DNEVNI PREGLED BR. 235 - 3. PROSINCA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 2. XII. 1996. Pregled tiska Politička kriza u Srbiji dominira vanjskopolitičkim stranicama jutrošnjih britanskih dnevnih listova. Tako, recimo, The Guardian donosi dva napisa Juliana Borgera na tu temu. Laura Silber u The Financial Timesu piše o srednjoj klasi koja čini većinu oporbe autokratskoj vladavini Slobodana Miloševića koji je nekoć organizirao goleme nacionalističke demonstracije kako bi se riješio svojih političkih protivnika u bivšoj Jugoslaviji. No dva tjedna uličnih demonstracija ne samo da su iznenadila gospodina Miloševića nego jednako tako i oporbene čelnike. Do jučer predsjednik Srbije ignorirao je demonstracije, no sinoć je njegovo ministarstvo unutarnjih poslova odgovorilo, rekavši kako više neće tolerirati nasilne elemente u posvjedima. Od sada organizatori moraju prijaviti mjesto i vrijeme održavanja demonstracija. To se priopćenje poklapa s osudom oporbe koju je izrekao Dragan Tomić, predsjednik skupštine i član vladajuće Socijalističke stranke, nazvavši oporbeni blok Zajedno fašističkim pokretom. Gospodin Milošević još je uvijek čvrsto uvjeren kako nadzire stanje uz potporu svojih oslonaca moći - policije, medija i financija. I unatoč stotinama tisuća ljudi koji su izišli na demonstracije kako bi i zviždali na spomen njegova imena, Slobodan Milošević još uvijek može tvrditi kako uživa potporu naroda. Potpomognut moćnim promičbenim strojem, njegov savez socijalista i komunista, koje predvodi njegova žena, pobijedio je na nedavnim izborima za saveznu skupštinu, a oporbene pobjede u srpskim većim gradovima više su bile glas protiv njegovih socijalista nego li glas za oporbu koja se jedva uspjela ujediniti. Srpski ratovi u Hrvatskoj i BiH odgodili su promjene u zemlji. Dok su u drugim zemljama masovni pokreti razmontirali komunističke partije, u Srbiji Slobodan Milošević je samo promijenio ime stranke, a gomile su uzvikivale i pljeskale 'Slobo' sivom komunističkom aparatčiku koji se pretvorio u njihova nacionalističkoga vođu. No što se oporbe tiče, koju uglavnom čini srpska srednja klasa, čini se kako je poništenje lokalnih izbora bila kap koja je prelila čašu. Milošević se vratio u svoju komunističku prošlost, odbivši dijeliti vlast čak i na lokalnoj razini. Tijekom rata i sankcija, u Srbiji se obogatila tek nekolicina od Predsjednika odabranih, a ostali su podnijeli cijenu rata i drastično osiromašenje, a desetci tisuća obrazovanih krenuli su u emigraciju. Prosječna mjesečna plaća iznosi oko 125 dolara. Više od polovice radno sposobnoga pučanstva je nezaposleno, a polovicu tvornica je zatvoreno, no radnici koji jedva spajaju kraj s krajem nisu se priključili demonstracijama. Kako bi spriječio daljnji gospodarski kolaps koji bi na kraju izveo i radnike na ulice, Slobodan Milošević mora ukloniti tzv. vanjski zid međunarodnih sankcija, tj. mora dobiti pristup MMF-u, Svjetskoj banci i UN-u, zaključuje Laura Silber u The Financial Timesu. Julian Borger u The Guardianu smatra kako se sukob policije i demonstranata na ulicama srpskih većih gradova jučer drastično uvećao nakon upozorenja policije da će možda intervenirati kako bi završila prosvjede nakon poništenja izbora. U Nišu čelnici koalicije Zajedno rekli su kako će danas pokušati ući u gradsku skupštinu, riskirajući sukob s policijom. Za utorak pak najavljeno je da će oporba istupiti iz saveznoga parlamenta ukoliko ne budu potvrđene pobjede oporbe na lokalnim izborima. Miodrag Perišić, jedan od vodećih članova Demokratske stranke, predviđa kako će sljedeća tri dana biti ključna. On veli kako pregovori uz posredništvo SAD-a i Velike Britanije nisu urodili plodom. Do sada strategija gospodina Miloševića svodila se na čekanje u nadi da će se prosvjedi sami istrošiti. U međuvremenu je nastojao spriječiti da se oni prošire, zabranjujući bilo kakvo izvješćivanje o njima na državnoj televiziji te ometanjem neovisne radiopostaje B-92. Prvi otvoreni sukobi mogli bi se dogoditi sutra u Nišu kada će oporbeni gradski zastupnici pokušati ući u zgradu skupštine uz pratnju svojih pristaša. Autobusi puni policije s drugih područja Srbije već su stigli u grad, a oporba je pozvala lokalnu policiju da ju zaštiti u slučaju sukoba, piše Julian Borger u The Guardianu. Dessa Trevisan u The Timesu piše o razlici dvojice glavnih čelnika oporbene koalicije Zajedno Zorana Đinđića i Vuka Draškovića. Dok s jedne strane Zoran Đinđić poziva na pooštravanje i širenje prosvjeda, Vuk Drašković predlaže Srbima da slijede primjer praških demonstracija kada su Česi nakon 47 