VEČERNJI LIST: "TRAGIKA VOJNIKA ČENGIĆA"

ZAGREB, 6. listopada (Hina) -"Neznanje i glupost u stanju su učiniti svašta. Pa, i glupost veću od vlastite. Oni su u stanju nadići i sebe. Njihovo je svako vrijeme. osobito ratno. Tada često prerastu ne samo sebe, nego i vrijeme i tako u sjećanjima ostanu zabilježeni kao ludost i sram. Tko bi u neko obično, neratno vrijeme, znao za Miralema Čengića? Znali bi ga samo njegovi - prijatelji, rodbina, znanci i susjedi. Za sve druge izvan toga uskog bosanskog kruga Miralem čengić bio bi sin nepoznatog oca i majke. I ništa više. Ovako, za Miralema iz Donje Zimče kod Visokog čuli su i oni koji nisu niti znali da negdje postoji netko takvog imena. Miralem Čengić danas tamnuje u Sarajevu. Dopao je ne samo zatvora, nego i samice. Čengića je 'luda pamet' vodila od rodnog sela u Sandžaku, preko Donje Zimče, do Fojnice. Iz Fojnice prst sudbine odveo ga je do sarajevske ćelije. Osuđen je na to da tamo proboravi petnaest godina", piše u u današnjem Večernjem listu, u komentaru "Tragika vojnika Čengića", Milan Jajčinović. #L# "Tridesetpetogodišnji sin Osmana i Hajrije došao je jednog ratnog, sumornog jesenskog dana u fojnički samostan. Bio je u uniformi i naoružan. U samostanskom dvorištu zatekao je dvojicu faratara, koji su, vidjevši iznenadnog gosta, krenuli nenajavljenom u susret. Sudski zapisnik bilježi da je vojnik, zatekavši dvojicu (piše da su bili u civilu), povikao: 'Vidi, ustaše!'. Kada su ono rekli da nisu, uniformirani ih je počeo pretresati. I kako je iz džepa mlađega od dvojice izvukao ključeve, ugledao je 'corpus delicti' - privjesak s hrvatskim grbom. Sumnje za naoružanog više nije bilo, imao je posla 's ustašama'. Uzalud su bila uvjeravanja da nisu ni vojnici, ni 'ustaše'. Mrtve fra Nikolu Miličevića i fra Matu Migića prekrila je fojnička noć. Danas, iza zidina sarajevskog zatvora, Miralem Čengić zbori: 'Nisam znao o kome je riječ! Da mi je rekao da je fratar, nikada to ne bih učinio. Pa, samo sam u visočkom samostanu bio najmanje tisuću puta. odrastao sam s Hrvatima, čak sam radio kod Hrvata u Imotskom i Grudama. Nisam zločinac koji bi to svjesno učinio našim franjevcima. Nije me vodila ova moja pamet, nego alkohol'. No, eto, onoga je kobnog dana - kako je u sudskom zapisniku zabilježeno - bio 'siguran da su obje osobe u civilnoj odjeći ustaše'. Eto, samo da su dvojica svećenika vojniku Čengiću rekli da su fratri, on bi ih bio poštedio. Ali, 'ustaše'... Prema njima nije milostiv, čak i kad su goloruki! Miralem Čengić je nesumnjivo priprost čovjek. Jedna je od onih kakvih je u dubokoj Bosni na tisuće. Kao što je pisao nesumnjivi poznavatelj Bosne i njezinih naravi - Ivo Andrić. 'To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usljed nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi... To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo...' Čak je i jedan Čengić negdje u nekom krajičku i zakutku svoje stiješnjene svijesti sačuvao krhotinu kolektivnog sjećanja na franjevce kao duhovnu sol Bosne. Zbog toga sve zapravo i jest tragičan nesporazum. Pijani vojnik koji ubija nenaoružane nije samo primjer alkoholom zatamnjene svijesti, nego istodobno i slika propagandom isprane svijesti. Jer, on je spreman ubiti. On traga za 'ustašama' i 'prepoznaje' ih. Ubija nedužne i zbog toga se kaje. Da je ubio dvojicu (ili više) 'ustaša', sigurno se ne bi kajao, bez obzira na to jesu li bili nedužni. U tome zapravo i jest najveća tragika vojnika Čengića. Jer, premda ubojica, i on je nesumnjiva žrtva. Ne samo žrtva one andrićevske 'crne i krvave linije', nego i vremena; bosanskih gospodara vremena i ljudi, gospodara koji su (svojedobno) druge ljude dijelili na fratre i 'ustaše'", piše Milan Jajčinović u svojoj redovitoj kolumni 'Lice i naličje politike'. (Hina) dp sp 060759 MET oct 95