VELIKA BRITANIJA: ZAŠTITA PRIVATNOSTI I KONTROLA MEDIJA

LONDON, 21. srpnja (Hina) - Velika Britanija je zemlja u kojoj mediji otvoreno pišu i govore o svemu za što smatraju da bi moglo zanimati njihovu publiku. Korupcija u vladi, prava homoseksualaca ili protesti zbog okrutna prijevoza teladi u klaonice, sve nalazi svoje mjesto u novinama. Ipak, uza svu demokratičnost, britanski su mediji čuveni i zbog svoje beskrupuloznosti i bespoštednog uplitanja u privatni život javnih osoba. Jedan od razloga tome je nepostojanje zakonske regulative protiv takvih pojava. Posljednjih godina u Velikoj Britaniji pokušavaju se regulirati prava građana na privatni život, međutim, problem je prilično osjetljiv jer je dijelom povezan s pitanjem slobode medija i njihove kontrole. Tako je prošlotjedna odluka vlade da odustane od zakonskog obuzdavanja "paparazza" i novinara koji uvelike prekoračuju pravila "pristojnog ponašanja" izazvala proteste mnogih. Osim što je isključila mogućnost da se donese zakon kojim bi se omogućilo krivično gonjenje ili barem privatne tužbe građana protiv onih koji upadaju na privatni posjed, vlada je isto tako odbila prijedlog da se zakonom ustanovi Sud za žalbe protiv tiska koji bi u takvim slučajevima sudio i određivao kazne. Ministar unutarnjih poslova Michael Howard opravdao je tu odluku tvrdeći da bi donošenje zakona dovelo policiju u sukob s medijima. Umjesto toga, pripadnici sedme sile trebaju sami među sobom ustanoviti vlastiti sustav kojim će se sankcionirati prijestup uplitanja u privatni život te pooštriti norme ponašanja unutar novinarskog ceha. Predstavnici oporbe, pak, optužili su ministra da izbjegava donošenje zakona jer se boji uvrijediti novinare uoči izbora, kada će vladajućoj stranci i te kako trebati podrška medija. Zastupnici u Parlamentu, ne samo oporbeni već i pripadnici vladajuće konzerativne stranke, bili su posebno razočarani vladinom odlukom da se ne stavi izvan zakona prisluškivanje, upotreba teleobjektiva i upadanje na privatni posjed, te omogući krivično gonjenje počinitelja. Oni koji su zagovarali donešenje takvog zakona tvrde da bi to bila "ograničena i opravdana mjera kako bi se zaštitili obični građani". Vlada, međutim, tvrdi da je nakon pažljivog proučavanja predmeta zaključila da bi problemi, koji bi nastali oko definiranja do koje bi mjere ograničenja trebala ići, bili golemih razmjera te da ona sama nije dobila potrebnu podršku pri razmatranju tako važne mjere u zakonskim reformama. Prvo je istraživanje glede povrede prava na privatnost vlada bila poduzela prije šest godina. U to je vrijeme postojao Savjet za tisak, strukovna organizacija koja je trebala nadzirati probleme kršenja prava na privatnost. Vladina je komisija tada zaključila da se postojeći sustav kontrole pokazao neuspješnim. Predloženo je osnivanje Komisije za žalbe protiv tiska, tijelo još uvijek ustanovljeno unutar struke, a ne regulirano zakonom, koja bi nadzirala tisak u skladu s pravilima ponašanja u profesiji. Ako to ne bi bilo uspješno, predloženo je da se zakonom ustanovi Sud za žalbe protiv tiska, koji bi činili sudac i dva laika, a koje bi imenovao ministar unutarnjih poslova. Tisak je taj prijedlog uzeo ozbiljno i ustanovljena je nestatutarna Komisija za žalbe. Njezin je rad u početku krenuo dobro. Međutim kada je, u lipnju 1992., objavljivanjem serije tekstova iz knjige Andrewa Mortona "Diana: Njena istinska priča", izišlo na vidjelo stvarno stanje braka princa Charlesa i princeze Diane, komisija se u svojoj reakciji pokazala naivnom. Naime, šef komisije Lord McGregor, ne konzultirajući se s ostalim članovima, ljutito je napao "odvratne iskaze novinara koji guraju svoje prste u stvari koje vrijeđaju duše drugih ljudi". Ali, kada se nešto kasnije pokazalo da je knjiga bila pisana uz princezin blagoslov te da su obje strane vodile rat koristeći se pri tome tiskom, šef Komisije za žalbe ispao je smiješan i pokazao se nedoraslim novome stilu sofisticirane manipulacije medijima, a komisija je izgubila kredibilitet. Nakon još nekoliko incidenata, vlada je 1992. godine poduzela novu istragu o medijskome kršenju prava na privatnost. Zaključeno je da se "samokontrola" medija ponovno pokazala neuspješnom te je na kraju predloženo da se ipak donese zakon kojim bi se upadanje na privatni posjed, prisluškivanje ili upotreba teleobjektiva sankcionirali visokim novčanim kaznama. Ovoga puta tisak je mnogo ozbiljnije shvatio opasnost od mogućnosti krivičnog gonjenja. Komisija za žalbe protiv tiska dobila je novog šefa, mnogo odlučnijeg Lorda Wakehama, lukavog i smirenog taktičara s jakim utjecajem u vladi, koji ima snage uvjeriti urednike da poštuju pravila ponašanja. On je čvrst u odluci da kontrola medija mora ostati u okvirima struke. U tome je za sada uspio, jer je, unatoč činjenici da bi nakon preporuke vladine komisije donošenje zakona bilo potpuno politički prihvatljivo, vladu, čini se, uvjerio da mediji ipak mogu izići na kraj sami sa sobom. (Hina) sk br SNJEŽANA KOBEŠČAK 211232 MET jul 95