VEČERNJI LIST: KRIJESNICA NADE

ZAGREB, 30. lipnja (Hina) - "Poslije Dravograda, Maribora, Celja i Bleiburga, nakon preokreta, očevi i majke, sinovi i kćeri... još su godinama čekali da im se vrate njihvi dragi. Unatoč lošim vijestima ipak su očekivali da će se jednoga dana vratiti. Neprestance se čekao nekakav znak, barem nagovještaj da bi nestali mogao biti živ. Kada više gotovo nije bilo ni nade, ostala bi moć čuda i tajne, mogućnost da se dragi i očekivani 'prebacio na Zapad', piše u današnjoj kolumni 'Lice i naličje politike', Večernjeg lista, Milan Jajčinović, te nastavlja:. Danas, dok su nam ponovno pred očima nove majke u crnini, očevi već odrvenjeli od tuge, djeca koja tuže u tome svijetu odraslih i turobnih, kao da se ponavlja prošlost. Zapravo, kao da ona nije ni prošla. Sve je gotovo isto. Samo što je nekada metafora stradanja bio Bleiburg, a sada - Vukovar. Očevi i majke, odlučili su javno trpiti glađu, na taj način još jednom pred bešćutnošću svjetske Moći posvjedočiti svoju patnju. Ali ta Moć, kao što je šutjela na Bleiburškom polju, kao što je šutjela nekoć - kada su bradati šubarani odveli ranjene - tako šuti i danas, kada još tinja žižak nade da su neki od njih ipak živi. Sada je i takve nade sve manje. Ovo je možda i posljednji pokušaj da se uđe u trag sudbini odvedenih. No cokule bradonja nisu ostavile puno tragova. Jedna od majki s Markovog trga kaže novinarki: 'Ma što ću vam govoriti, mogu samo plakati. A ni za to više nemam snage'. Ta je majka - jedan joj je sin poginuo, drugi je postao invalid, a za trećim se uzaludno traga - žaloban primjer kada se žalost i tuga pretvore u trajni očaj. Očajnici se više gotovo i ne nadaju. Oni još samo čekaju. Čekaju još od onoga sumornog dana mjeseca studenog '91", piše Milan Jajčinović u povodu štrajka glađu majki nestalih branitelja i na kraju napominje kako se još čuva "krijesnica nade" koju oni koji traže svoje najmilije griju "svojim dahom kao promrzlo ptiče" - nade "da su zarobljeni ipak 'negdje u Srbiji'". (Hina) mc 300748 MET jun 95