VJESNIK: MILOŠEVIĆ ZA TRGOVINU SPREMAN

'najsnažnijeg' političkog dokumenta što ga je Vijeće sigurnosti UN donijelo u korist Hrvatske (šef hrvatske diplomacije Mate Granić), odnosno prihvaćanja 'prazne kutije' koju tek treba ispuniti zadovoljavajućim sadržajem (veći dio oporbe)?", pitanje je na koje odgovara Ivkica Bačić u 'Komentaru' sutrašnjeg lista. "Prema novom zaoštravanju", piše dalje, pozivajući se na posljednje izjave Radmila Bogdanovića, "praktički drugog čovjeka srbijanske politike. Ili je Bogdanovićeva galama... samo verbalni pokušaj da se uspori nužnost priznanja Hrvatske (i BiH) u međunarodnim granicama?", pita dalje, napominjući kako oporba smatra kako se 'priznanje' i usporava i odgađa, ali ne i osporava. "I šešeljevci i ćosićevci optužuju Slobodana Miloševića za izdaju (veliko)srpskih interesa, za (tajno) klečanje pred svjetskim moćnicima, samo da bi opstao na vlasti", opisuje novinarka prilike u Srbiji i ocjenjuje: "Premda je sigurno da je otac rata u današnjim razgovorima s međunarodnim posrednicima znatno 'mekši i kooperativniji' no što je to bilo ranije, ipak je teško povjerovati u tu tvrdnju beogradske-turbo opozicije. Zašto? Prvo zato što dovoljno jakoga pritiska izvana nikada nije bilo, a nema ga ni danas; drugo zato što su svjetski moćnici sada razjedinjeniji u gledanju na 'krizu' na prostorima bivše Jugoslavije no što su to bili u početku". Novinarka zatim prenosi ocjene zapadnih analitičara i nekih nezavisnih srbijanskih medija, koji drže da će Milošević uskoro ipak priznati susjedne države, a kao krunski argument navode gospodarski razorenu Srbiju. Ivkica Bačić smatra da to nije dobra procjena i piše: "Činjenica je, naprotiv, da Srbijanci pokazuju zavidnu nesnošljivost - skoro deset godina rapidno im pada standard, a nijednog generalnog štrajka nije bilo! Ako se tome doda i svenazočna logika da Miloševića ne treba stvarno napadati dok traju sankcije, koje su za sve Srbijance 'nezaslužene i genocidne', jasno je da bi Miloševićevu vlast prije ugrozilo priznanje Hrvatske (i BiH), dakle nacionalno nezadovoljstvo, nego što će ga i poljuljati glad pučanstva". Podsjeća pritom novinarka na 1993. godinu kada je Srbija jednom mjesečno dijelila humanitarnu pomoć za održavanje naroda na životu, a narod bio strpljiv, pokoran, "sve se hraneći 'zaštitom' Srba u Kninu i na Palama". Stoga novinarka u zaključku piše:"Ako se kod većine Srbijanaca od tada nešto promijenilo, to sigurno nije shvaćanje da bi zbog očuvanja i prosperiteta Srbije trebalo 'žrtvovati' hrvatske i bosanske Srbe. A upravo bi tako oni doživjeli Miloševićevo priznanje Hrvatske (i BiH). Zato su u pravu oni koji tvrde da otac rata i ključar mira taj politički korak (još) ne smije i neće prihvatiti. Uostalom, on se na vrijeme djelomice osigurao i od prošlotjedne rezolucije Vijeća sigurnosti o novom mandatu UN u Hrvatskoj. Poslao je vojnike i tankove preko mosta kod Batine na okupirani dio našeg teritorija, čime je još jednom pokazao da mu je kontrola obje strane Dunava od vitalnog interesa. Ako mu je Knin (zbog nedostupnosti) sada manje važan, to mu sigurno nije najistočniji dio Hrvatske, posebno desna obala Dunava. I taj potez govori da je spreman za trgovinu. U Hrvatskoj, za vjerovati je, nema spremnih za trgovinu s Miloševićem". (Hina) mc 040903 MET apr 95