SLOBODNA DALMACIJA: TRGOVINA TUĐIM

ZAGREB, 8. lipnja (Hina) - "Ako je oružana bitka zapravo proces dezorganizacije, kako je to ustvrdio već Novalis, nije li to onda par exellence i diplomatska bitka?", pita Danko Plevnik u uvodu današnje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji 'Osobni pogledi' i dalje objašnjava: "Jer što drugo radi Slobodan Milošević nego dezorganizira i dezorijentira sve one s kojima višekratno i paralelno pregovara? On u BiH stvara geopolitičke probleme svojim naredbama o pretvaranju unproforaca u taoce da bi se potom dramatično eksponirao kao njihov spasitelj, ponovno trgujući tuđim za tuđe. Kako bi se povećao njegov mirotvorački ugled, oslobođene ne vraća natrag na mjesta gdje su uhićeni, nego preko Beograda, Zagreba i Splita budući da se na taj način produžuje njegov 'oslobodilački' napor". (...) Koliko je spontana ova talačka kriza u BiH?", sljedeći je upit Danka Plevnika na koji odgovara: "Onoliko koliko su spontane mnoge stvari u njoj! O njoj se govorilo još tada kada je spominjanje uzimanja talaca izgledalo kao projektivni hir vojnih stožera. Kriza talaca je višeznačenjski mamac i višenamjenski izgovor za ulaženje rata u BiH u novu kvalitativnu fazu. Ona je velikosrbima i Miloševiću gotovo bila sugerirana". Izdvojivši potom interese pojedinih zemalja (Francuske, Engleske, SAD) u krizi u BiH, Plevnik pita i ovo: "Kome treba UNPROFOR čiji je mandat neuspješno čuvanje samoga sebe?" i odgovara: "Ponajprije Slobodanu Miloševiću kako bi se pokazao herojskim spasiteljem od njega ugroženog UN. I zbog toga on očekuje dostatnu nagradu - definitivno skidanje svih sankcija". Analizirajući ponašanje međunarodne zajednice, u kontekstu tih Miloševićevih zahtjeva, Plevnik piše: "Potpuno ukidanje sankcija 'SRJ' značilo bi potpuni bankrot elementarnog političkog morala međunarodne zajednice jer bi se na taj način ne samo amnestirala srbijanska odgovornost za ratove u Hrvatskoj i BiH nego i sasma legitimirala srbijanska okupacija dijelova Hrvatske, zatiranje svih ljudskih, građanskih i etničkih prava Albanaca na Kosovu, Sandžaklija i Mađara i Hrvata u Vojvodini". Upozorava i sljedeće: "Posve je razumljivo da Miloševićevi ratni sponzori moraju nagraditi njegovu destabilizacijsku kooperativnost u ovom dijelu Europe, ali ih se mora uporno podsjećati na to da su nagrade u obliku krnjenja tuđih teritorijalnih granica, međunarodno priznatog suvereniteta i minimalnih prava čovjeka nedopustivo prevelike. Ne postoji BiH radi sigurnosti UNPROFOR-a! Niti se svi dosadašnji Miloševićevi zločini protiv čovjeka i čovječanstva mogu prati puštanjem unproforaca uhićenih po njegovim uputama! Hrvatska ima sve razloge sumanjati u 'dalekovidnost' ovakve moguće odluke međunarodne zajednice koja Miloševiću dopušta ucjenjivačku postupnost i arbitražni izbor priznanja međunarodno priznatih država". U daljnjoj raščlambi srbijanskog ucjenjivanja međunarodne zajednice oko ukidanja sankcija i priznavanja BiH i Hrvatske, Plevnik piše: "Njihova je računica sljedeća: možemo bez straha priznati BiH budući da tamo držimo sedamdesetak posto teritorija, a zauzvrat će nam skinuti sve sankcije. I što je najvažnije, priznanje vanjskih granica BiH ne dovodi u pitanje pripajanje Baranje, istočne Slavonije i Srijema! Pokazujući velikodušnost prema trećini BiH, Milošević očekuje razumijevanje međunarodne zajednice za pripojenje istočnih dijelova Hrvatske 'Vojvodini' budući da su Srbi tamo 'etnička većina'...", upozorava još Plevnik i zaključuje: "Međunarodna zajednica mora shvatiti da su se Martić i Karadžić 'oteli' i da on gotovo i nema moći nad njima i voljom njihovih 'skupština' za zajedničkom državom pa mu se i zbog toga trebaju skinuti sankcije. Suočeni s tom besprimjernom trgovinom tuđim interesima između Miloševića i međunarodne zajednice, hrvatski političari trebaju puhati i na hladno dok je još vrijeme jer je tzv. svijet pokazao da drži jedino do svršenog čina. Napredovanje hrvatskih snaga prema Grahovu i titansko održanje u Orašju kazuju da srećom i svršeni činovi ne moraju biti - posljednji činovi". (Hina) mc 080032 MET jun 95