KINA: U UTRCI ZA NOVCEM NIŠTA NIJE SVETO

(od dopisnika Hine Branka Merlina) BEIJING, 8. srpnja (Hina) - Grabeći i ove godine prema vrhu svjetske rang-liste zemalja s najvišom godišnjom stopom gospodarskog razvitka, zadivljujućom živošću pretvaranja zatečenog privrednog sustava u onaj moderniji i svjetskom gospodarstvu kompatibilniji, energičnim pristupom stvaranju uvjeta za tržišno privređivanje i vidljivim rezultatima takvih nastojanja, Kina nerijetko ostavlja dojam upravo opipljive uspješnosti. U golemom Beijingu, glavnom gradu koji svekolike kineske promjene svjedoči i zapanjujuće brzim mijenjanjem vlastitog izgleda, opločujući se staklom i mramorom, kiteći se raskošnim zelenilom i rastući u visinu, u gužvi prolaznika i automobila kroz koju se tamno zastakljene limuzine državnih dužnosnika probijaju i uz pomoć priručnih policijskih sirena, vladavina novca osjeća se na svakom koraku. To jednako izaziva polet i kod onih kojima se u džepove slijevaju slapovi "narodne valute", kako se juan službeno zove, kao i onih koje jedva zapadne djelić toga u Kini sigurno najmoćnijega pokretačkog sredstva. Iako su od samog početka uvođenja gospodarskih reformi i otvaranja prema svijetu moralisti i ideolozi upozoravali da parolu "gledati prema naprijed" ne treba čitati kao "gledati u novac" (a tri kineska znaka kojima se gornja parola piše, u govoru se mogu upravo tako razumjeti), praktični se i pragmatični Kinezi slabo osvrću na to. Uostalom, napokon suočeni s potrošačkim obiljem, u uvjetima kad je dosadno ideološko 'pranje glave' zamijenjeno tiranijom reklamnih poruka, znaju da nije svejedno gledati u budućnost s punim ili praznim džepovima. I dok se država hvali kako joj reforma poreskog sustava donosi sve više, građani - od kojih se sve ozbiljnije traži da, zarađujući, i sami po slovu poreskih odredbi pridonesu u zajedničku kasu - okreću se na sve strane u potrazi za zaradom koja bi ih uvrstila među sretnike što kupuju nove stanove, automobile, televizore sa što većim ekranom, i koji su naviknuti da dobro razlikuju pravu majicu 'Lacosta' od patvorina kakve na uličnim tezgama kupuju oni koji to ne mogu. U uvjetima kada novine pišu da su i seljaci otkrili fuš kao izvor dopunske zarade, svatko se snalazi kako zna i umije. Krivotvori se novac, krivotvore se službeni pečati kojim se može do novca, krivotvore se kreditne kartice i srećke, čak i karte za vlak. Krivotvore se, treba li uopće posumnjati, i umjetnine. Tradicionalna kineska ljubav za starine te vrlo živo domaće i strano tržište zainteresirano za lijepe (i skupe) predmete, rezultiraju i stalnom utrkom arheologa i pljačkaša drevnih grobnica; stalnom bitkom carinskih službenika i švercera koji iz zemlje iznose kulturno blago. Aukcije s visokim početnim iskličnim cijenama antikviteta u današnjoj su Kini uobičajene poput partijskih sastanaka u bližoj prošlosti. No uz specijalizirane sajmove s antikvitetima, uz krcate dućane po skupim hotelima, uz odjele s antikvitetima po robnim kućama, uz čitave ulice u kojima se prodaju samo antikviteti, privatna inicijativa dodatno obogaćuje ponudu. Obično preko vikenda, na određenim mjestima najčešće uz velika raskršća, na razgaženim travnjacima, na pločnicima ili jednostavno u prašini, od rane zore seljaci i građani nude ono što imaju. Tgovci i prekupci, skupljači i šverceri, zaljubljenici u lijepo i profesionalci, prevaranti i oni naivni što bi za prosječnu radničku plaću htjeli stoljećima star porculan ili ma šta jako staro i jako vrijedno, svi imaju istu šansu da kupe i prodaju pa i da, glede starine predmeta ili njegove vrijednosti, prevare ili budu prevareni. Već samo postojanje ne baš jeftinih, no dobro posjećenih tečajeva namijenjenih sticanju znanja potrebnog za imalo sigurniju kupovinu antikviteta govore o tome što se sve kupcu nudi. Kako se anonimni i stoljećima pokojni majstori, čiji se radovi u najrazličitijim materijalima danas oponašaju i nerijetko uspješno prodaju kao starine, ne mogu pobuniti zbog nereda na tržištu i krivotvorina, bune se oni živi, slikari primjerice, čuveni majstori čijim se imenima za vlastitu dobit obilno koriste spretni trgovci i jednako spretni krivotvoritelji. Okupivši se početkom godine, uglednici kista čija djela krase mnogobrojne domaće i strane muzeje, suvremeni slikari koji su svojim djelima već osigurali mjesto u nadasve bogatoj povijesti kineske likovne umjetnosti, konstatirali su da je tržište preplavljeno krivotvorinama njihovih djela. Ponekad su to uspješne krivotvorine, teško raspoznatljive od originala, ponekad nevrijedne mazarije potpisane njihovim imenom, a ima i slučajeva da ih potpisuju na djela kakvima se nikada nisu bavili. Što je najgore, tvrdi Wu Gusnzhong, prvi kineski slikar koji je za života izlagao u Britanskom muzeju, krivotvorene putuju preko granica. Galeristi iz Hong Konga dolaze u Beijing, kupuju i dalje prodaju. Ponekad ni autorovo inzistiranje da nije naslikao to što će se pod njegovim imenom ponuditi na aukciji u inozemstvu ne može zapriječiti prodaju; sudovi su spori, a tržište gladno velikih imena. Komercijalizacija čini svoje; nestručni galeristi koji često ni sami ne znaju što prodaju, mladi slikari koji ne mogu živjeti od prodaje svojih slika pa krivotvore djela svojih profesora, kupci koji nasjedaju na zvučna imena bez poznavanja majstorova opusa, trgovci koje ne zanima autorstvo već cijena - sve to čini krug u kojem i slavni majstori nemoćno gledaju kako na njima zarađuju oni drugi, nimalo zabrinuti za tuđa autorska prava, pitanja ljepote i druge apstrakcije. Jer, uz opću trku za novcem, uz krivotvorenje svega mogućeg, i krivotvorena se ljepota sasvim dobro prodaje. (Hina) mer br 080712 MET jul 95