KINESKE STRANKE: BEZ BORBE ZA VLAST U POLITIČKOM PROGRAMU

BEIJING, 10. ožujka (Hina-Branko Merlin) - Poziv na obračun s jednopartijskom diktaturom, zahtjev da se vlast vrati narodu te da se zajamči pravo naroda na slobodu, parole su iz daleke prošlosti. A njima su demokratske stranke u Kini okupljale članstvo još 1945. godine, dakle u vrijeme nakon sloma japanskoga fašizma i japanske agresije na Kinu, ali i vrijeme priprema za konačni obračun snaga koje su predstavljali Mao Zedong i Chang Kaishek. Uoči velikog obračuna, uz sve manje šarenila na političkoj sceni, najveći broj demokratskih stranaka jednostavno nestaje. Ipak, u Kini kakva je godine 1949. utemeljena pobjedom komunista, nastavilo je djelovati osam demokratskih stranaka. Sve one imaju korijene u političkim borbama iz vremena dvadesetih i tridesetih godina, sve su se borile za vlast ili bar protiv vlasti, i sve su napokon pristupile ujedinjenom frontu kojim su se komunisti, naravno uz oslonac na vojnu silu, definitivno suprotstavili svom jedinom pravom političkom suparniku, Kuomintangu. Da bi pristupile "demokratskoj koaliciji", predvođenoj Kineskom komunističkom partijom, demokratske su se stranke odrekle svojih dotadašnjih političkih programa i pristale na tzv. "zajednički program". Time su pristale i na ulogu koju imaju do danas, a to je raspravna uloga, pravo i mogućnost da o državnim poslovima i društveno relevantnim pitanjima iznose mišljenja i prijedloge. Preživjevši, dobile su i mogućnost da njihovi predstavnici, po ključu, uđu u organe nove vlasti, u kojoj u pravilu od 1949. godine do danas zauzimaju i visoke položaje u središnjoj Vladi i vodećim organima Kongresa. Što je pritom tko dobio, a što izgubio, i kako je u svemu prošla demokracija, pitanje je koje se u Kini ne postavlja. Danas službeni kineski izvori postojećih osam demokratskih stranaka definiraju kao "političke stranke sa značajkama političkih udruga, odlučnih da izgrađuju socijalizam s kineskim značajkama i pridonose ujedinjenju zemlje". To isto ističe i svaka od njih u svojim dokumentima, u kojima o borbi za vlast nema niti riječi. Visoki dužnosnici demokratskih stranaka, inače delegati na tekućem zasjedanju Kongresa i Konzultativne konferencije, jedan primjerice zamjenik vrhovnog javnog tužitelja, drugi zamjenik ministra za tekstilnu industriju, u susretu sa stranim novinarima kao da se čude pitanju kakve su to političke stranke koje se ne bore za vlast. Ta za vlast se bore čak i stranke na Taiwanu, navaljuje jedan novinar. Tumačeći načela kineske višepartijske suradnje i objašnjavajući ih povijesnim uvjetima, otklanjajući i pomisao na polarizaciju u kojoj bi demokratske stranke bile opozicija u odnosu na vladajuću, sugovornici misle da je prava tema za razgovor rad i doprinos demokratskih stranaka razvitku društva. U stanju kakvo jest, uz vladajuću partiju s više od pedeset milijuna članova, osam demokratskih stranaka čije ukupno članstvo ne broji niti milijun ljudi, dalo je društvu zaista ne mali doprinos. Riječ je o strankama koje okupljaju intelektualce i stručnjake raznih profila, dragocijene u zemlji kakva je Kina. Zvuči ozbiljno, primjerice, kad se jedna demokratska stranka s pedesetak tisuća članova može pohvaliti s osamdeset akademika. Dok stranački sastav objašnjava pažnju s kojom se danas vladajuća stranka odnosi prema svojim malim partnerima, iako prošla desetljeća ni njih nisu milovala, on istodobno ukazuje i na činjenicu da demokratske stranke na golemim seoskim područjima zapravo i nisu prisutne. U tom svjetlu zaista postaje razumljivije objašnjenje o povijesnim uvjetima kao razlogu za odustajanje od borbe za vlast. (Hina) mer br 101041 MET mar 95