dana miroljubivih demonstracija napokon svrgnuli komuniste. Dvojica čelnika ujedinjena u odlučnosti da unište vjerodostojnost predsjednika Miloševića teško da bi mogla biti različitija. Gospodin Đinđić, bešćutni čelnik Demokratske stranke, često se znao rješavati načela u ime ekspeditivnosti, igrajući na kartu nacionalizma ili se čak dodvoravajući Radovanu Karadžiću. Vuk Drašković, odbacivši nacionalističku retoriku prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji, čvrsto je ustrajao na toj odluci. Kao rezultat toga izgubio je mnoge od svojih ranijih pristaša. Na Palama njega se često opisuje kao Srbina koji je izdao srpsku stvar. Inače obojica su političara privržena Daytonskom sporazumu. Dok gospodin Drašković često ostaje romantičarom kojega nose emocije, Zoran je Đinđić hladnokrvni političar. On je 1993. godine pokazao svoju bezobzirnost, istisnuvši svojeg učitelja i osnivača Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića. Njih su se dvojica razišla nakon što je gospodin Đinđić u zaokretu od 180 stupnjeva postao nacionalistom i uspostavio dobre odnose s dr. Radovanom Karadžićem, završava svoju raščlambu Dessa Trevisan u The Timesu. The Daily Telegraph svoju pozornost usmjerava na ovotjednu londonsku konferenciju o Daytonskom sporazumu. Za tu priliku list razgovara s britanskim ministrom vanjskih poslova Malcolmom Rifkindom. Ovoga tjedna strane u bosanskom sukobu bit će upozorene kako će im daljnja sredstva za obnovu biti uskraćena ukoliko se ne budu pridržavale slova Daytonskoga sporazuma. U to ime gospodin Rifkind veli: Stranama u Bosni mora biti jasno želi li od međunarodne zajednice novac, humanitarnu pomoć, vojno osoblje, policiju, da to ne može biti u nedogled. Srbija, nastavlja ministar Rifkind, mora ispuniti obveze prema svojim građanima, a posebice prema albanskoj manjini prije nego li joj budu u potpunosti otvorena vrata međunarodne pomoći. Vojni dio Daytonskoga sporazuma, prema gospodinu Rifkindu, prošao je iznimno dobro, no u nekim dijelovima civilnoga aspekta nedostaje napredak. Stoga će londonska konferencija raspravljati i o dodjeli dodatnih ovlasti Carlu Bildtu koji je zadužen za provedbu programa obnove. Prema izvornom Daytonskom sporazumu gospodin Bildt ima ovlasti samo da nadgleda i savjetuje, no sada njegov ured vjeruje kako bi mu trebalo dodijeliti ovlasti da provodi odluke o obnovi i o pitanjima civilne policije. Na kraju The Daily Telegraph dodaje da je Foreign Office u kontaktima sa Slobodanom Miloševićem zbog njegove odluke da poništi rezultate prošlomjesečnih lokalnih izbora. *** Jutros je u Bruxellesu započeo sastanak ministara financija zemalja Europske zajednice. Ministri se pokušavaju dogovoriti o posebnom stabilizacijskom paktu kojim bi se uveli stroži uvjeti i možda kazne za zemlje koje budu prekoračivale svoje državne proračune nakon priključenja području jedinstvene europske valute. Iz Bruxellesa se javio David Leeds. "Zemlje Europske zajednice zaokupljene su ispunjavanjem strogih kriterija za prihvaćanjem jedinstvene valute. A ministri financija sada moraju pronaći odgovarajuće načine za održavanje tih kriterija kada jedinstvena valuta jednom stupi na snagu. Zamisao stabilizacije o tom paktu iznio je njemački ministar Theo Weigel, jer Njemačka smatra da će Monetarna unija uživati ugled samo ako njezini propisi budu strogi. Sve zemlje slažu se s načelima predloženog pakta stabilnosti, ali postoje velike razlike u mišljenjima o tome koliko bi pakt morao biti strog. Njemačka, koju podupire Nizozemska, želi uvesti automatske globe ako neka zemlja dopusti da proračunski deficit prijeđe zadanih tri posto ukupnog nacionalnog proizvoda u određenom propisanom razdoblju. Druge zemlje članice, uključujući Francusku i Britaniju ,žele veću elastičnost. Čvrst, ali ne i potpuno kruti pakt, kako je rekao jedan britanski dužnosnik. Predviđeno je da se dogovorena pravila ne primjenjuju za zemlje koje prolaze kroz razdoblje recesije. No i tu ima razlika budući da Njemačka inzistira da se precizno utvrdi što je to recesija, dok se ostale članice sklonije fleksibilnijim kriterijima. Njemačka, naime, predlaže da se recesijom proglasi pad od dva postotna boda u godišnjem brutto nacionalnom proizvodu. Usprkos najavama kako se na današnjem sastanku zbog velikih razlika u stajalištima ne može očekivati donošenje konačne odluke, Juergen Stark, glavni tajnik njemačkoga Ministarstva financija, danas je u Bruxellesu ustvrdio da će do održavanja europskog summita 13. prosinca u Dublinu biti moguće dogovoriti glavne principe pakta o stabilnosti. On je dodao da će neki tehnički