VJESNIK: OČEVI I DJECA

ZAGREB, 5. listopada (Hina) - "Svatko tko piše u novinama riskira da bude krivo shavćen. To krivo razumijevanje teksta, pa i samog mjesta na kojemu je plasiran, ovisi o mnogim faktorima", piše Stjepan Čuić u uvodu osvrta u kojem se vraća na svoje tekst 'Gimnazija i oporba' (Vjesnik, 28. IX. 1995.). u kojem je komentirao zahtjeve za dvojezičnom nastavom u nekim zagrebačkim gimnazijama. "Ispalo je, prema povratnim informacijama, da sam 'okrivio' učenike i nastavnike koji su za takvu nastavu, zaobišao pravi problem, a sve ponetirao politički", objašnjava Čuić uz komentar: "A nisam." U nastavku piše: "Kako uopće ne sumnjam u plemenite namjere učenika koji su mi se obratili, ostaje mi samo da im se ispričam zbog toga što - uslijed naslijeđene zbrke u našem školstvu - nisu razumjeli moj tekst onako kako je napisan. Dakako, uzrok tomu su vjerojatno i moje neprecizne formulacije. Bilo kako bilo, u mome je tekstu osnovno: hrvatski jezik mora biti nastavni u svakoj školi. Nikakvih razloga protiv toga nema. A koliko će se kojega stranog jezika učiti, to je sporedno. Naime, što više, to bolje, što više jezika, to još bolje! Ne postoje razlozi zbog kojih se ne bi u hrvatskim školama učio i - kineski! Ali, svi u relaciji spram, hrvatskog jezika, jer je hrvatski jezik razlog Hrvatske. U razgovoru s nekolicinom učenika shvatio sam da se oni nečega boje. Rekao sam im da mi je to smiješno - baš kao što su mi bile smiješne njihove demonstracije, te odnos vlasti spram njih. Suverena je Hrvatska, naime, do koje je meni (i) zbog njezina jezika koji sam branio jamstvo da se djeca nikoga i ničega ne moraju bojati". Pojašnjavajući zašto je to važno, Čuić dalje laže: "Važno je upravo zbog naslijeđa iz socijalizma, pa i iz njegove prosvjete, da se djeca boje nastavnika, direktora, škole, države, stranke... Da su to neupitni autoriteti, da moraju učiti sve što je propisano čak i onda kad se - na kraju jednog obrazovnog ciklusa - ustanovi da to i nije bilo potrebno! A znanstveno je dokazano, i u nas i u svijetu, da ono što se zvalo socijalizmom, ni na kojem mjestu nisu krasile ni estetika, niti istina, pa tako ni školstvo. Često je bivalo, da u njemu vlada prisila umjesto znatiželje, vlast umjesto znanosti. Socijalistički političari, koji su sve tumačili i opisivali ideološki, ostavili su u naslijeđe još jedno obilježje društva i života u njemu - da se svaki čin, bez obzira na njegov karakter, mjesto i vrijeme, tumači politički. Tako su i učenici, ni krivi ni dužni, shvatili moj članak - jer je iz socijalizma shvaćanje da je sve što iziđe u novinama nečija politika. Naredba, zahtijev... Budući da sam u tekstu, kao ilustraciju tek, spominjao stranke i izborna nadmetnja, automatski su zaključili da sam njihove zahtjeve smjestio u kontekst stranačkih borbi. A nisam. Upravo je obrnuto - stranke treba izbaciti iz škola, stranke su privatna stvar svakog građanina. Naslijeđe iz socijalizma jest i to da se - ustreba li - i učenici manipuliraju u političkim borbama. Hrvatska škola, koja treba biti utemeljena na znanstvenim postignućima, treba automatski odbiti te zahtjeve. Njezin način funkcioniranja treba biti takav, da i sam pokušaj neke političke organizacije da instrumentalizira prosvjetu u političke ciljeve, bude odbačen kao strano tijelo". (...) Podsjetivši u nastavku na vrijeme socijalizma i 'političke podobnosti' koja se tražila za nastavnika i 'ilegalni' položaj hrvatskoga jezika, Čuić na kraju piše: "Svi su jezici baš kao i svi narodi ravnopravni - riječ je o tome kako sve to uskladiti. Djeca to znaju bolje od starijih jer nisu opterećena defektnim naslijeđem socijalizma i njegovim izmicanjem Europi. Stoga Hrvatsko prosvjetno ministarstvo mora naći način da redovito komunicira s učenicima, jer su oni - samim svojim odrastanjem mimo ideologija i politike - sposobni da se uključe u idealnu/idelaiziranu Europu. Ali, na hrvatskom jeziku, ravnopravnu s ostalim jezicima, koja će se učiti u svim hrvatskim školama, a ne da oni budu nastavnim jezicima u samo nekim školama". (Hina) dd 050702 MET oct 95