ZAGREB, 12. listopada (Hina) - "Komentator jednog lista ne može u vrijeme izbora agitirati ni za koga, ali mora podastirati činjenice - radi istine i radi slobode medija. A istina je, na temelju dosad poznatih činjenica, da su gospoda
Tomac, Račan, Vuić, Arlović i ostali iz SDP-a u svojoj kritici vlasti uvijek polazili od interesa Hrvatske, a ne od interesa drugih u Hrvatskoj", piše u završnom dijelu današnje Vjesnikove kolumne Stjepan Čuić, te dodaje:
ZAGREB, 12. listopada (Hina) - "Komentator jednog lista ne može u
vrijeme izbora agitirati ni za koga, ali mora podastirati činjenice -
radi istine i radi slobode medija. A istina je, na temelju dosad
poznatih činjenica, da su gospoda Tomac, Račan, Vuić, Arlović i ostali
iz SDP-a u svojoj kritici vlasti uvijek polazili od interesa Hrvatske,
a ne od interesa drugih u Hrvatskoj", piše u završnom dijelu današnje
Vjesnikove kolumne Stjepan Čuić, te dodaje: #L#
"Time su se profilirali kao ozbiljna oporba - bez obzira na to
što imaju manje mandata u Saboru od, primjerice, HSLS-a. Osim svega,
Račan i Tomac nikad nisu zatajili svoje 'prinose za biografije' - da
su pripadali bivšoj Komunističkoj partiji. Taj pošten stav birači su
znali prepoznati. A mogli su i oni postići zaborav! A birači poći, za
njima, od tog postignuća. Kao i u mnogim drugim slučajevima.
To više što naši politički, kulturološki, pravni i ini uvjeti pogoduju
za postizanje dvosmjernog zaborava - Antun Vuić je najbolji primjer za
to. I njega je, kao hrvatskog ljevičara, šezdesetosmašija, koja se
pridružila Udbi i Jugoslavenskoj srpskoj vojsci, 1972. bacila na
ulicu.
Zbog svega toga je važno da budu objavljeni životopisi, radne i
profesionalne biografije svih kandidata. I iz jugoslavenskog i iz
hrvatskog političkog razdoblja. U našim uvjetima, naime, nije dovoljno
samo ono što kandidati sami i usmeno nude. Sve treba biti provjerljivo
- od političke orijentacije do imovine. Dakako, privatna je stvar
Gotovca i Budiše, pa i gospodina Čička, da ljudi koji su ih proganjali
kao 'hrvatske nacionaliste', 'strane zapadne agente' i sl. kroz
njihove biografije peru svoje, ali javnost to ni na koji način ne
obvezuje. To više što njihovo samaritanstvo može biti
kontraproduktivno za Hrvatsku. Smiješno je, primjerice, da jedan
postkarađorđevski novinar, rodonačelnik staljinističkog novinarstva,
koji je 1972. tražio hapšenje tada mladog pisca Dubravka Jelačića
Bužimskog zbog nekog teksta u omladinskom listu, danas sjedi u jednoj
stranci lijeve orijentacije i - govori o slobodi medija! Da toga u
Hrvatskoj nema. Ako to i nije zakonski prekršaj, tad je moralni.
Nastavi li se ovako, možemo očekivati i jugoslavenske oficire,
preodjevene u hrvatske 'demokrate', kao kandidate za - hrvatski Sabor.
Jer će već naći nekog hrvatskog disidenta iz bivšeg sustava kroz čiji
će životopis oprati vlastiti. I tako 'čist' agitirati, s pozicija
jugoslavenske šezdesetosmaške ljevice, za 'slobodu', 'demokraciju',
'ljudska prava'... S pozicija jugoslavenske ljevice. A ta je pozicija
jasna - svako zagovaranje Hrvatske, bilo lijeve bilo desne, bit će
kažnjivo. U najboljem slučaju, neće - po njima - biti put u
demokraciju".
(Hina) mc
120809 MET oct 95