detalji, doduše, možda ostati neriješeni. Glavni sudionik sastanka i predlagač pakta o stabilnosti njemački ministar financija Theo Weigel u Bruxelles je stigao tek malo prije 17 sati te po dolasku izjavio kako se nada da će dogovor biti postignut. Za Veliku Britaniju vrlo je važno što je unijeta izmjena prema kojoj se zemlje koje se ne priključe jedinstvenoj europskoj valuti neće morati pridržavati navedenih pravila." (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 2. XII. 1996. Izvještaj sarajevskog suradnika Emira Habula: "Nakon deset sjednica tročlanog bosanskoga predsjedništva, u subotu kasno uvečer napokon je pao dogovor o strukturi bosanske centralne vlade. Prihvaćen je kompromis da na čelu vijeća ministra budu dvojica ravnopravnih dopredsjednika i da pored njih budu trojica ministra, iz svakog naroda po jedan. U Sarajevu se već uvelike špekulira i s imenima. Prema izvorima nezavisne agencije Onasa, na čelu vlade će biti Haris Silajdžić i Aleksa Buha, a podpredsjedavajući, to je mjesto koje pripada Hrvatima, navodno će biti Drago Bilandžija, sadašnji federalni ministar financija. Ministar vanjskih poslova najvjerojatnije ostaje Jadranko Prlić, ministarstvo civilnih poslova pripast će Srbima, a vanjske trgovine Bošnjacima. Onasa je objavila da će na tom mjestu biti Safet Oručević iz Mostara. Po svemu sudeći, to mjesto je ponuđeno zamjeniku mostarskog gradonačelnika, ali se prema pisanju današnjeg 'Avaza' Oručević zahvalio na unaprjeđenju objašnjenjem da je potrebniji u Mostaru. S tim se složio i Izetbegović. Sva imena u kadrovskoj križaljci, po svemu sudeći, još nisu konačna jer rošade su moguće. Onasa je navela da će sadašnji premijer Muratović biti predložen za predsjednika federacije, 'Avaz' koji se poziva na izvore iz vrha SDA Muratovića smješta u ministarsku fotelju za vanjsku trgovinu. Prema izvorima iz Stranke za BIH, Silajdžić je prihvatio ponudu i za javnost je spreman kazati samo da su razgovori u tijeku. Povratak Silajdžića u državni vrh samo je za neupućene iznenađenje, s obzirom da je on istupio iz SDA i osnovao vlastitu stranku pa je smatran oporbom. Međutim, Silajdžićev razlaz sa strankom nije bio uzrokovan koncepcijskim već osobnim razlozima. Izetbegovićeva ponuda Silajdžiću vjerojatno je motivirana željom da u vrhu ima čovjeka s međunarodnim rejtingom, naročito zato što Muratović ima u posljednje vrijeme mnogo nesporazuma s međunarodnim činiteljima. Drugi razlog je Silajdžićevo inzistiranje na cjelovitosti Bosne, a upravo takav igrač treba u vijeću ministara. Međutim, nije glavna nepoznanica tko će sjediti u foteljama već kako će zajednička vlada funkcionirati kad je samo za raspored mjesta potrošeno deset sjednica predsjedništva." (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 2. XII. 1996. Kakve su reakcije susjednih zemalja, nekadašnjih članica federacije SFRJ, na događaje u Beogradu? U Zagrebu se prije nekoliko mjeseci također dogodilo, istina uz drukčije objašnjenje i postupke vlasti, da je oporba spriječena sastaviti gradsku vladu. Iz glavnog grada Hrvatske javlja se Žarko Modrić: "U Zagrebu se sa zanimanjem, ali i strahom gleda na burne događaje u Srbiji. Čak bi se moglo reći da običnog čovjeka demonstracije zanimaju dok ih vlast promatra s neskrivenim strahom. U ponašanju vlasti u Zagrebu i Beogradu ima mnogo sličnosti. Nacionalni vođe i u Zagrebu i u Beogradu očito trebaju jedan drugoga, pa su i kraj svih poruka mržnje vezani vrlo čvrstim vezama. Zato, i pored zluradosti zbog problema koje ima susjed, sve više prevladava strah da bi se zarazna bolest masovnih nezadovoljstava mogla prenijeti poput neke gripe ili možda side. O tome najbolje svjedoči ponašanje strogo kontroliranih medija tijekom prošlog tjedna (...) ali te je zluradosti nestajalo. Danas kada protesti u Srbiji možda ulaze u najopasniju fazu, državni mediji ih gotovo ignoriraju. Svatko tko zna kako djeluju propagandni aparati u Hrvatskoj, zna da to nije slučajno i da aparatčici koji vode medije provode samo naređenja iz komiteta. Možda se radi o slučajnoj koincidenciji, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da se hrvatska vlast našla u vrlo sličnoj situaciji. Prošlog tjedna su stotine tisuća Zagrepčana ogorčeno protestirale protiv gušenja popularne jedine nezavisne radiostanice Radio 101. A zatim su počeli protestirati umirovljenici, državni činovnici i štrajkati željezničari. Uz to se iz američke bolnice vratio i predsjednik Tuđman. Što se zbiva u glavi toga bivšeg generala za kojeg se priča da je teško bolestan svakako spada u domenu špekulacija, ali bi to mogla biti