TRIBINA POSVEĆENA PJESNIKU BRANKU KLARIĆU

ZAGREB, 27. lipnja (Hina) - Književno-znanstvena tribina "Povratnici iz zaborava" Matice hrvatskih iseljenika večeras je bila posvećena hrvatskom pjesniku Branku Klariću. Branko Klarić je preminuo u 33. godini života na Križnom putu, a do tih godina već se afirmirao u hrvatskoj poeziji s nekoliko zbirki pjesama. Ime i djelo Branka Klarića pola stoljeća je bilo zabranjeno, a 1968. prvi put ga u antologiju hrvatske duhovne lirike uvrštava sadašnji pomoćni biskup zagrebački Đuro Kokša. Nekoliko Klarićevih pjesama objavili su 1987. Neven Jurica i Božidar Petrač u drugoj antologiji hrvatske duhovne lirike "U sjeni transcedencije". O svojim sjećanjima i o susretima s Brankom Klarićem večeras je govorio Dragutin Tadijanović, koji je 1945. godine, kao književni tajnik Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda, sačuvao rukopis posljednje Klarićeve zbirke "Svečanost bogoslužja". Taj rukopis Tadijanović je predao Klarićevu sinu Ivi i zbirka je objavljena 1990. Tadijanović se u svojemu kazivanju prisjetio kako je Klarić, kao rijetko koji pjesnik, želio da mu se objavi ta posljednja zbirka. Izrazio je veliko zadovoljstvo da je nakon pola stoljeća sačuvani rukopis objavljen zahvaljujući Klarićevim sinovima. O lirici Branka Klarića, koju smatra lirikom duhovnog nadahnuća, govorio je dr. Nedjeljko Mihanović. On je kazao da se prvi put s Klarićevom poezijom susreo u svojoj 14. godini u sjemeništu te da je za shvaćanje Klarićeve lirike potrebito poznavati i fenomen vjere. Klarić je, kao rijetko koji hrvatski pjesnik duhovne provenijencije, u svojim stihovima pjevao iz punine duše. Svrstavajući ga među hrvatske pjesnike kao što su primjerice Nikola Šop, Đuro Sudeta, Izidor Poljak i Ante Jakšić, Klarić je eksplicite izražavao svoju duhovnost, uz vidljivu pjesnikovu emocionalnost, za razliku od tih hrvatskih pjesnika koji su pisali ezoterično, filozofijski i metafizički. Klarić se zadržao na razini emocionalnog. Temeljna je crta njegove lirike, dodaje dr. Mihanović, jedan rafinirani konteplativni ton. Da je Branko Klarić doživio duboku starost, zacijelo bi se razvio kao fenomen u duhovnoj lirici, što potvrđuju njegove zbirke pjesama "Misa poetika" i "Darovi vječnosti" te posljednja zbirka "Svečano bogoslužje". Ni jedna antologija hrvatske duhovne lirike zacijelo neće moći zaobići pjesništvo Branka Klarića, rekao je dr. Mihanović. Pjesnikov sin Ante Klarić govorio je o svojemu ocu kojega, kako je istaknuo, poznaje kroz njegove stihove te kroz tugu i suze svoje majke i bake. Kazao je kako je njegov otac 1945. nestao na Križnom putu, a da su mu djeca jedva preživjela povratak u rodnu Dalmaciju, te da su nakon desetak godina shvatili svoju gorku sudbinu i očev nestanak. Istaknuo je da su očevi stihovi bili slutnja u uskrsnuće i slobodu hrvatske države te kako je je u ovom času ponosan na očevo djelo i na to što se nakon pola stoljeća, sa slobodom koju je doživjela Hrvatska, vratilo i pjesništvo njegova oca. Na završetku tribine dramski umjetnik Ante Rumora interpretirao je Klarićevu pjesmu "Zadnji stih" u kojoj autor govori o vjeri u uskrsnuće čovjeka, duha i Hrvatske. (Hina) ta mc 272202 MET jun 95