STRANI KAPITAL TREBA SPASITI KUBANSKU INDUSTRIJU ŠEĆERA

zastarjela. Od 156 tvornica samo je 14 izgrađeno nakon pobjede revolucije 1959. godine. Ostatak je još iz vremena s početka 20. stoljeća. No, to nije jedini problem. Od rušenja istočnog bloka, s kojim je Kuba bila usko povezana, žetve šećera smanjivale su se iz godine u godinu. Kubi je, nakon prestanka sovjetske potpore, nedostajalo goriva, gnojiva i herbicida. Za smanjenje žetve krivi su, osim loših vremenskih prilika, slaba motivacija i često izostajanje radnika sa posla, tako da planovi sjetve i žetve nisu ostvareni. Još u doba kolonijalizma je šećer bio glavni izvozni proizvod ovog otoka, a do 1992. godine je Kuba bila najveći izvoznik šećera na svijetu. Od godišnjih sedam milijuna tona krajem 80-tih godina prirod se smanjio na četiri milijuna tona u 1993/94. Ove sezone polja će dati najviše 3,5 milijuna tona šećera. Prema procjenama kubanskih stručnjaka, trebat će do pet godina da bi se proizvodnja šećera dovela na prijašnju razinu. Za to treba pomoć inozemnog kapitala. Kubanski potpredsjednik Carlos Lage, tvorac gospodarskih reformi, izjavio je da su svi produktivni sektori otvoreni za inozemna ulaganja, što se dakle odnosi i na strateški važnu industriju šećera. Jedina utjeha ove godine je visoka cijena šećera na svjetskom tržištu: 30 centi za kilogram sirovog šećera, što je dvostruko više nego 1992. godine. Prema podacima Centra za studije kubanskog gospodarstva u Havani, ugovori s tvrtkama iz Engleske, Švicarske i Nizozemske spremni su za potpis. One bi za sezonu 1995/96. trebale isporučivati dizel-gorivo, gnojivo, automobilske gume, baterije i sve ostalo čega u Kubi nedostaje, a plaćalo bi im se sirovim šećerom. (Hina) sap fp 030928 MET feb 95 030928 MET feb 95