zabrinutost da se previše popularizira val prosvjeda u Srbiji kako netko u Hrvatskoj ne bi to osjetio kao priliku. Narodi koji govore sličnim jezicima dijelili su mnogo zajedničkog u povijesti, a imaju i vrlo sličnu vlast, mogli bi reagirati na jednak način. A kako vlast u Hrvatskoj ne priznaje rezultate prošlogodišnjih izbora u glavnom gradu, guši preostale nezavisne medije i sprema se na izbore u roku od nekoliko mjeseci, sa zabrinutošću promatra događaje na ulicama Beograda, kao moguću reakciju na izborne prevare i očito planirano dalje gušenje slobode štampe." (RDW) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 2. XII. 1996. Na kojoj smo strani? "Komunistički tiranin, ponižen na izborima, poništava rezultate. Kad mnoštvo prosvjeduje protiv njegove korumpirane vlasti, on ušutkava tiskovna i televizijska izvješća o prosvjedima. A tijekom krize niti jedan visoki dužnosnik američke vlade nije pokazao da ne odobrava tiraninovo gušenje demokracije i slobode. To je neobičan odgovor Clintonove vlade na događaje u Srbiji u protekla dva tjedna. Dok je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević igrao ulogu besramnog diktatora, nismo čuli niti riječi iz usta predsjednika Clintona ili njegovih glavnih dužnosnika za nacionalnu sigurnost", piše Anthony Lewis. "Cinični karakter g. Miloševića kao vođe nije bio tajna. Kako bi osigurao vlast, od 1991. je poticao najmračnije osjećaje srpskoga nacionalizma i pustio s lanca snage koje su razorile Bosnu. Onda je, kad od toga više nije imao koristi, navukao masku mirotvorca i pridonio sklapanju Daytonskoga sporazuma o Bosni. No, u njegovim je prevarama prošlog tjedna ipak bilo nečeg zapanjujuće drskog. Kad je oporbena koalicija dobila općinske izbore u 15 od 18 najvećih srbijanskih gradova, uključujući Beograd, jednostavno je zapovijedio sudu da poništi rezultate na temelju neimenovanih 'nepravilnosti'. Iz dana u dan ljudi izlaze na ulice, u Beogradu ih je 100 tisuća. Kao i svi suvremeni diktatori, g. Milošević je učvrstio svoju vlast nadzorom medija. Televiziju je iskoristio za izazivanje straha i mržnje prema Hrvatima i Muslimanima kad je pokušao agresijom stvoriti veliku Srbiju. Prošle je godine njegova stranka preuzela vodeći list 'Borbu' i televizijsku postaju Studio B koji su postali Miloševićevim razglasnicima. Kad su prošloga tjedna počeli prosvjedi, televizija ih je doslovce ignorirala", piše Lewis, upozoravajući na izvješće Chrisa Hedgesa koje je prošlog tjedna objavio 'The New York Times', u kojem je "Hedges pokazao koliko daleko g. Milošević i njegova obitelj mogu otići u zastrašivanju tiska". Njegov je članak, ističe Lewis, "pokazao aspekt Miloševićeva režima kojemu nije posvećeno toliko pozornosti koliko je posvećeno njegovoj nečovječnosti: korumpiranost. (...) Mnogim je Srbima sada jasno kakav je njihov vladar. No, njegova gruba represija prošlog tjedna izazvala je tek ovu izjavu State Departmentova predstavnika: 'Tražimo da predsjednik Milošević promijeni odluku o poništenju općinskih izbora'. Da je on promijeni? On ju je donio! SAD se klanjaju ovom čovjeku koji je uništio svoju zemlju i nečovječno postupao prema drugima jer Washington misli da je on potreban kako bi Daytonski mirovni plan uspio. Ali Daytonski plan ne funkcionira. A on nije pridonio provedbi njegovih osnovnih odredba o slobodi kretanja u Bosni, povratku izbjeglica i uhićenju optuženih za ratne zločine. Ne možemo biti sigurni da će postmiloševićevski režim biti bolji. Ali Amerika misli na vlastite vrijednosti. Kad su se narodi istočnoeuropskih zemalja pobunili protiv svojih vladara, običavali su mahati američkom zastavom kao simbolom svojih ideala. U Beogradu su prošlog tjedna demonstranti spalili američku zastavu ispred američkoga veleposlanstva. SAD su doživjeli kao prijatelja njihova tlačitelja", zaključuje Lewis. THE WASHINGTON TIMES 2. XII. 1996. Srbi prosvjeduju protiv diktatora "Čini se da je srpski narod na izvršavanju zadatka za koji nitko prije nije imao želudac: rješavaju se Slobodana Miloševića, čovjeka koji je više nego itko drugi odgovoran za rat na Balkanu i za osiromašenje i totalitarnu represiju u ostacima bivše Jugoslavije. Možemo im samo poželjeti brzi uspjeh u njihovim nastojanjima. Slobodan Milošević ne spada na vrh jedne države već u zatvorsku ćeliju u Den Haagu, gdje treba čekati na presudu za ratne zločine najgore vrste. (...) Usprkos Miloševićevim grandioznim planovima o velikoj Srbiji - koja bi uključivala i veće dijelove Hrvatske i Bosne - svojoj zemlji nije donio ništa osim bijede. Uspio je držati svoje stanovništvo na uzdi kombinacijom nemilosrdnih