IZ BEIJINGA O PEKINGU

Za Kineze dvojbe nema: njihov se glavni grad zove Beijing (Bejđing). Riječ je dvosložna, pišu je sa dva znaka, a doslovno znači 'Sjeverna prijestolnica'. Imaju Kinezi i 'Južnu prijestolnicu' - zovu je Nanjing (Nanđing). Neki bi ne-Kinezi kazali: Peking i Nanking. Neovisno o tome govori li Kinez svojim jezikom ili nekim stranim Beijing ostaje Beijing. U govoru, kao i pisanju imena 'Sjeverne prijestolnice' latinicom. Za strance, međutim, nije (od)uvijek tako. Još do prije nekoliko desetljeća zamjetno je veliko šarenilo u zapisivanju kineskih imena i uopće kineskih riječi latinicom. Taj i takav zapis trebao je izvornom govorniku nekog od europskih jezika dočarati zvuk kineske riječi. Ime nekog Kineza, primjerice, ili ime rijeke, planine, nekoga grada. Ono što su Kineze čuli govoriti Europljani su, otkako dolaze u doticaj s Kinom, pokušavali zapisati. Vremenom su, polazeći od vlastitog glasovnog sustava i načina zapisivanja glasova (istih ili najsličnijih glasovima u kineskom jeziku) takozvani veliki europski jezici, svaki za sebe, razvili način zapisivanja kineskih riječi latinicom. Isto vrijedi i za ruski jezik, ali uz primjenu ruske ćirilice. Mada su neki jezici razvili i više od jednog načina zapisivanja kineskih riječi latiničnim pismom, svaki je način zapisa u pravilu vrijedio u granicama zemlje koja ga je izmislila i prihvatila. U to vrijeme u ruskom ili u francuskom, u talijanskom ili engleskom, Beijing nije bio Beijing. U svakom od spomenutih jezika ime 'Sjeverne prijestolnice' pisalo se i izgovaralo drugačije. Što se pak tiče takozvanih malih jezika, kao i kultura koje su znanja o Kini najčešće primale posredno - od drugih, postojanje relativno brojnih sustava zapisivanja kineskih riječi latinicom nerijetko je izazivalo poraznu zbrku. Upućenost u određeni sustav izravno je ovisila o poznavanju određenog stranog jezika. Međutim, znati zapisati neko kinesko ime na način kako ga primjerice pišu Francuzi nije nipošto značilo da će ga se moći prepoznati u ruskoj ili talijanskoj varijanti. Kinesko ime zapisano ruskom ćirilicom, pa po određenim pravilima prenijeto u latinični zapis, nije moglo poslužiti onome tko ne zna ruski mada izvrsno poznaje, primjerice, talijanski način zapisivanja kineskih imena. I tako dalje. Jedna od posljedica takvog stanja bila je da se pojedino kinesko ime u prijevodima prijevoda pretvaralo u dva ili više imena. Ili da se, znajući jedan od mogućih načina zapisivanja kineskih imena latinicom, čovjek nije mogao služiti priručnicima izvan istoga sustava. I tome slično. Ti su problemi važeći ne samo za nas ali uočljivi i kod nas. 'Prokletstvo' različitih sustava zapisivanja kineskih riječi latinicom pokazao se u svoj svojoj velični u vrijeme pretvaranja svijeta u globalno selo. Pri ubrzanom protoku informacija, kad su odjednom kineska imena zapisana na ovaj ili onaj način dolazila do sve većeg broja korisnika informacija, dešifriranje kineskih imena i njihovo prenošenje iz jednoga u drugi sustav postalo je u najmanju ruku zamorno. S druge strane, za Kinu i njezino općenje sa svijetom dodatni problem je bio i u tome što je i sama pridonosila zbrci. Isto su ime, naime, latinicom na različite načine zapisivali Kinez koji je, primjerice, govorio njemački, Kinez koji je govorio francuski i onaj koji je govorio ruski. I tada je Kina kao rješenje ponudila "pinyin" (pinjin) - svoj način zapisivanja kineskih riječi latiničnim pismom. Odbacivši uporabu ostalih sustava proglasila je od 1. siječnja 1979. godine uporabu "pinyina" obvezatnom na svojem teritoriju. Kina je o tome obavijestila i Ujedinjene narode, zamolivši sve članice međunarodne organizacije "da uzmu u obzir" postojanje ovoga načina zapisivanja kineskih imena latinicom. U diplomatskom rječniku bila je to molba za korištenje jedinstvenog sustava latiničnog zapisivanja kineskog nazivlja. Obrazloženo je to potrebom da se isto kinesko ime posvuda piše na isti način da bismo ga uvijek mogli prepoznati ili pronaći u ma gdje tiskanom tekstu ili na bilo gdje tiskanom zemljovidu. Da bi se, poput mosta između dalekih jezika i potpuno različitih pisama, osigurao što točniji prijenos informacije bez čega nema ni sporazumijevanja ni razumijevanja. Novost su prvi pozdravili sinolozi, ljudi od knjige koji se profesionalno bave proučavanjem Kine i kineske kulture. Sve veća nazočnost Kine na međunarodnoj pozornici, vremenom je krčila put "pinyinu" i u politiku i u medije. I tako je Beijing "postao" Beijing. Ili, za neke, ostao Peking. Riječ je, znamo, o glavnome gradu zemlje koju smo tijekom zadnjih stotinjak godina zvali Kineskom, Kitajem ili Kitajskom, a njezine stanovnike Kitajcima i Kinezicama. Ime Peking Hrvati su svojedobno preuzeli, vjerojatno od Engleza o čijoj su orijentalistici s velikim uvažavanjem redovito izvješćivala i prva godišta "Vijenca". Odakle je ime grada preuzeto možda više i nije važno. Možda je pitanje tradicije i naslijeđene jezične prakse važnije. Ali sigurno je jednako važno uočiti da je za hrvatsku kulturu pravo vrijeme opredijeliti se na pravi način glede zapisivanja kineskih imena latinicom. S Beijingom kao, od Kineza sugeriranim, pravilom, ili s Pekingom kao iznimkom. Pri odlučivanju nam može pomoći, ali i odmoći, iskustvo drugih. Od europskih su naroda Francuzi i Rusi nepokolebljivo zadržali ime i transkripciju Pekin a Talijani se kolebaju između (starijeg) Pechina i (sve češćeg) Beijinga. U drugim je europskim jezicima usvojen i primjenjuje se "pinyin", dakle i naziv Beijing. (Hina) mer fp 190934 MET jan 95