VJESNIK: TROJANSKI POKUS

ZAGREB, 25. listopada (Hina) - Iz stalne kolumne Maje Freundlich 'U srijedu', u kojoj ovoga puta komentira pregovore između predstavnika hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Osijeku, izdvajamo: "U davna je doba, nakon desetogodišnje uzaludne opsade Troje, Odisej, glasoviti grčki ratnik, smislio varku, kojom bi, bez obzira na to što Grci nisu zbilja bili vojno nadmoćni, dobili rat, Njegov je prijedlog s oduševljenjem prihvaćen. Odlučili su, dakle, prividno napustiti Troju i otići s lađama, ali samo do najbližeg otoka, i tamo se skriti. Vojni tabor nakanili su spaliti, ali Trojancima ostaviti dar - drvenoga konja, posvećenoga božici Ateni, koju su bili uvrijedili krađom njezina kipa u Troji. Odisej je govorio otprilike ovako: 'Trojanci će dar unijeti u grad, nađe li se netko dovoljno vješt da ih na to nagovori. A u konju će biti skriveni naši najbolji junaci, pa će noću napasti stražu i otvoriti gradska vrata. I naše lađe će se dotad vratiti, a naša vojska će grad uništiti ognjem i mačem'. #L# Ni ljudi ni njihov način razmišljanja i ratovanja, nisu se mijenjali kroz prošlost. I zato će svatko od nas, gledajući osječki sastanak, najprije pomisliti 'Timeo Serbos...', 'bojim se Srba i kad darove nose'. U ovome slučaju valjalo je pronaći nekoga 'dovoljno vještog' da Hrvate nagovori na prihvaćanje mirovnoga konja, navodno posvećenog svima onima ubijenim Hrvatima, svima onim razrušenim i razbijenim crkvama. Valjalo je naći načina kako bi se u zemlju uvukla tobožnja srpska mirotvorna figura. I doista, sve što se u posljednje doba zbiva, upućuje na splet posve usporedan s onim davnim, trojanskim, iako još nismo dovoljno udaljeni od trenutačnih događaja, pa teško vidimo njihovu izravnu sličnost s Trojom. Poslije Oluje, očekivali smo kako će promijenjena situacija na bojnom polju promijeniti i političku sliku. To se uistinu i dogodilo. (...) No, nova hrvatska snaga mnogo se manje uklapa u nacrte svjetskih sila, nego što je to bilo s nekoć pretpostavljenom hrvatskom vojnom slabošću. Zato je istodobno s hrvatskim vojnim i političkim uspjesima, čitav mehanizam činovnika pojedinih zemalja na se primio odisejsku dužnost smišljanja varke, kojom bi Hrvati mogli ipak na kraju biti pobijeđeni, bez obzira na zbiljski odnos snaga. (...) Priča je počela s optužbama kako Hrvati pljačkaju i ubijaju preostale srpske civile. (...) Trebalo je Hrvatsku natjerati da 'primi natrag' srpske bjegunce, kao i da prihvati dugogodišnji međunarodni protektorat nad istočnom Slavonijom i Baranjom, te nejasni državnopravni položaj tih područja, sve do nekakvoga maglovitog budućeg rješenja, za koje ne će morati biti odgovoran Clinton. Ta magla u budućnosti mogla bi se, prema željama Moskve, Londona, i još nekih, pretvoriti u pripojenje tih hrvatskih krajeva Srbiji, ili bi mogla biti zalogom prisile pod kojom bi čitava Hrvatska opet ušla u 'Jugoslaviju'. 'Povratak' srpskih bjegunaca, zapravo je, ipak, onaj pravi trojanski konj. Jer, među njima, u Hrvatsku bi svakako željeli, bez provjere, ući i najraznovrsniji srpski teroristi, ili vojnici, ili prikriveni agenti, koji bi u prvo doba šutjeli, a tada izveli kakvu terorističku akciju. Nedavni događaj u Rijeci, svima bi nam trebao biti opomenom i otrežnjenjem. Sve bi nas trebao probuditi na stvarnu opasnost od dugotrajnoga srpskog terorizma, samo ako ga dopustimo. Samo ako ga pustimo preko svojih državnih granica. (...) 'Prijelazno razdoblje' s 'privremenom upravom', nešto je što Hrvatska može smatrati samo svojim iznimnim prinosom mirotvornim pokušajima, i time iskazati krajnju pregovaračku strpljivost. Ali, zahtijevati od te zemlje da takvom pokusu dade pet ili tri godine, to je izvan pameti. Mi, dakako, želimo mir, ali nismo maloumni, pa da ne vidimo kako smo do pravoga mira došli samo svojim rukama i svojom Olujom. Nismo mi ni Trojanci, pa da bi nas kakvi novi Grci mogli varati Miloševićevom mirotvornom obrazinom". (...) (Hina) dp mć 250107 MET oct 95