policijskih metoda, zatvaranjem kritičara i članova političke oporbe, strogom kontrolom medija i uspješnim pozivanjem na godinama staru etničku mržnju i pažljivo njegovano srpsko neraspoloženje prema ostalim Balkancima. Te su taktike bile vrlo uspješne neko vrijeme, ili barem tako dugo dok je vanjski svijet prao ruke od zbrkane i zbunjujuće krize. Iako mnogima ovdje u Washingtonu ozbiljno pozlije na sami pogled na Miloševića kako stoji u prvim redovima tijekom pregovora u Daytonu, sada pak postoji mogućnost da bi i sam mirovni proces mogao sadržavati sjeme njegova odlaska s prijestolja. To bi bilo krajnje ironično, naravno, jer je Milošević očito potpisao plan zato što su njegove ambicije bile pomršene vremenski dobro tempiranom hrvatskom ofenzivom u ljetu 1995. i prijetnjom da će NATO intervenirati u Bosni. Dayton je za njega predstavljao način da ostane na vlasti, da se ukinu sankcije i da novac počne ponovno pritjecati u Srbiju. Međutim, Daytonski sporazum učinio je više od toga. Iako u samoj Bosni odredbe sporazuma još nisu ispunjene, ipak su uspostavile neki standard slobodnih i poštenih izbora, građanskih prava i civilnih institucija. Promatrajući kako međunarodna zajednica radi na provedbi tih standarda u Bosni, koliko god oklijevajuće, Srbi u Srbiji očito su počeli razmišljati o svojem vlastitom lošem položaju i počeli su izražavati svoj bijes protiv čovjeka koji im je donio samo napoleonske snove i dugačke redove za kruh. U međuvremenu, Miloševićev režim nije se usudio odgovoriti na demonstracije brutalnom silom, kao što je to činio u prošlosti. Ishod srpskih nemira još je uvijek neizvjestan. Isto tako je neizvjestan i unaprijed stvoreni zaključak da će se Miloševićev režim raspasti kao i komunistički režimi u srednjoj i istočnoj Europi 1989. Milošević ima vrlo veliku i dobro naoružanu policiju pod svojom kontrolom i još uvijek čvrsto drži medije. Ali jedna stvar koju sigurno možemo učiniti da bi ubrzali njegov odlazak je da zahtijevamo da se poštuju demokratske odluke. Možemo se pobrinuti da Srbija ne požanje niti jednu od pogodnosti međunarodne suradnje sve dok se to ne izvrši. Ovo je diktator kojeg moramo prestati tetošiti istog trenutka", zaključuje uvodničar lista. THE WASHINGTON POST 2. XII. 1996. Povijest nosi Miloševiću znakove upozorenje "Samo je jedan vođa u posljednjih 150 godina u Srbiji umro u miru i na vlasti. Njegovo je ime Josip Broz, a bio je poznatiji kao Tito. Poluhrvatski i poluslovenski balkanski diktator umro je 1980. Jedanaest godina kasnije, Jugoslavija, zemlja koju je on iskovao iz brutalnog građanskog rata, pošla je za njim u grob", započinje svoj članak John Pomfret te nastavlja: "Široki spektar diplomata i srpskih dužnosnika predviđaju da, za razliku od Tita, srpski predsjednik Slobodan Milošević neće umrijeti u miru na svom prijestolju. Prije ili kasnije čovjek koji je oduzeo Titov plašt vlasti u preokretu 1987. i zatim odveo Jugoslaviju u rat i gospodarsku propast bit će zbačen s položaja. A u skladu sa srpskom poviješću, najavljuju ti dužnosnici, njegov će odlazak biti krvav. 'Na žalost, mi nismo Česi', kaže Gordana Ilić, profesorica povijesti na beogradskom sveučilištu, misleći na čehoslovačku mirnu 'baršunastu' revoluciju 1989. 'Mi više volimo mijenjati vlade pomoću krvi, a ne glasačkim listićima.' Dva puta u ovom stoljeću srpski kraljevi ubijeni su u atentatu. Kralj Aleksandar Karađorđević ubijen je u Marseilleu 1936. 1905. časnici srpske vojske raskomadali su kralja Aleksandra Obremovića i njegovu ženu Dragu Mašin, u zgradi koja se nalazi do one u kojoj Milošević sada radi. Milošević se suočava s najvećom političkom prijetnjom svojoj vladavini čelične ruke. Do sada, ta je prijetnja bila uglavnom mirna - 14 dana uličnih prosvjeda u nekoliko gradova u cijeloj zemlji. Osim nekoliko kamenova i jedne kante pune smeća, samo su jaja, koja simboliziraju sitne lopove, i crvena boja koja označava komunizam, bacani na obilježja Miloševićeva režima: njegov ured, beogradsku gradsku skupštinu, zgrade državnih novina i televizije. Izvana gledajući, prosvjeduje se zbog ukradenih izbora. Koalicija pet oporbenih stranaka, nazvana 'Zajedno', kaže da je pobijedila na lokalnim izborima za gradska vijeća u 15 od 18 najvećih gradova u Srbiji, među kojima je i Beograd. Miloševićeva Socijalistička partija Srbije ili je preokrenula ili nije izdala rezultate u 14 od ovih gradova. Milošević je prošlu srijedu naredio nove izbore u Beogradu, za koje socijalisti tvrde da su ih dobili. (...) Zapadni dužnosnici kažu da izgleda da se Milošević za ovaj konačni obračun pripremao godinama. Jedna naznaka je ta što je dopustio jugoslavenskoj vojsci, nekoć četvrtoj po veličini stajaćoj vojnoj sili u Europi, da se raspadne. Imenovao je slabića Momčila Perišića za čelnika stožera i od 1992. smanjio je godišnji proračun za vojsku. Umjesto vojske, srpski Predsjednik osnovao je dobro naoružane i dobro plaćene policijske snage koje broje 80 tisuća ljudi, kako bi ugušio unutarnje neistomišljenike, a ne vanjskog neprijatelja. Tako jedan policajac dolazi na svakih 125 ljudi u Srbiji, što je tri puta više od europskog prosjeka. 