VEČERNJI LIST: ZALOG POMIRBE

ZAGREB, 23. listopada (Hina) - "Sedamnaest je godina prošlo od onoga jesenskoga dana kad je agent jugoslavenske tajne policije u Parizu mučki ustrijelio Brunu Bušića, tada najpoznatijega hrvatskoga političkog emigranta. Beogradski naredbodavci tada zasigurno nisu bili svjesni da im mrtvi Bušić neće biti manja smetnja od živoga", piše Željko Krušelj u uvodu kolumne 'Hrvatski koloplet'. Povod njegova današnjeg teksta je promoviranje knjige 'Svjedok pomirbe', koju je izdala Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, a priredio Mladen Pavković, a koja najbolje pokazuje koliko je Bušić bio usmjeren na 'obnovu suverene, slobodne i neovisne hrvatske države', i pomirenje 'dvije u prošlom ratu sukobljene strane'. Krušelj napominje kako je osnova knjige 'Svjedok pomirbe' Bušićeva studija 'Hrvatski ustaše i komunisti', "u kojoj autor objašnjava kako je jugoslavenska Partija nakon dolaska na vlast svjesno krivotvorila državotvorne stavove i ciljeve hrvatskih komunista". Izdvajajući neke od važnijih misli iz studije, Krušelj napominje kako ona traži širu znanstvenu elaboraciju i nastavlja: "Naime, jugoslavenska je historiografija pokušavala potpuno odvojiti međuratno djelovanje komunističkog i frankovačko-ustaškog pokreta, prikazujući ih kao nepomirljive ideološke suparnike, dapače 'krvne neprijatelje', što su doista postali tek nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Istina je bila sasvim obrnuta, jer je Kominiterna do učvršćenja Hitlerova nacističkog pokreta procjenjivala da je jugoslavenska država 'umjetna versailleska tvorevina', usmjerena na izolaciju ruske revolucije. Politička suradnja tih hrvatskih 'internacionalista' i 'nacionalnih revolucionara', kako su se sami nazivali, posebice je došla do izražaja nakon objave šestosiječanjske diktature, čime je velikosrpski režim pokazao svoje pravo lice. To je razdoblje kad se, Pavelićevim bijegom u inozemstvo, definitivno oblikuje ustaštvo, a komunisti otpočinju 'oružanu borbu' protiv Aleksandrove dikature. Dakako, uvjeta za uspješniji otpor Beogradu nije bilo, ali su zato brojni komunistički i ustaški idealisti ginuli u terorističkim akcijama protiv srpskih vlastodržaca. Poznato je, primjerice, kako su unutar istih kazamata sjedili, a i surađivali, partijski sekretar Andrija Hebrang i ustaški pukovnik Juco Rukavina, što je kasnije iskorištavano da bi se kompromitiralo čovjeka koji je unutar komunističkog vodstva zastupao jasnu hrvatsku liniju. (...) Bušić je napominjao da se i tijekom Drugog svjetskog rata, kad se ustaše i komunisti vezuju uz suprotstavljene blokove, analizom dokumenata i proglasa KPH uočava nedvosmislena državotvorna linija, kojoj je osnovni smisao partizanske borbe oblikovanje nacionalne suverenosti, i to po mogućnosti u granicama koje je Hrvatska 1918. i unijela u jugoslavensku državu, a tek onda rasprava o modalitetima povezivanja u neku novu federaliziranu ili konfederaliziranu zajednicu. Dakako, potkraj rata je tih ideja, a i njihovih nositelja, bilo sve manje, dok je ideološki sukoba među Hrvatima bivao sve dublji", navodi Krušelj i zaključuje: "Kad je Bušić, desetljećima kasnije, postao simbol, a i zalog nacionalne pomirbe, zločinačka ruka taj proces više nije mogla zaustaviti". (Hina) dd 230705 MET oct 95