BEOGRAD: STUDENTSKI PROSVJED - NACIONALISTIČKI ILI NE?

BEOGRAD, 14. prosinca (Hina/Sonja Badel) - Čelnici Studentskog prosvjeda '96., koji svakodnevno izvode desetke tisuća beogradskih studenata na demonstracije, stalno izjavljuju da nemaju veze s političkim strankama, da oni postavljaju političke ali ne stranačke zahtjeve. Prosvjedna povorka studenata završava se obično, kad počinju demonstracije u organizaciji oporbene koalicije "Zajedno". Dvije su se povorke nekoliko puta srele na beogradskim ulicama, ali su studenti izbjegli "pretakanje" u kolonu "starijih demonstranata". Iako mnogi individualno ili u skupinama sudjeluju u demonstracijama "starijih", studentske demonstracije službeno završavaju na fakultetima, odakle i kreću na prosvjedna okupljanja. #L# Da li na temelju vlastite prosudbe, ili savjeta iskusnijih, studenti ne žele nositi hipoteku Vuka Draškovića i Zorana Đinđića, njihovih stranaka - Srpskog pokreta obnove i Demokratske stranke i njihovih pristaša i simpatizera. Riječ je o hipoteci ultranacionalističkih stranaka, koje zbog svojih programa, nekih postupaka i izjava teško stiču povjerenje dijela domaće javnosti i međunarodne zajednice, koji u njima naprosto ne vide alternativu Slobodanu Miloševiću, otkako se on pretvorio u "mirotvorca". Budući da u Srbiji ne postoji ozbiljnija analiza javnog mnijenja studenata, sudeći samo po njihovom ponašanju, teško je reći koliko među njima ima "otrovnog srpskog nacionalizma". Jasno je, naime, da studenti nisu neki odvojeni dio društva, među njima također postoje podjele, različita politička uvjerenja. Na isti način su podijeljeni njihovi profesori, koji im svakodnevno govore na prosvjednom skupu, kao i mnoge druge ličnosti iz svijeta umjetnosti, kulture, znanosti, estrade. Zato se od studenata mogu čuti kontradiktorne izjave. Jedni, na primjer osuđuju predsjednika Miloševića što je poveo zemlju u rat u kojem su stradali i mnogi njihovi vršnjaci, ali ne i zato što je rat izgubio. Drugi ga pak osuđuju jer je izdao Srbe u Hrvatskoj i Bosni, što zapravo znači da ga kritiziraju što je izgubio rat. Neki su strani novinari stekli dojam da je "otrovni srpski nacionalizam obojio i studentske demonstracije". "New York Times" je, na primjer, opisao iskustvo člana Europskog parlamenta Jacquesa Langa, kojemu studenti nisu dopustilil da im održi govor niti da uđe u zgradu Filozofskog fakulteta. Objašnjenja za ovaj incident su različita - jedno je da studenti nisu oprostili Langu što je svojedobno, tijekom rata u Bosni, podržao poziv francuskih intelektualaca na bombardiranje Beograda. Tekst u "New York Timesu" pokrenuo je niz izjava studentskih čelnika i njihovih profesora, koji brane studentski pokret od optužba za nacionalizam. Studenti istina to rade uobičajenim frazama da su za njih svi ljudi isti, da se zauzimaju za jednaka prava svih građana, da i među sudionicima prosvjeda ima studenata različite nacionalnosti. No, nitko još od njih nije antinacionalizam potvrdio na taj način da je javno postavio pitanje odgovornosti za rat odnosno za agresivnu velikosrpsku državnu politiku koja je bila njegova politička platforma, nitko nije iskazao solidarnost s Albancima na Kosovu, koji su trenutno najveća žrtva represije srbijanske vlasti. Političari, čelnici stranaka, puno se bolje u tome snalaze. Iako su u početku izbjegavali "vruće teme" posljednjih dana sve čine da dobiju povjerenje međunarodne zajednice i razbiju rezerve koje prema njima s razlogom postoje. Zoran Đinđić i Vuk Drašković odriču se ideje o velikoj Srbiji, govore o pomirenju i novim mostovima te o nacionalnoj ravnopravnosti u Srbiji. Drašković je napravio podvig kad je u petak pozvao 300 tisuća demonstranata da minutom šutnje odaju počast kosovskom Albancu Ferizu Bljačkoriju, koji je preminuo od batina u "Miloševićevom zatvoru". Trista tisuća ljudi je šutnjom odgovorilo na njegov poziv, što je do sada neviđeni znak solidarnosti s Albancima. (Hina) bs mc 141246 MET dec 96