'Mi komunisti došli smo na vlast u krvi i možemo izgubiti vlast samo na isti takav način', riječi su Miloševićeve utjecajne supruge Mirjane Marković koje oporba naveliko citira. Zasad izgleda da je malo demonstranata spremno boriti se ili umrijeti za oporbu. Frakcijska mješavina pet političkih stranaka koje čine 'Zajedno' - od ultranacionalističke desnice pa do centra i ljevice - ne ulijeva povjerenje. Mnogi demonstranti kažu da su vođe poput Đinđića okaljani zbog bliskih veza koje održavaju s vođama bosanskih Srba kao što je Radovan Karadžić, koji je optužen za genocid. Kada su prije dva tjedna počeli prosvjedi, nekoliko oporbenih dužnosnika počelo je širiti ideju da bi nasilje moglo biti izlaz. (...) Ali izgleda da se većina demonstranata protivi upotrebi sile. 'Moramo ostati prisebni', rekao je Zoran Nedeljković, jedini veći šef iz sindikata koji podupire demonstrante. 'Ne želim rumunjsko rješenje.' Iako oporba nije uspjela inspirirati demonstrante, uspjela je u slamanju Miloševićeva oklopa - što je kritični prvi korak u uklanjanju čovjeka koji se uvelike optužuje da je smislio najkrvaviji sukob u Europi od Drugog svjetskog rata. Kao prvo, porazom Miloševićeve stranke u više od deset gradova po cijeloj Srbiji, oporba mu je pokazala da je ranjiv. Čak i ako oporba ne uspije preuzeti vlast u tim gradovima, sjećanje na njihovu pobjedu zloslutno će se nadviti nad sve korumpiranijim socijalistima. (...) Prije sadašnjih prosvjeda, zapadne sile, naročito Sjedinjene Države i Britanija, izgledale su pripravne ignorirati kršenja ljudskih prava u Srbiji i Miloševićev pritisak na medije. Politički analitičar Branković rekao je da je još jedan učinak 'jaje revolucije' odašiljanje pitanja ljudskih prava u Srbiji u međunarodnu arenu. Zapad je rekao Miloševiću da, ako bude surađivao na provedbi Daytonskog mirovnog plana u Bosni, uključujući tu i uhićenje optuženih ratnih zločinaca, i ako bude popravio svoje ponašanje prema 1,2 milijuna Albanaca koji žive u srpskoj pokrajini Kosovo, tada će konačni 'vanjski' zid UN-ovih gospodarskih sankcija protiv Jugoslavije biti ukinut, a to bi omogućilo pristup međunarodnim financijskim institucijama (...)," piše John Pomfret. INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. XII. 1996. Slušajte, Francuzi, nećete dobiti VI. flotu "Osim naoko mirnog planiranja u NATO-ovu stožeru za nove snage u Bosni, hodnicima se šire tiha nagađanja o tome tko će prvi trepnuti u američko-francuskom hladnom sukobu oko prepravljanja zapovjedne strukture NATO-a. Dobro je razumjeti ovu tihu malu borbu jer će njezin ishod duboko utjecati na odnose između SAD i NATO-a te SAD i Francuske", piše Thomas Friedman. Friedman podsjeća kako je teklo dopisivanje francuskog i američkoga predsjednika o ulozi Francuske u NATO-u: "Početkom rujna, bez prave najave, predsjednik Jacques Chirac pisao je predsjedniku Billu Clintonu kako želi razmotriti mogućnost povratka Francuske u NATO-ovo integrirano zapovjedništvo... pod uvjetom da Europljani (a posebno Francuzi) dobiju veću vodeću ulogu. NATO trenutačno ima dva glavna zapovjednika, jednoga za atlantske snage i drugoga za europske kopnene snage, a obojica su Amerikanci. Ispod njih su dvojica regionalnih zapovjednika. Jedan za sjevernu Europu, Nijemac, i drugi za južnu Europu i Mediteran koji je isto Amerikanac - uglavnom zato što pod južno zapovjedništvo spada američka VI. flota, najveća flota u svijetu. U pismu je g. Chirac napisao kako želi da Europljani dobiju i južno zapovjedništvo. G. Clinton je odgovorio 26. rujna, pohvalivši veću europsku ulogu u NATO-ovoj zapovjednoj strukturi, ali da SAD neće dopustiti da Talijan ili Francuz dobiju u ruke VI. flotu. Zato što Kongres na to nikad neće pristati i zato što te snage nadziru osjetljivo mediteransko i srednjoistočno područje gdje SAD imaju vitalne interese koji idu dalje od njihova angažmana u NATO-u. G. Chirac je odmah uzvratio pismom 10. listopada, ponovno iznoseći svoj prvi zahtjev i dodajući rukom napisani post scriptum na francuskom - pitanje europskoga nadzora nad