-PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 11. siječnja (Hina) Britanski tisak 10. I. 1994. Svi britanski ozbiljni dnevni listovi, bez iznimke, na naslovnoj stranici donose posve jednaku fotografiju kojom ilustriraju početak summita u Bruxellesu. Po dolasku u Bruxelles, dok sjedi u limuzini, predsjednik Clinton se osvježava mineralnom vodom. Listovi summit NATO-a povezuju s neizbježnim pitanjem Bosne, koje dijeli zapadni savez i neprestano ga podsjeća na njegov neuspjeh da se učinkovito ponese s prvom europskom posthladnoratovskom krizom. Tisak donosi i dopise o posljednjoj ofenzivi bosanske muslimanske vojske protiv bosanskih Hrvata kod Viteza, a sve dok u Bonnu, na najvišoj razini, traju hrvatsko-muslimanski pregovori. "'Duh na gozbi NATO-a' naslov je uredničkog uvodnika u Financial Timesu, a rečeni je duh - Bosna. 'Ono što je stvarno važno, to je Bosna', rekao je jedan bivši dužnosnik Clintonove vlade kojega je list naveo prošloga rujna, a koji je razmatrao izglede za sastanak na vrhu NATO saveza koji se otvara u Bruxellesu. List u nastavku citira riječi navednog dužnosnika. "Bude li do 10. siječnja NATO ondje i bude li nešto radio, summit će biti uspjeh, ali ne skine li se Sarajevo s obzora, summit će biti neuspješan. 10. siječnja je tu, ali NATO nije ondje", ističe list. "Barem ne više nego što je tamo bio u rujnu. Postrojba stožera koji je NATO dao zaštitnim snagama UN još je tamo, ali te snage nisu ništa više nego prije četiri mjeseca zaštitile civilno pučanstvo Sarajeva i drugih gradova od srpskog granatiranja koje je cinično nastavljeno tijekom božićnog tobožnjeg prekida vatre, i jače nego prije. U kolovozu je NATO zaprijetio zračnim udarima nastavi li se gušenje Sarajeva. Ono je nastavljeno ali nije bilo udara iz zraka". Uvodničar zatim na jednom primjeru ilustrira razliku između onoga što stoji u rezolucijama Vijeća sigurnosti koje nalažu da se humanitarna pomoć do odredišta dostavi svim raspoloživim sredstvima i onoga što se stvarno događa. "Tenkovi koji su bili namijenjeni zaštiti postrojba UN, koje bi za humanitarne letove trebale otvoriti uzletište u Tuzli, zaglavljeni su u bazi u Srbiji jer je čelnicima bosanskih Srba dopušteno da zapriječe njihov prolaz. A srpska vlada da bi propustila humanitarnu pomoć, iznuđuje novac od UN, kako bi ublažila učinak sankcija koje su proglasili sami UN. Kad je američki dužnosnik u rujnu govorio o tome kako bi NATO trebao biti ondje i raditi nešto, mislio je na plan o angažmanu NATO snaga, uključujući 25 tisuća američkih vojnika koje bi nadgledale provedbu mirovnog sporazuma između triju bosanskih strana. Danas ne samo da se neki mirovni sporazum doima udaljenijim no ikad nego više nitko i ne vjeruje, nakon povlačenja iz Somalija i Haitija, kako će američke postrojbe biti poslane u Bosnu. Čak i da mirovni dogovor bude postignut, ukratko, dok Sarajevo možda još i nije nestalo s obzora, po svemu ostalome prilike u Bosni su točno onakve kakve bi trebale biti da sastanak na vrhu NATO saveza bude promašen. NATO za ovakvo stanje stvari ne može kriviti UN. Iste vlade vode igru u obim organizacijama. Samo je NATO mogao UN dati ono političko i vojno, i mišićje potrebno za provedbu rezolucija u Bosni, a to je očito propustio uraditi. Nije onda ni čudo da srednjoeuropske vlade nemaju u njega povjerenja. Nije ni čudo što predloženo partnerstvo za mir ne tumače kao odvažnu strategiju postupnog širenja NATO-ove zone mira, nego kao besmislicu, zamišljenu kako bi se izbjegao svaki rizik sukobljavanja NATO saveza i Rusije. Tko može biti iznenađen kad je Srbiji dopušteno da se izvuče s ignoriranjem granica i nasilnim pomicanjem pučanstva, u ime etničke solidarnosti, što ruski čelnici, od Borisa Jeljcina nadalje, sve više zazivaju ista načela u odnosima spram drugih republika bivšeg Sovjetskog Saveza", piše u uvodniku Financial Times . Njemački tisak 10. I. 1994. Dnevnik Westdeutsche Allgemeine Zeitung komentira europsko putovanje Billa Clintona: "Novi svijet Europe je sve u svemu izmijenio stare transatlantske odnose. Oni su sada manje emocionalni, ali su postali poslovniji. To se može nazvati normalizacijom. Samo Njemačka, Europa, upućene su više nego ikada na SAD. Koliko su nesigurna vremena