SLOVENIJA: KOJA JE CIJENA IZLAZA IZ DUŽNIČKOG JUGOKLUBA?

LJUBLJANA, 14. siječnja (Hina) - Vrijedi li karta za izlazak iz nelikvidnog konvoja država nastalih na području bivše Jugoslavije 600 milijuna dolara i da li bi se isplatilo platiti i više od toga kako bi Slovenija samo na smanjenom country risku godišnje uštedjela 40 milijuna dolara? To je osnovna dvojba s kojom će se parlament u kojem premijer Janez Drnovšek zbog koalicijskih trvenja više nema tako uvjerljive potpore, suočiti sredinom idućeg tjedna kada bude odlučivao o mogućem potpisu separatnog sporazuma s konzorcijem komercijalnih banaka. Suverenim sporazumom bi se razrezao slovenski udio u 4,2 milijarde dolara teškom dugu bivše SFRJ, refinanciranom 1988. godine ali sa famoznom klauzulom o solidarnosti po principu "svi plaćaju za jednoga, jedan plaća za sve". O uvjetima aranžmana raspravljala je u četvrtak 12. siječnja i slovenska vlada na zatvorenom dijelu redovne sjednice u prisutnosti guvernera središnje banke i Mirana Mejaka, slovenskog predstavnika u okviru ženevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji, no službeno priopćenje nakon sjednice ne navodi detalje ove osjetljive teme. Predsjednik Drnovšek ovoga je tjedna na prvom ovogodišnjem susretu s novinarima potpis sporazuma ocijenio nacionalnim interesom za koji je potrebna suglasnost svih stranaka i već održao konzultacije sa nekima. Čini se da uistinu nije riječ samo o potezu kojim predsjednik vlade koja u predstojećim danima tek mora osigurati stabilnost potrebnu za vladanje u iduće dvije godine i želi osigurati političku homogenizaciju i pritisnuti demokršćane da ne iziđu iz koalicije. Inače, pregovori Slovenije i konzorcija (ICC) počeli su naime prije više od godine dana, a sporazum je sprečavao raspon svote (između 600 milijuna i 1,2 milijarde USD) i neslaganje na domaćoj političkoj sceni. Početkom prošle godine se prevelikim ovlastima pregovarača s ICC-om suprotstavio Janez Janša, tada još član vlade, a Slovenija je onda odlučila da kao znak dobre volje sredstava svog duga, čiju visinu je sama procijenila, isplaćuje na fiducijarni račun u Luxemburgu, "dok se sporazum ne postigne". Žurbu u potrebi da se dogovor s kreditorima postigne, pa makar i uz višu cijenu, istaknuti slovenski dužnosnici tumače i opasnošću da se tzv. Jugoslavija oslobodi sankcija međunarodne zajednice, što bi Narodnoj banci Jugoslavije, koja je 1988. i dalje djelovala kao agent dužničke strane, omogućilo da se pojavi kao aspirant na položaj jedinog nasljednika New Financing Agreementa iz 1988. s pravom reprogramiranja ugovora ili gašenja pojedinih dužničkih stavki. Problem sukcesije jugoduga u Sloveniji postao je, naime, jasniji u javnosti pretprošle godine kada se doznalo da su i slovenske banke u drugoj polovici 1991, koristeći se niskom cijenom ovih dugova na sekundarnom tržištu, neke dugove otkupile ali zbog blokade u odnosima s Beogradom nisu uspjele doći do potvrde NBJ kao dužničkog agenta po posljednično Chemical Bank iz New Yorka kao agenta kreditora da je "dug ugašen". To je tada izazvalo osude oporbenih stranaka i izjavu direktora državne agencije za sanaciju banaka Lojza Deželaka da bi odgovorni za taj minus trebali politički odgovarati. Problem dugova i potraživanja bivše države, sa svim ostalim sukcesijskim temema bio je i predmet razgovora guvernera slovenske i "jugoslavenske" centralne banke Avramovića i Arhara prošle godine u Budimpešti uz dogovor da se napravi "inventar otvorenih pitanja" ali i Arharovu primjedbu kako je problematika sukcesije na području dugova, klirinških potraživanja te deviznih i zlatnih rezervi pitanje svih nasljednica nekadašnje SFRJ. (Hina) fl mc 140854 MET jan 95 14HHMM MET jan 95