južnim zapovjedništvom NATO-a vrlo je bitno - ili, prevedeno s francuskoga: 'Pitanje Južnoga zapovjedništva od velike je važnosti'. G. Clinton je odgovorio javno 22. listopada u predizobornom govoru u Detroitu u kojem je kratko i jasno izjavio da će SAD 'i dalje predvoditi NATO, posebno na južnom području'. Ili, prevedeno s engleskoga: 'Jacques, ako hoćeš da VI. flota ostane u tvojoj blizini, morat ćeš prihvatiti američkoga zapovjednika...' O čemu je tu, zapravo, riječ? Francuskoj se teško prilagoditi na nove odnose snaga. Tijekom hladnoga rata mogla je igrati veliku ulogu pretvarajući se da je neovisna treća sila između SAD i SSSR-a. Države su mogle igrati takve igre u hladnom ratu kad se zbog nadmetanja među velesilama napuhavala bitnost nekih država zbog njihova položaja, umjesto zbog onoga što jesu. No, to je gotovo. Kad se Njemačka ujedinila, Francuska je izgubila borbu s Bonnom za nadmoć u Europi. A Francuzi su, boreći se u Zaljevskom ratu s Amerikancima, shvatili koliko su u vojnoj tehnologiji zaostali za američkom velesilom. Nemaju novca da bi je sustigli. No, g. Chirac pokušava zadržati veću ulogu, pokušavajući organizirati svojevrsne neovisne europske sigurnosne snage unutar NATO-a i tražeći dio američke moći kao uvjet za povratak. To neće proći. Francuska bi morala ponuditi da će se vratiti u NATO kao vođa snaga za brzo razmještanje, ili sličnih, koje bi bile spremne preuzeti tešku zadaću kakve se Americi gnušaju, a za kakve je Francuska uvijek imala hrabrosti - kao što je mirovna operacija u Bosni nakon isteka NATO-ove misije. Žele li Francuzi imati veliku ulogu koja odgovara njihovu pretjeranom osjećaju veličine, neće je dobiti oduzimajući Americi dio njezine moći. Mogu je dobiti jedino dopunjujući američku moć", zaključuje Friedman. NJEMAČKA DER SPIEGEL br. 49/2. XII. 1996. "Dolje crveni banditi" "Svijet se pitao zašto su građani Srbije dopustili da se to dogodi? U ožujku 1991. srpski je vođa Slobodan Milošević na svoje kritičare poslao tenkove. Njegovi su podanici nakon toga zašutjeli. Činilo se da čak odobravaju da njihovi vojnici prelaze granicu kako bi doveli kući svoje zemljake zajedno s tuđom zemljom. Šutjeli su kad je Milošević tlačio oporbu. Posvuda se javljao prosvjed protiv strahota u ratu u Bosni, samo ne u Srbiji. Rat je svršen, Milošević je na parlamentarnim izborima potvrđen na dužnosti apsolutnom većinom - no od prošlog utorka u Beogradu svakoga dana u podne deseci tisuća ljudi izlazili su na ulice i skandirali: 'Dolje crveni banditi, dolje Milošević!' Bilo je kao u jesen 1989. u Leipzigu kad je nenasilna revolucija prisilila SED na kapitulaciju. Beograđani, uglavnom studenti, prolazili su pored televizijskog centra, koračali do zgrade parlamenta i do nebodera uredništva 'Politike', odane vladi: 'Lopovi! Lopovi! Slobo - Saddam!' Objekte svoje mržnje zasipali su sirovim jajima koja su u Beogradu bila posvuda rasprodana već u podne. U visini dometa nastala je žuta crta na pročeljima. S prozora okolnih kuća gledatelji su pljeskali. Stariji su se čudili na pločnicima, smješkali se, nadali se. Državna televizija uopće nije izvještavala o prosvjedima ili samo nešto beznačajno ili je prikazala samo neke ekscese ('vandalizme'): u podrumski prozor 'Politike' ubačen je kontejner sa smećem, poletjelo je nekoliko kamena. Student prava koji je bacio najveći kamen izjavio je policiji kako 'nije imao novca da kupi jaja'. Poslije podne, kad se spustio mrak, gomila je stigla na trg Terazije gdje su je preko megafona hrabrili govornici ujedinjene oporbe liberala, pacifista, nacionalista i desnih radikala koje su predvodili novi vodeći lik Zoran Đinđić, 44, konzervativac, zatim oporbeni vođa Vuk Drašković iz pokreta obnove i naposljetku jedna žena, Vesna Pešić iz građanskog saveza. Opominjali su na uzdržavanje od nasilja i računali s pobjedom: Đinđić treba postati gradonačelnikom Beograda. To mu je gotovo i uspjelo. Dva tjedna nakon Miloševićevih uspješnih parlamentarnih izbora - građani su očito nagradili njegov pristanak na zaključenje mira u Daytonu - poglavar je upriličio općinske izbore, iznenađujuće u 15 od 18 većih gradova nisu pobijedili njegovi pristaše nego oporbeni kandidati. U glavnom gradu Miloševićevi su protivnici 17. studenog osvojili 60 od 110 mjesta; studentski zborovi su od sljedećeg dana borbeno proglašavali: 'Nećemo predati pobjedu.' Jer u 9 od 16 gradskih općina s iznimkom sjedišta oporbe, rezultati izbora su jednostavno poništeni. Objavljeni rezultati nisu odgovarali glasovima koje su prebrojili promatrači zbog čega su Miloševićevi protivnici uzeli biračke kutije i