VJESNIK: "MUDROŠĆU DO VOJNE MOĆI"

Vojni komentator lista Fran Višnar raščlanjuje djelotvornost Hrvatske vojske, nakon okučansko-pakračke akcije i posebno se osvrće na jedan važan segment - kako je ona nastajala. Izdvaja dva ključna traga od kojih je prvi ubacivanje hrvatskih vojnika u redarstvene odore 1990. godine u tek utemeljeni hrvatski MUP. Drži to ubacivanje miješnim manevrom vladajuće stranke u cilju "da se izbjegne trenutačna i izravna reakcija narogušene jugovojske" i napominje kako je potom slijedilo ubrzano prikupljanje lakog oružja i svjesno stvaranje 'stranačke vojske', "birajući ljude i kadrove kojima se u teškim vremenima koja su dolazila doista moglo vjerovati". Višnar smatra kako se, bez takvoga poteza, hrvatska država "vjerojatno ne bi održala ili bi posljedice vojnoga udara jugoslavenske vojske bile daleko razornije od onoga što se dogodilo u drugoj polovici 1991". Kao drugi važan događaj izdvaja prihvaćanje Vanceova plana (početak 1992.) kojim se htjelo dobiti dovoljno vremena "za opremanje i ustrojavanje prave i djelotvorne vojske kojoj stranačka pripadnost više nije presudna i koja je glavni oslonac svim strateškim zahvatima koje je prema unutra i van poduzimalo državno vodstvo. Dakako, glavna zasluga za te nesumnjivo pažljivo odmjerene poteze pripada našem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Pitanje je što bi se događalo da je na glavnom kormilu nacije sjedio u oba opisana slučaja drukčiji čovjek, bez vojnoga i političkog iskustva i skučenih intelektualno-znanstvenih sposobnosti da razluči strateške i taktičke prioritete, te pravodobno presiječe nedoumice kojih nije bio mali broj - spomenimo samo izbor jakih ljudi za najvažnija ministarstva (Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova), piše dalje Višnar. Uz napomenu kako su solidni temelji bili pola obavljena posla, jer su u sljedeće tri godine Hrvatska vojska i redarstveni aparat iznimno napredovali na području tehnologije i globalne raspoređenosti snaga širom zemlje, a da su pritom koristili pomoć hrvatskih saveznika i prijateljskih zemalja i uvodili inovacije u izobrazbi i stjecanju vojničko-specijalističkih umijeća, Višnar na kraju piše: "Takvi postupci osigurali su Hrvatskoj i vojnu i političku moć u relativno kratkom vremenu, kao i balansirano ponašanje u odnosu na protivnike i međunarodnu zajednicu. Ulozi predsjednika Tuđmana u cijelom tom procesu treba dati realnu dimenziju bez pretjerivanja koja inače prati ljude takvog formata ne samo u nas. Tko poznaje vojno-redarstvenu problematiku može zaključiti gdje je i na tom području mjesto našeg predsjednika. Ako ga već uspoređujemo sa sličnim vanjskim primjerima onda su najbliža samo dva. Prvi je Kemal Ataturk, čovjek koji je kao profesionalni vojnik stvorio modernu Tursku i ratom obranio njezine današnje granice. Drugi je Chrales de Gaule, ponosni general, često žestok na jeziku, ali patriot s vizijom koji je na vrijeme od Francuske stvorio samostalnu vojničku i političku silu". (Hina) dd 050040 MET may 95 050040 MET may 95