nakon svršetka hladnoga rata, odavno smo spoznali. Koliko je Europa vojno slaba, svaki nam dan Balkan zorno prikazuje. Bill Clinton u Europu dolazi kao netko tko je ovdje isto tako hitno potreban kao i njegovi prethodnici". O susretu o Bruxellesu i prijedlogu partnerstvo za mir Frankfurter Allgemeine Zeitung piše: "Za one države koje više ne pripadaju Istoku, ali se Zapadu još ne smiju priključiti to je slaba utjeha. Gospodarski i unutarnjopolitički još neučvršćene, one ostaju izložene previranjima koja su zahvatila Europu nakon dokončanja hladnoga rata. One su odbacile sovjetsku vladavinu i sad moraju iskusiti da Moskva, iako to Zapad neće, još ima pravo suodlučivanja o njihovim stvarima". Berlinski Tagesspiegel piše: "Izlišno je danas špekulirati o tome bi li se Amerika drukčije ponašala kad ne bi bilo ni ruskog otpora protiv novih članica NATO-a ni skandaloznog neuspjeha zapadnih Europljana u Jugoslaviji. Nasuprot tome jasno je da obje okolnosti Clintonu znatno olakšavaju suzdržano ophođenje sa željama za novim, zaštitničkim obvezama Saveza. Interesima Europe ne odgovara takva strategija, a pogotovu ne reformskim državama s nekadašnjeg utjecajno sovjetskog područja, kojima je potrebna zaštita". General-Anzeiger među ostalim ističe: "Već i sama činjenica da je bosansko-hrvatski susret sinoć uopće mogao početi, znači uspjeh. Obje strane moraju shvatiti da neprestane prijetnje i agresija čine sve vjerojatnijim totalni rat. Bosni i Hrvatskoj mora se objasniti da od toga imaju koristi samo srpski ratni huškači. Bez obzira na sve animozitete, ponajprije Tuđman mora shvatiti svoju odgovornost za mir i biti spreman na simbolične ustupke. Takva gesta bila bi i prestanak opsade Mostara. Ali čak i u slučaju bilateralnog sporazuma ne bi se mnogo postiglo, jer srpske tirade protiv domaćina konferencije - Njemačke, koja navodno želi produžiti rat - pokazuju odlučnost da se nastavi s nasiljem. Za Beograd su ženevski razgovori o Balkanu samo prilika za izgradnju alibija, utemeljenog na lažnim izjavama o miroljubivosti. Tu dvojbu razgovori kraj Bonna ne mogu razriješiti". FAZ o sukobu na Balkanu, a u vezi sa susretom NATO saveza u Bruxellesu, piše: "Ovaj sukob Clinton, koji je frustriran zbog europskog neslaganja i kome je Kongres zavezao ruke, neće više dotaknuti ni škarama. Međutim, svaka granata ispaljena na Sarajevo izbacit će u Bruxellesu pitanje o praktičnom smislu partnerstva za mir s jedinim savezom koji u jugoistočnoj Europi već tako dugo tako malo može postići. Bosna je, kako ističe The Washington Post u izdanju od vikenda, 'smrdljivi tvor na vrtnoj zabavi NATO saveza'. Francuzi i Amerikanci su, doduše, unaprijed nagovijestili da tu temu žele staviti na vrh dnevnog reda. Ali koliko malo washingtonska vlada za to mari, pokazalo se na posljednjoj zajedničkoj konferenciji za novinare ministara vanjskih poslova Christophera i ministra obrane Aspina, prije odlaska na put. Oni sami nisu rekli ni riječi o Balkanu, a na primjerena pitanja odgovarali su nesadržajnim formulama". Francuski list La Presse de La Manche u komentaru piše: "Svakim danom postaje sve jasnije da se događaji, polako ali sigurno, svode na pad Sarajeva ili totalni pakao. Svijest o tome neizbježno zahtijeva veća sredstva za snage UN i pravo na vojnu intervenciju čim plave kacige ne budu mogle izvršiti postavljeni zadatak. Povlačenje snaga izazvalo bi negodovanje, a dalji angažman bio bi opasan". U povodu mogućeg raspuštanja UN snaga u BiH, mađarski dnevni list Nepsabatszag ističe sljedeće: "Dosad nema primjera za to da je prisutnost mirovnih snaga UN odvratila zaraćene strane od njihovih namjera. Dosad, međutim, ni jedna zemlja nije bila spremna da se kao prva povuče i time otvoreno prizna bezizglednost ovog pothvata. Jer, za njom bi se povele i druge. Postoji realna opasnost od raspada UNPROFOR-a". Austrijski list Die Presse u vezi s ulogom Srbije u bosanskom ratu: "Zapanjuje izvanredno inscenirani cinizam srpskih opsadnika Sarajeva. Oni su nakon osude UN proglasili tijekom vikenda prekid vatre kao što to čini mačka kad se igra sa smrtno povrijeđenim mišem. Time Srbija cijelom svijetu pokazuje nepoštovanje Vijeća sigurnosti. Zbivanjima na Balkanu ne upravljaju UN nego neobuzdani