KINEZI SVE MANJE SKLONI UMJETNOSTI S POUKOM

BEIJING, 1. travnja (Hina) - Odjevena u najljepšu haljinu, pomno počešljana i našminkana, glavna junakinja nagovara glupavog momka iz susjedstva da je samu zaključa u stanu. On pristaje, izlazi, zatvara vrata, stavlja lokot... U praznome stanu, junakinja s bočicom tableta za spavanje u ruci ide prema spavaćoj sobi. Vrata se za njom zatvaraju, svjetlost tamni. Vrata su zatvorena. I tu je kraj. Priča o ženi koja na početku "kulturne revolucije" i sama postaje žrtvom, jer je igrom slučaja zloj i glupoj predsjednici uličnog odbora otkrila da je u ranoj mladosti bila prodana u javnu kuću, završava samoubojstvom glavne junakinje. Za gledatelja prilično razvučenog dvosatnog filma - logičan završetak. Za cenzore, međutim, problem. To što se film bavi vremenom "kulturne revolucije", strašnim vremenom čije spominjanje danas češće izaziva šutnju nego želju za razgovorom, još je i prošlo. Ali da se, poslije svega što je pretrpjela, junakinja ubije nakon završetka "kulturne revolucije", to nije prihvatljivo. Ma koliko individualan, takav se čin, po sudu cenzure, može shvatiti kao prikrivena kritika sadašnjice. Mladi je redatelj, nakon mjeseci čekanja na odluku cenzora, pristao preraditi završnu scenu, našavši rješenje u duhu Tolstojeve formule o vratima koja se na vrijeme zatvaraju da ne bismo vidjeli ono što znamo da se događa iza njih. Po logici da bez mrtvaca nema ni samoubojstva, film je dobio zeleno svjetlo, cenzori su odahnuli, a publici ostaje da sama zaključi kako zapravo film završava. Štoviše, po riječima redatelja, film je ocijenjen kao zgodno odgojno sredstvo. U današnje vrijeme kada je Kina istodobno s brzim gospodarskim razvitkom i još bržim socijalnim raslojavanjem ponovno suočena s rastom prostitucije, njegova tužna priča o žrtvi nekog prošlog društva, prodanoj i preprodavanoj poput robinje, po sudu nadležnih mogla bi odgojno djelovati. Isticanje odgojnog i poučnog u nekom od stotinu pedesetak igranih filmova koliko ih se godišnje u Kini proizvede, jedna je od tema neizostavnih i u novinskim prikazima filmova. Primjerice, kada je u siječnju, prije puštanja u redovitu distribuciju, odabranoj publici pokazan film "Nebeska mreža", novine su zabilježile da su nazočni bili ganuti do suza, uz ocjenu kritičara da se djelo ("oda komunističkom poštenju") savršeno uklapa u aktualnu borbu protiv korupcije u društvu. Spominje se, istina, i da su prijatelji savjetovali redatelju da se ne upliće u tako osjetljiva pitanja kao što je potkupljivost lokalnih partijskih dužnosnika. No film je uspio, a jedna od kvaliteta mu je i to što "naglašava hitnu potrebu širenja pravne svijesti i znanja o zakonima, osobito među seljacima". Potrebama vremena odgovara i film "Optuženi stric Shangang", čija se radnja dešava u zabitnom selu pokrajine Sichuan. Seoski starješina, čija je riječ zakon za nepismene i neuke suseljane, služeći se šakom kao argumentom, otjerat će u samoubojstvo ženu koju je samo namjeravao uvjeriti kako ne smije maltretirati svekrvu. ""Prekršio je zakon ne zato što je zao čovjek, već zato što uopće nema predstavu o pravnome sustavu. Takav slučaj nije rijedak u današnjoj Kini", kaže filmski kritičar. Po preporuci nadležnih u državnoj Upravi za film, koji ga svrstavaju među najbolje lani snimljene filmove, "Optuženi" će poslužiti za odgajanje seoskih kadrova i seljaka u duhu poštivanja zakonitosti i pravnoga sustava. Od vremena Konfucija, koji je glazbu smatrao savršenim sredstvom moralnoga odgoja, do naših dana, za mnoge su pouka i poduka koje neko djelo nudi jedini oslonci za ocjenu njegove vrijednosti. Mao Zedongova poetika, sadržana u njegovim "Jenanskim govorima" i desetljećima jedino priznati izvor i uvir svekolikih kineskih umjetničkih napora, samo je pomogla petrificiranju uvjerenja da bez jasnog isticanja "što je pisac htio reći" nema umjetničkoga djela. Očito, pod umjetničkim se misli na društveni angažman, na poželjno i podobno. Cenzorima je tako lakše. I službenoj kritici. Ali da pritom nešto nije u redu pokazuju podaci o opasnom padu broja kino-posjetitelja, zasićenih i poukama i podukom. Ili još češće, zasićenih savjetima kako da nešto gledaju i što da pritom vide. Uz početno uvođenje elemenata tržišta u proizvodnju filmova i, što je posebno važno, u distribuciju, uz raznolikije oblike zabave koje se nude, uz televiziju (i satelitsku), uz video (i šverc kazeta s atraktivnim stranim filmovima), publiku odjednom treba privlačiti u kinodvorane. I treba je zadovoljiti. Isticanje da je i film roba o čijoj tržišnoj vrijednosti odlučuje broj gledatelja, ali i da je zabava, posredno kazuje da publika ima sve manje strpljenja za priče o poučnom i podobnom. A pritom, dokazano, i sama zna prepoznati dobar film. (Hina) mer br 010959 MET apr 95