi razlog - "upravo naši najveći 'kumovi'" nama bili glavni kritičari i dodaje: "Dakle, Hrvatska ne bi imala pravoslavnu Rusiju, Rumunjsku, Grčku, Cipar i sto drugih rupa za probijanje blokade". Kao treći razlog Bilandžić navodi hrvatsko gospodarstvo i piše: "Tek kad bi se sankcije uvele, preko noći bi se nacionalna ekonomija koja je od turizma, preko industrije do poljoprivrede, s Europom više integrirana nego s bilo kojom regijom svijeta, tako potresla da bi ubrzo došlo do raspada sustava". Pojašnjavajući četvrti razlog ističe kako se Srbija "ne može 'dovesti u red' bez intervencije međunarodne zajednice", a što znači "da Hrvatska ne može izići iz rata, ni integrirati okupirana područja, ako ne bude visokokooperativna sa svojim saveznicima u Europi i s međunarodnom zajednicom". Drži da "nasuprot ova četiri argumenta... nema nijednog koji govori suprotno, osim ako netko ne računa da žrtvuje narod, pa da unatoč tome na kraju kapitulira. Kao što će to biti slučaj sa Srbijom koja ide u tom smjeru", ocjenjuje na kraju Bilandžić. DANAS: U sjeni bosanske drame "Još od potpisivanja Vanceova plana za Hrvatsku... Hrvatskoj i Hrvatima stalno se podmeću novi mandati UNPROFORA," upozorava Željko Luburović. "Povremene riječi nade koje sa zapada stižu u Hrvatsku... pomalo već zvuče kao povlačenje za nos. Poglavito zato što se u sjeni BiH rata, u Hrvatskoj nije zbio niti jedan uvjerljiv detalj koji bi Hrvatima dokazao kako njihovu državu neće nagristi ciparski sindrom. (...) Beznačajna su stoga uvjeravanja koja hrvatskom puku, a napose onom u ratom ugroženim područjima, daju hrvatski političari kako je pitanje dana kada će početi postupno reintegriranje UNPA područja u sastav Republike Hrvatske. (...) Taj 'bosanski intermezzo' hrvatske vanjske politike dovodi istu u nezavidan položaj spram hrvatskih građana u Hrvatskoj." (...) Stoga bi se mogao očekivati, kako novinar prosuđuje na citatu Tomislava Merčepa, "nagrizli prag tolerancije hrvatskih prognanika. A vodi li hrvatski državni vrh o tome računa i razmišlja li o posljedicama pucanja tog praga?! (...) Oporba, primjerice, prednost daje pitanjima oslobađanja Hrvatske, dok vladajuća stranka igrom vruće-hladno pokušava održati ravnotežu interesa. (...) To što državni vrh potpisivanjem nekakvih separatnih mirovnih sporazuma s pobunjenim Srbima ima osjećaj da se primičemo miru, samo je puki privid," upozorava Luburović. Jedno od rješenja jest "vojno oslobađanje UNPA područja, a drugi je nekakva revolucija u UNPA. Za sada je jedno i drugo malo izvjesno, pa nije isključeno da se sve frustracije prognanika i ratom ugroženoga puka na kraju u bujici i rastoče po slobodnome dijelu Hrvatske." Upozoravajući kako će se "frustracije hrvatskoga puka usmjeravati ka Zagrebu i nositeljima državne vlasti", napominje kako je "godinu dana nakon akcije Maslenica potrebno ponovno u hrvatskoj javnosti probuditi svijest o nužnosti oslobađanja okupiranih hrvatskih područja. (...) Resor dr. Granića stoga i unatoč zauzetošću problemima u BiH mora naći načina da svijetu da do znanja kako Hrvatska ne pristaje na trajan modus vivendi a la Cipar. (...) Rokovi reintegracije se uporno ne spominju, pa je napokon vrijeme da ih Hrvatska sama odredi," istaknuo je na kraju Luburović. (Hina) mc 110732 MET jan 94 11111