agresor u Beogradu". SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 10. I. 1994. Što bi bilo "Madeleine Albright, američka predstavnica u UN, prošlog je četvrtka posjetila smetlište izvan Vukovara, u dijelu Hrvatske pod srpskom okupacijom. Pretpostavlja se da su na tom mjestu srpske snage zakopale tijela 200 hrvatskih bolničkih pacijenata koje su ubili nakon zauzimanja Vukovara. Masovna je grobnica 'simbol nehumanosti jugoslavenskoga rata', rekla je gđa Albright. Ali, Vukovar je simbol još nečega: američke i europske nemoći koja je ohrabrila Srbe u njihovoj kampanji terora", upozorava Anthony Lewis. "Kad su srpske snage napale Vukovar 1991., pretvarajući grad u ruševinu, intervencija malih snaga NATO-a zaustavila bi agresiju koja se nastavila genocidnim pokoljem u Bosni. To nije samo moje mišljenje. To je procjena generala Johna Galvina, bivšeg glavnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi. General Galvin rekao je prošlog svibnja Odboru za oružane snage Bijele kuće da su SAD i NATO u dva slučaja morale uvjeriti Srbe da odustanu od agresije. Prvi je bio kad su 1991. bombardirali Dubrovnik. Drugi je bio silovit napad na Vukovar. 'Prilikom razaranja Dubrovnika', svjedočio je general Galvin, 'mislim da smo mogli u Jadran poslati američku šestu flotu, ili stalne mediteranske pomorske snage, i vrlo malom vojnom akcijom pokazati odlučnost zapadnih zemalja, i svakako UN, da to nije izmaklo nadzoru'. U slučaju Vukovara, rekao je, 'mogli smo s razmjerno malim kopnenim snagama u to vrijeme možda zaustaviti ono što se pretvorilo u vrlo veliku krizu'. Ali, 'odlučnosti', za koju je general Galvin rekao da se mogla pokazati, nije bilo. Američki predsjednik George Bush pokazao je samo slabost. I europski su vođe bili jednako slabi. Predvidljiv je rezultat bilo ohrabrivanje demagoga koji predvodi Srbiju, Slobodana Miloševića, u njegovu pozivu na ekstremni srbijanski nacionalizam. Može li se iz povijesti izvući bilo kakva pouka, onda je to pouka da se rasistički diktatori hrane svjetskim slabostima. Američki i europski neuspjesi 1991., bili su jednako pogrešne političke procjene kao i bilo koje druge u četrdeset godina NATO-a. Pa ipak, nitko od glavnih nije imao hrabrosti ni čestitosti da prizna odgovornost za akcije koje su omogućile procvat genocida; niti premijer John Major, niti predsjednik Bush, njegov državni tajnik James Baker, ili njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft. Prošlog je tjedna g. Scowcroft zajedno s Richardom Hassom napisao komentar za The New York Times u kojem iznosi kakva bi morala biti američka vanjska politika. Bosnu je odbacio kao mjesto na kojem američki interesi 'nisu vitalni'. Vidi li Brent Scowcroft slike ubijenih civila u Sarajevu? Zna li da su srpski topnici pojačali bombardiranja kao da pokazuju dugi nos ovotjednom sastanku NATO-a? Misli li da su male posljedice neispunjavanja obećanja NATO-a da će bombardirati Srbe nastave li opkoljavati Sarajevo? 'Trenutačno najveća opasnost europskoj stabilnosti i redu dolazi iz Bosne', rekao je senator Bob Dole u petak. Dodao je da su srpski napadi na Sarajevo 'izravni izazov NATO-u da podupre svoju retoriku akcijom'. Može li itko doista previdjeti istinu tih izjava? Jedan dužnosnik State Departmenta koji je sudjelovao u Bushovoj politici prema Jugoslaviji imao je hrabrosti da prizna katastrofu. To je Warren Zimmermann, dužnosnik ministarstva vanjskih poslova u protekle 33 godine, koji je bio američki poslanik u Moskvi i veleposlanik u Jugoslaviji. G. Zimmermann je kao i njegovi šefovi u Bushovoj vladi mislio da je najbolje zadržati Jugoslaviju na okupu. No, potkraj 1991. shvatio je da je ta politika ohrabrila ono najgore u Miloševiću i da nije uspjela. Prošlog je tjedna Warren Zimmermann odstupio, djelomice zgrožen neuspjehom ove zemlje da djeluje protiv pokolja u Bosni. Bio je peti i svakako najviši dužnosnik ministarstva vanjskih poslova koji je odstupio zbog tog pitanja. Vrlo je loše napraviti veliku pogrešku u vanjskoj politici. Ponoviti je, mnogo je gore. Koliko će se dugo predsjednik Clinton, poput Brenta Scowcrofta praviti da rušenje NATO-ove i američke vjerodostojnosti u Bosni nije bitno?" - završava Anthony Lewis. (Hina) dr 110234 MET jan 94