VJESNIK : PREOSTAO JEDINO MILOŠEVIĆ

ZAGREB, 6. lipnja (Hina) - "Nakon totalnog poraza paravojnih postrojbi 'krajinske vojske' u zapadnoj Slavoniji, Hrvatska nudi da se pregovorima i mirnim putem riješi problem preostalih okupiranih područja koja bi trebala ući u njen ustavnopravni sustav", napominje u današnjem Vjesniku Mirko Sajler i glede toga pita s kim pregovarati - S Babićem i Martićem, s Pejnovićem i Đukićem, Džakulom i Hadžićem, ili s Pupovcem.... "Svi su oni 'pretendenti' za mjesto vođe Srba u Hrvatskoj", piše novinar, ali isto tako i da "ni jedan od njih ne uživa podršku cjelokupnog srpskog naroda u Hrvatskoj, jer on nije ni imao priliku izabrati svoga vođu", odnosno ocjenjuje da su oni "samozvani lideri ili šefovi stranaka s izuzetno malim brojem članova". U nastavku osvrta Sajler predstavlja stajališta svakog pojedinog 'pretendenta'. Tako za Martića i Babića piše da se s njima nema o čemu pregovarati jer "po njima ne može biti nikakve reintegracije u ustavno-pravni sustav Hrvatske", nego samo "ujedinjenje s 'republikom srpskom', a kasnije i s tzv. Jugoslavijom, odnosno Srbijom". Komentirajući njihov utjecaj, Sajler piše: "Oni i onako gube tlo pod nogama i već uskoro kao pregovarači uopće neće biti bitni". O Đukiću i Pejnoviću piše kako im stranka nema podršku ni na okupiranom dijelu Hrvatske, a niti ih podržavaju svi Srbi koji žive u slobodnoj Hrvatskoj, a "isto je i s Miloradom Pupovcem i njegovom strankom". Raščlanjujući stajališta dvojice što su ostali - Gorana Hadžića i Veljka Džakule, novinar piše kako "ni Džakula nije pouzdana osoba za pregovaranje". "Ni on nije imun od zaraze Garašaninovom idejom o ujedinjenju Srba i 'svih srpskih zemalja'", piše Sajler i pritom navodi njegov telefonski poziv iz Beograda, odmah nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, kada je zapovjedniku policijske postaje u Pakracu telefonom zaprijetio "da će on visiti na jarbolu, ako ne skine tu 'ustašku šahovnicu'". Izdvaja i njegovu nedavnu konferenciju za tisak koju je organizirao SNS u Pakracu, kada je "na pitanje smatra li zapadnu Slavoniju hrvatskim prostorom, Džakula odgovorio: 'zapadna Slavonija bila je pod zaštitom UN i to još ima biti riješeno'. Nije, dakle, rekao ništa, rekao, a može se nazrijeti što je mislio", komentira Sajler. Za Gorana Hadžića piše kako se zna sve - da je "Miloševićev čovjek, a kad je tako, onda se ni s njim nema što razgovarati". Napominje kako to potvrđuju i njegove posljednje aktivnosti i objašnjava: "Okrenuo je glavu od Knina ali i Zagreba, težeći da istočnu Slavoniju i Baranju pripoji Vojvodini, dakle Srbiji. "I s kim onda pregovarati?", pita na kraju Sajler i zaključuje: "O tome bi odluku trebao donijeti srpski narod i s jedne i sa druge strane umjetno stvorene granice u Hrvatskoj. No, kako obični srpski čovjek ne smije razmišljati svojom glavom niti reći što misli, kao ključni čovjek za pregovore ostao je jedino Slobodan Milošević. Ako bi on priznao Hrvatsku u njenim međunarodnim granicama, stvari bi se brzo riješile. No on na to još nije spreman jer bi ga srpska oporba dočekala na nož, to bi za nju bio motiv da sruši 'velikog srpskog vožda'. Hrvatskoj ipak ostaje da čeka, jer Srbija ne može više dugo živjeti pod sankcijama. Zato se hrvatska diplomacija mora boriti da ne bude čak ni ublažavanja tih sankcija sve dok srpski hegemonisti ne priznaju da su okupirana područja dio hrvatske države". (Hina) dp mn 060019 MET jun 95