UJEDINJENI NARODI, 20. prosinca (Hina/AP) - UN-ova toliko podcjenjivana mirovna misija u Bosni završena je u srijedu, ostavljajući za sobom ono što bi moglo biti njezino najtrajnije naslijeđe: studiju slučaja o tome "kako ne treba
raditi".
UJEDINJENI NARODI, 20. prosinca (Hina/AP) - UN-ova toliko
podcjenjivana mirovna misija u Bosni završena je u srijedu,
ostavljajući za sobom ono što bi moglo biti njezino najtrajnije
naslijeđe: studiju slučaja o tome "kako ne treba raditi". #L#
Vijeće sigurnosti UN jednoglasno je prošlog petka prihvatilo
prijedlog da svoje dužnosti na očuvanju mira u Bosni preda NATO-u,
koji tamo planira poslati svoje postrojbe od 60.000 vojnika, od kojih je
trećina Amerikanaca.
Dužnosnici NATO-a i UN-a se nadaju da će raspoređivanje snaga i
primopredaju misije biti moguće obaviti u roku četiri dana. To će
značiti i raspuštanje Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda, poznatih kao
UNPROFOR, no malo je onih, ako ih uopće bude, koji će žaliti za
njihovim odlaskom.
Gotovo svi, od glavnog tajnika UN-a Butrosa Butrosa Galija, do
najvećih kritičara UN-a u američkom Kongresu, slažu se u jednome: da
je UN bio kriva organizacija, na krivom mjestu, u krivom trenutku.
Jedino se nikako ne mogu složiti oko toga tko je za to kriv.
Bivši čelnik UN zadužen za mirovne operacije Brian Urquhart kaže da
je problem u tome što je UN-ova mirovna misija pokušala očuvati mir
onda kada nije ni bilo mira kojeg bi se moglo održavati.
Kritičari predbacuju UN-u nedostatak odlučnosti. Sukobljene strane su
rutinski blokirale UN-ove konvoje, tako da ovi nisu mogli civilima
isporučivati zalihe hrane, unatoč tome što je Vijeće sigurnosti
odobrilo upotrebu "svih potrebnih sredstava" za obavljanje
humanitarnih misija.
Suparništvo među pripadnicima različitih naroda, posebice između
britanskih i francuskih viših vojnih dužnosnika, narušavalo je
djelotvornost. Uz velike sile kao što su SAD, koje su odbijale slati
svoje vojnike u Bosnu, Ujedinjeni narodi bili su prisiljeni oslanjati se
na zemlje poput Egipta, Nigerije i Bangladeša, čiji su vojnici
uglavnom loše obučavani i nedovoljno opremljeni.
U takvim je okolnostima UN-ova misija postala prava "misija užasa".
Nakon što su slike patnji i pogibije iz Sarajeva užasnule svijet,
Vijeće sigurnosti bilo je prisiljeno postupno proširiti vojnu ulogu
UN-a. Međutim, Vijeće, kojim dominiraju SAD, Rusija, Velika Britanija
i Francuska, nije bilo spremno osigurati resurse za takvu proširenu
ulogu - nitko nije htio preuzeti rizik slanja svojih dodatnih snaga
dok bosanski Muslimani, Srbi i Hrvati ne pristanu na mir.
Bivši zapovjednik UN-a u Bosni, britanski general Michael Rose, rado
je citirao njemačkog kancelara iz 19.stoljeća Otta von Bismarcka:
"Balkan nije vrijedan kostiju ni jednog jedinog pruskog grenadira."
Ironična je činjenica da Bosna nije bila uopće spominjana kada je u
veljači 1992. godine uspostavljen UNPROFOR. Tada je Vijeće sigurnosti
odobrilo uspostavu mirovnih snaga kako bi poduprlo europska nastojanja
na posredovanju u sukobu između Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
Međutim, kada je u travnju 1992. godine buknuo sukob između
muslimanske vlade i pobunjenih Srba u Bosni, težište je prebačeno na
Bosnu.
UN-ovi posrednici su u lipnju 1992. godine uspjeli su postići
sporazum prema kojemu su Srbi, koji su opkolili Sarajevo, trebali
predati sarajevsku zračnu luku UN-u za dostavu humanitarne pomoći
opkoljenom sarajevskom stanovništvu.
To je pomoglo Sarajlijama da ne umru od gladi, ali nije zaustavilo
borbe. Nakon toga su se borbe rasplamsale u istočnoj Bosni, jer su
bosanski Srbi uspostavili opsadu Srebrenice, Žepe i Goražđa.
Zapovjednik UN-a u Bosni francuski general Philippe Morillon je,
kada su u ožujku 1993. godine pobunjeni Srbi počeli gađati Srebrenicu,
helikopterom odletio u taj grad i proveo tamo nekoliko dana u znak
solidarnosti. Njegov je postupak rezultirao privremenim zaustavljanjem
granatiranja i privukao pažnju cijeloga svijeta na patnje nedužnih
civila.
Nakon što je Morillon svojim medijski široko popraćenim postupkom
pokrenuo međunarodni apel za pomoć, Vijeće sigurnosti je, u svibnju
1993. godine, šest gradova, Sarajevo, Srebrenicu, Žepu, Bihać, Goražđe
i Tuzlu, proglasilo UN-ovim "sigurnosnim zonama".
Ova je odluka šokirala UN-ove vojne zapovjednike u Bosni, a stožer
UN-a u Sarajevu naveo je da će trebati dodatnih 34.000 vojnika - više
nego dvostruko od broja tada stacioniranih vojnika u Bosni - da bi se
branile te zone, koje su trebale biti demilitarizirane.
Međutim, Vijeće sigurnosti poslalo je samo 7.000 vojnika, zato što
SAD i velike europske sile nisu bile spremne osigurati više. UN-ovi
zapovjednici privatno su negodovali da se članovi vijeća više brinu o
javnom mnijenju kod kuće nego li o vojnim realnostima na terenu.
U stvari, odbijanje da se pošalje više UN-ovih postrojba u Bosnu
potaknulo je bosansku vladu da odbije povući svoje snage, smatrajući
da te zone ne mogu biti odgovarajuće branjene. Srbi su, pak, ta
područja doživljavali kao zone u kojima se nalaze vladine snage i koja
su stoga legitimna meta napada.
Konačno, takozvane "sigurnosne zone", postale su sinonim najvećeg
poraza UN-a u Bosni kada su, kako se i predviđalo, prošloga srpnja
bosanski Srbi sravnili Srebrenicu i Žepu sa zemljom, i poklali
tisuće Muslimana, unatoč prisutnosti UN-ovih mirotvoraca.
(Hina) gt br
201504 MET dec 95