VJESNIK: POLITIKA IZNAD PRAVA

ZAGREB, 16. studenoga (Hina) -"Postupa li Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, počinjene na tlu bivše Jugoslavije, kao nezavisna sudska instanca ili, pak, kao politički instrument velikih sila?", pita Nenad Ivanković u osvrtu na "upadljivo izabran 'timing''" za podizanje optužnica protiv visokih vojnih predstavnika HR Herceg-Bosne, ali i optužnice prije toga. Pritom napominje kako su optužnice protiv Karadžića i Mladića - iako je cijelom svijetu bilo jasno kakve su strašne zločine u Bosni počinili - podignute "tek u onom trenutku kad je bilo jasno da velike sile (u prvom redu Amerika) Mladića i Karadžića više ne trebaju kao pregovaračke partnere nego još samo kao sredstvo za pritisak na Beograd. Da politički motivi imaju primat nad pravnim", Ivanković dokazuje i na činjenici da protiv Miloševića, najvjerojatnije, neće biti podignuta optužnica iako "Washington u rukama ima dokaze da je izravno odgovoran i za stravične likvidacije više tisuća Muslimana u Srebrenici. (...) Napokon, kako objasniti da je gospodinu Goldstoneu tek četiri godine nakon zločina što ih je JNA počinila u Vukovaru, palo na pamet da podigne optužnicu protiv generala Mrkšića i još dvojice oficira jugovojske?", pita dalje Ivanković i komentira: "Čini se da samo naivni ne vide kako je to bilo u izravnoj vezi s pregovorima o ponovnoj reintegraciji Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema u ustavnopravni sustav Hrvatske. Dakle, da je to bio pritisak na Beograd, na Miloševića, i istodobno opomena što će se još dogoditi ako se ne urazumi i popusti". Ivanković stoga smatra da i podizanje optužnice protiv Kordića, Blaškića i još četvorice Hrvata također treba gledati u tom kontekstu i napominje: "Zanimljivo je da je ta optužnica podignuta samo nekoliko sati nakon što je postignut sporazum o istočnoj Slavoniji i nakon što je postalo očito da su pregovori u Daytonu dospjeli u slijepu ulicu. Pritom nije samo riječ o pokušajima da se 'uklanjanjem' spomenutih hrvatskih političkih i vojnih čelnika 'olakša' funkcioniranje hrvatsko-muslimanske federacije, nego je očito i to da je na djelu i želja da se - iz poznatih psihološko-političkih razloga - krivnja za bosanske strahote podijeli i time Srbima donekle olakša povratak u međunarodnu zajednicu", upozorava Ivanković uz napomenu da su tu onda javljaju "neka sasvim konkretna moralna pitanja. Recimo odnos pravde prema žrtvi u jednom nametnutom ratu. Hrvati su u Bosni i Hercegovini svakako bili u prvom redu žrtve. Ako su negdje i počinili zločine, oni ne stoje ni u kakvom omjeru sa zločinima agresora, a u svakom su slučaju trostruko manji od onih koje su zapadni saveznici počinili nad civilima Hitlerove Njemačke ili Japana u Drugome svjetskom ratu. (...) Zar Srbi nisu počinili sistematske i planirane zločine o kojima je argumentirano svjedočio i Mazowiecki, čovjek koji je otišao sa svog mjesta u UN-u jer je uvidio tu ciničnu igru Zapada, Svjetske organizacije i suda u Den Haagu oko 'otkrivanja-prikrivanja' zločina i izjednačavanja odgovornosti žrtve i agresora", navodi dalje Ivanković. Upozorava i na činjenicu da istovremeno nema ni jedne optužnice protiv Muslimana, iako su Kordić i Blaškić optuženi za zločine u srednjoj Bosni, "dakle, upravo u onom dijelu Bosne u kojemu su Hrvati bili izloženi napadima muslimanskih snaga, što je svojedobno, kao prvi od zapadnih ministara vanjskih poslova priznao i Klaus Kinkel, rekavši da se u srednjoj Bosni Hrvati brane, a da su Muslimani ti koji provode ofenzivu". Na kraju Ivanković piše: "Dakle, ako je tome tako, kako je sud u Den Haagu mogao najprije podignuti optužnicu protiv onih koji su u toj srednjoj Bosni bili žrtve i u poziciji branitelja, a ne i protiv onih za koje i njihovi simpatizeri i zaštitinici tvrde kako su bili u ulozi objektivno etničkih čistača? Odgovor se, nažalost, nameće sam od sebe!" (Hina) dd 160038 MET nov 95