VEČERNJI LIST: SVJEDOK ZABLUDE

ZAGREB, 29. ožujka (Hina) - "Nedavna pojava knjige Eugena Dide Kvaternika 'Sjećanja i zapažanja 1925.-1945.', u izdanju Nakladničkog društva Starčević, zacijelo nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Neki će inozemni mediji, ponajprije oni srbijanski, pokušati to prikazati kao 'svjesno ironiziranje' 50. godišnjice pobjede antifašističke koalicije, dok će u hrvatskoj javnosti osjećaji zasigurno biti podijeljeni. Jedni će u tome vidjeti 'tihu rehabilitaciju' ustaškog funkcionara kojega su komunističke vlasti među prvima stavile na listu ratnih zločinaca, a drugi svojevrsnu pobjedu neupitnoga demokratskog načela da se, makar i s nekoliko desetljeća zakašnjenja, mora čuti i 'glas pobijeđenih', pogotovo ako je riječ o tako kontroverznoj ličnosti kao što je to bio zapovjednik Ustaške nadzorne službe. Zacijelo će najbliži realnosti biti oni koji će Kvaternikovu knjigu protumačiti kao rijetku priliku da se detaljnije prouče strahotne zablude ustaškog režima, koje su, kako to i autor napominje, gurnule hrvatski narod u njegovu najveću ovostoljetnu tragediju. Kvaternikovi memoari nisu, dakle, neka jeftina ustaška propaganda, pa ni patetično plakanje nad vlastitom sudbinom. U njima se bezrezervno ne brani ono što je povijest već odavno osudila, već se u nizu detalja pokušava racionalno objasniti zašto je Pavelićeva tvorevina od prvoga dana bila osuđena na propast. Štoviše, moglo bi se ustvrditi da su Kvaternikovi zapisi zapravo i najteža optužnica poglavnika Ante Pavelića ikad oblikovana unutar ustaškog pokreta, koja po svojoj uvjerljivosti u razotkrivanju poglavnikove psihologije 'održanja vlasti pod svaku cijenu' daleko premašuje i ono što je o toj intrigantnoj temi napisano u pozamašnoj literaturi antifašističke provenijencije", piše Željko Krušelj. Ocjenjuje kako Kvaternikovi memoari "demistificiraju ustašku politiku, dokazujući da su se iza brojnih 'sudbonosnih odluka' i 'strahovitih pritisaka Rima i Berlina' nerijetko skrivali podmukli klanovski obračuni i nezajažljive osobne ambicije tadašnjega državnog vrha". Napominje, također, kako s najviše rezerve treba prihvatiti "one dijelove u kojima Kvaternik 'pere ruke' od vlastite odgovornosti za pojedina zbivanja". Prepričavajući i citirajući neke dijelove knjige koji pokazuju i objašnjavaju kako i zašto su događaji "krenuli po najstrašnijem scenariju, Krušelj piše: "(...) Petnaest godina kasnije, Kvaternik je u argentinskom izgnanstvu barem javno priznao u što se postupno izrodio ustaški idealizam: 'U ime hrvatstva odbacili smo sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol, duševno neuravnotežen Balkanac (Pavelić - op. Ž.K.), izobliči naše borbeno revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promieniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred poviješću neće nitko moći izbrisati'". Prepričavajući što Kvaternik piše o vremenu pred početak rata, za vrijeme rata, a posebno o odnosima s Italijom u kojima je bilo, kako piše Kvaternik, 'neshvatljivih anomalija, a sve zbog toga što je Pavelić "iz svoga vlastitog oportuniteta 18. svibnja 1941. s Talijanima potpisao Rimske ugovore na način koji je zapravo bio otvorena izdaja hrvatskih interesa", Krušelj u zaključku piše: "Pišući o svim tim događajima koji s 'moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnog zločin, a s političkog ludost', Kvaternik je barem svojom 'naknadnom pameću' omogućio da se 'kasnija pokoljenja mogu koristiti našim bolnim i gorkim iskustvom, da ne učine pogrješke koje smo mi počinili'. Baš zato se i Kvaternikovi memoari danas ne mogu čitati samo kao neodgovorno buđenje 'aveti prošlosti'". (Hina) mc 290805 MET mar 95