EUROPSKA UNIJA '97: GODINA VELIKIH IZAZOVA

BRUXELLES, 28. prosinca (Hina) - Iduća će godina biti ključna za budućnost Europske unije, uz tri velika pitanja koja će dominirati na njezinu dnevnom redu. Prvo važno pitanje vezano je uz pripreme za uvođenje jedinstvene valute, drugo je reforma europskih institucija kako bi se pripremile za proširenje unije te, na poslijetku, treće je samo proširenje, odnosno početak pregovora za ulazak s 10 kandidata iz istočne Europe, koji trebaju početi točno za 12 mjeseci, u prosincu 1997. u Luxembourgu. Konačna odluka o tomu koje će zemlje prići uvođenju jedinstvene valute ("euro"), što bi trebalo učiniti u siječnju 1999., bit će donesena u proljeće 1998. godine. No, već potkraj iduće godine bit će jasno koje od zemalja mogu ispuniti kriterije glede čvrstog proračuna i razine inflacije koji se postavljaju kao uvjet za članstvo u toj monetarnoj uniji. Napetosti između država članica EU sve će više rasti s približavanjem tog izbora. Postoji opasnost da bi rastuća napetost vezana uz pripreme za uvođenje jedinstvene valute mogla utjecajati na stajalište zemalja članica EU na njihovoj tzv. Međuvladinoj konferenciji (INC) posvećenoj reformi Europske unije. Neslaganja oko eura mogla bi izazvati to da države članice pokažu manje spremnosti za ustupke i popuštanje pri odlučivanju o reformi EU na Međuvladinoj konferenciji. Konferencija, zamišljena kao niz zajedničkih rasprava od kojih je prva održana u ožujku ove godine u Milanu, trebala bi završiti potkraj lipnja 1997. godine. Zadatak Međuvladine konferencije jest postići sporazum među članicama oko niza političkih i institucionalnih reforma unutar unije, koje su potrebne kako bi se ostvarila veća operativnost unutar nje kad u članstvo početkom idućeg stoljeća uđu i zemlje istočne Europe. Postojeću institucionalnu ravnotežu unutar EU, koja favorizira male zemlje, potrebno je modificirati kako bi se u obzir uzela činjenica vjerojatnog ulaska u članstvo velikog broja malih i srednje velikih zemalja. Bez promjena postojećih pravila, koalicija malih zemalja (koja će u brojčanom smislu postati nadmoćnom većinom) mogla bi nadglasati četiri velike članice EU, čak i unatoč činjenici da te četiri zemlje predstavljaju više od 75 posto stanovništva EU i njezina unutarnjeg bruto proizvoda. Uz to, veće korištenje većinskog sustava odlučivanja, umjesto odlučivanja konsenzusom, potrebno je kako bi se olakšalo donošenje odluka unutar EU kad ona bude brojala 20 do 25 članica. Problemi s kojima se suočava Međuvladina konferencija vrlo su složeni, ali ne i nesavladivi. Sve zemlje, s iznimkom jedne, složne su o karakteru potrebnih reforma. Jedino se Velika Britanija protivi svakoj reformi EU koja bi mogla ograničiti njezin nacionalni suverenitet. Britansko gledište zapravo znači da bi Međuvladina konferencija mogla sljedećih mjeseci biti dovedena u pat poziciju. Britanija se također opire uvođenju eura i pridruživanju Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU). Uz to, zbog svoje unutarnje podijeljenosti, postojeća konzervativna vlada postala je sve više neprijateljski raspoložena prema EU. No, britanski premijer John Major suočen je s uskorim izborima, koji bi trebali biti provedeni najkasnije u svibnju 1997. (među političkim komentatorima najčešće se, kao datum održavanja izbora, spominje 20. ožujka ili 1. svibnja). Prema dosadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja, oporbena Laburistička stranka mogla bi na izborima poraziti vladajuću Konzervativnu stranku. U Bruxellesu, kao i u nekim kabinetima diljem EU, potiho se nadaju da će Major doista izgubiti izbore. U tim se krugovima smatra kako je laburistički čelnik Tony Blair više proeuropski usmjeren te da je on čovjek s kojim bi Europa mogla naći zajednički jezik. No Blair bi mogao imati premalo vremena za ostvarenje takvih planova. Ako se izbori održe u ožujku, imat će samo tri mjeseca kako bi se sporazumio sa svojim partnerima u Međuvladinoj konferenciji. No ako izbori ne budu raspisani prije svibnja - što je i najvjerojatniji datum izbora, ako se Major dotad uspije održati - tada Blair neće imati na raspolaganju dovoljno vremena kako bi se on i njegova vlada pripremili za pregovore na Međuvladinoj konferenciji. To bi onda moglo značiti i odlaganje završetka Međuvladine konferencije, što samo po sebi ne bi odmah trebalo biti i loše. Nekoliko mjeseci odgode vjerojatno bi svakomu dobro došli - ako za to imaju dovoljno vremena. Međutim, odgoda završetka Međuvladine konferencije također će odgoditi i pregovore s kandidatima iz istočne Europe za ulazak u EU. Predviđeno je da ti pregovori počnu šest mjeseci nakon završetka IGC, što po prijašnjim planovima znači na summitu u Luxembourgu u prosincu 1997. Odgode će izazvati razumljivo dodatno nezadovoljstvo među istočnoeuropskim zemljama, koje su već nezadovoljne 'poigravanjem' EU i NATO-a s njihovim primanjem u članstvo. NATO će do sredine 1997. odlučiti o svojim prvim novoprimljenim članovima, a to bi mogli biti Poljska, Mađarska i Češka. Zatvaranje vrata NATO-a za ulazak ostalih istočnoeuropskih zemalja izazvat će kod tih zemalja još snažniju želju za ulaskom u EU. No, one će se suočiti s dvostrukim problemom. Ako se odgodi završetak IGC-a, odgodit će se i ulasci u EU. Ako do toga dođe, tada će, prema procjenama bruxelleskih dužnosnika, najraniji datum za ulazak prvih novih članica u EU biti 2003. godina. Što je još gore, neće svi kandidati za primanje ući u EU u isto vrijeme. EU će preuzeti redosljed primanja od NATO-a: kad bude spremna primiti prve nove članice to će vjerojatno biti Poljska, Mađarska, Češka, a poneki spominju i Sloveniju. Baltičke zemlje, kao i ostali, vjerojatno će i dalje još neko vrijeme biti ostavljene pred vratima Europske unije. (Hina) br br 280957 MET dec 96