ZAGREB, 4. prosinca (Hina) - Daytonska zbivanja, posebice "'mostarsko (ne)razumijevanje', koje se neočekivno našlo na daytonskom dnevnom redu hitnim pozivom Koschnicku, Brajkoviću i Oručeviću", komentira Mario Marušić.
ZAGREB, 4. prosinca (Hina) - Daytonska zbivanja, posebice "'mostarsko
(ne)razumijevanje', koje se neočekivno našlo na daytonskom dnevnom
redu hitnim pozivom Koschnicku, Brajkoviću i Oručeviću", komentira
Mario Marušić. #L#
Opisujući situaciju pred početak pregovora, Marušić napominje
kako je Europska uprava poslije početnog zamaha u obnovi (uloženo
milijun maraka), a vrlo brzo nakon brilijantnih vojnih uspjeha
hrvatskih snaga na bojištima u Hrvatskoj i BiH, "teško optužila
hrvatsku stranu za opstrukciju, ne samo 'europeizacije' Mostara, nego
i za opstrukciju Federacije". Upozorava kako se ta osuda ponovila i
pred Amerikancima u Daytonu i procjenjujući što se time htjelo
postići, piše: "Natrljati nos hrvatskomu izaslanstvu upravo navodeći
'slučaj Mostar', i na temelju toga od Zagreba i Mostara tražiti nove i
nove ustupke, odnosno spriječiti ih da u tom prelamanju interesa i
nužnosti kompromisa zahtijevaju natrag ono što je njihovo po svakom
ljudskom i božjem zakonu, bio je proziran trik, ali s obzirom na
konstelaciju snaga i činjenicu da se mnogo toga da podvesti pod
sintagmu 'pravedni mir', kojim srpski agresor ne smije biti poražen, a
ni svi srpski zločinci biti uklonjeni s političke pozornice i kažnjeni
za ratna nedjela, ucjena Mostarom u Daytonu bila je, može se slobodno
zaključiti, jedno od onih pitanja koja su hrvatskom izaslanstvu
stavljena kao svojevrsni uteg oko vrata, da se slučajno ne bi tražilo
(pre)više. Naravno, po kriterijima međunarodnih čimbenika. Sasvim je
sigurno, dakle, da su (i) Posavina i Mostar, uz pitanja Sarajeva,
Goražda, Brčkoga itd. učestalo stavljana na stol. Mostar ne toliko kao
nekakva protuteža Posavini u teritorijalnom smislu (u ovom pogledu
prevagnulo je jedinstveno Sarajevo), nego kao sredstvo političkog
pritiska, što je za sobom nosio križ krivnje za Hrvate glede
(ne)uspjeha projekta koji je još Kinkel nazvao 'kristalizacijskom
točkom Federacije'.
I upravo ta činjnica, toliko puta od svih isticana, da Mostar
nije i ne može biti otok s obzirom na Federaciju, nerijetko je gažena
(u Daytonu također!), pri čemu se od Hrvata tražilo da u Mostaru čine
određene korake na koje u Bugojnu, Varešu ili Travniku bošnjačka
strana i ne pomišlja. Sada, nakon postignuća daytonskog sporazuma o
Mostaru, nakon svih ustupaka i poteza dobre volje hrvatske strane,
uspješnog početka novog režima slobode kretanja u Mostaru, Koschnick
je gotovo preko noći postao veliki optimist izjavljujući da ovaj grad
neće predstavljati nikakvu prepreku na daytonskom putu oživotvorenja
Federacije, da treba rješavati probleme uglavnom na drugim područjima
BiH", nastavlja Marušić i zaključuje:
"Hercegovački Hrvati sada, eto, nisu više 'nestašni'. Naprotiv
oni su dobri i u Mostaru i u Federaciji. Istodobno, 160.000 posavskih
Hrvata 'ovdje više ne stanuje'. Kako se onda ne bi zapitali, nisu li i
'veliki pravednici' iz međunarodne zajednice željeli, među inim,
širenjem priče o 'kamenjaru i ravnici', izazvati novi raskol među
Hrvatima, kojima je jedinstvo potrebnije nego ikad".
(Hina) dp mć
040753 MET dec 95