odnijeli ih u veleposlanstvo SAD-a na naknadno prebrojavanje. To je okružnom sudu bilo dovoljno da im ospori više od polovice dobivenih mjesta u gradskom parlamentu. U srijedu su ponovljeni beogradski općinski izbori, oporba je pozvala na bojkot, na izbore su izašli uglavnom samo pripadnici Miloševićeve socijalističke stranke. Tako su njegovi ljudi ipak dobili većinu u gradskom vijeću. Sada oporba traži ostavku predsjednika. Isključenima s medija kao forum je ostala ulica. Neovisnu radijsku postaju 'B 92' koja je izravno prenosila demonstracije nadjačali su uređaji za ometanje. Prijeti li Miloševiću ozbiljna opasnost, hoće li s njim pasti i posljednja utvrda bivših komunista u istočnoj Europi? Predsjednik je pokušao slijediti primjer svojeg hrvatskog kolege Franje Tuđmana: taj već godinu dana odbija imenovati izabranog oporbenog gradonačelnika Zagreba. No Tuđman nema mase na ulicama. Milošević je svojim pristankom na mirovni sporazum u Daytonu protekle godine zadobio simpatije Zapada - do pobune prošloga tjedna. Možda očekuje da čovjek koji je htio postati gradonačelnikom u inozemstvu neće naići na isti odjek kao među domaćim studentima. No Đinđić je postupio 'clever': 'Moramo dokazati svijetu da Milošević nije čimbenik stabilnosti u Srbiji', rekao je. 'Mora ponovno zadobiti imidž iz 1991. kad ga je cijeli svijet prezreo kao diktatora. I u tome ćemo uspjeti.' Kao student filozofije, Đinđić je slušao one profesore koji su objavljivali u časopisu 'Praxis' i koje je maršal Tito osudio kao disidente. Uz pomoć njemačke stipendije napisao je u Konstanzi svoj doktorski rad o 'Kritičkoj teoriji društva'. U svojoj domovini Đinđić na početku uopće nije bio protiv velikosrba Miloševića - sve dok se nije distancirao od bosanskog srpskog vođe Karadžića. Tada je Dr. phil. Đinđić stalno hodočastio na Pale kako bi tog Karadžića, za kojim je zbog ratnih zločina raspisana međunarodna tjeralica, ohrabrio u borbi protiv navodnog hrvatskog fašizma i muslimanskog fundamentalizma. Štovatelj Adorna Đinđić uspio je povezati zamisli frankfurtske škole s proturječnim parolama velikosrpske propagande: 'Opasnosti koje je vidio Adorno ostvarile su se', izjavio je mislilac koji je u Konstanzi bio i gost-docent. Jer: 'Nijemci opet petljaju oko prevlasti u Europi.' Đinđić je sada optimist: 'Primjećujemo promjenu nazora Zapada spram nas', rekao je prošlog tjedna 'Spiegelu'. 'Ranije smo za vas bili razbijena oporba koja ne zna što hoće. Sada se to mijenja u našu korist.' Kao i bojkotom izbora bori se sredstvima odbijanja. Ako do utorka ovog tjedna ne bude priznata njegova izborna pobjeda u Beogradu, njegov će oporbeni blok vratiti sve mandate i povući zastupnike iz parlamenta: 'Neka svijet vidi kako tu vlada diktator sam sa svojom strankom. Ako dulje izdržimo, međunarodna će zajednica staviti Miloševića pod pritisak.' Washington je već obustavio izgradnju diplomatskim odnosa, spriječio Srbima pristup kreditima Svjetske banke. Kao gradonačelniku vlada bi mu mogla uskratiti sva novčana sredstva, no tada bi - drži Đinđić - imao uza sebe sve Beograđane, dva milijuna osiromašenih, očajnih građana. Vlastitom televizijskom postajom i vlastitim novinama priredio bi 'informacijsku revoluciju', 'bio bi to početak Miloševićevog kraja čija je taktika da slomi naš otpor.' Srpski je vladar uistinu računao s vremenom, želio je masovni prosvjed jednostavno riješiti - i najsilovitiji prosvjedni pohod se raziđe ako pada kiša ili snijeg. U srijedu je 20 tisuća studenata pokušalo prodrijeti u zatvorenu elitnu četvrt Dedinje gdje se nalazi Miloševićeva vila. Zadržalo ih je 400 policajaca u borbenim odijelima. Njihovi kolege zagradili su središte grada, iza podneva bio je zaustavljen sav promet u središtu. Vojska je bila u prvom stupnju pripravnosti, u Nišu su tenkovi bili na rubu grada. No šef glavnog stožera Momčilo Perišić obznanio je da će njegovi vojnici štititi vojarne i vojna uporišta, ali se neće miješati u građanske nemire - za razliku od ožujka 1991. Milošević je dakako svojih više od 100 tisuća policajaca odavno pretvorio u paravojnu postrojbu, moderno opremljenu i najbolje plaćenu. Odanost svojih više od 10 tisuća tjelohranitelja kupio je mnogostrukim povlasticama..." - piše list među ostalim. FRANCUSKA LE FIGARO 2. XII. 1996. Srbija: ogledavanje snaga Posebni izvjestitelj lista Renaud Girard izvješćuje o stanju u Beogradu: "Već dva tjedna traje ogledavanje snaga između beogradske ulice i svemoćnoga srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Tko će biti strpljiviji u ovom odlučnom sučeljavanju koje je za sada lišeno nasilja. Ovog su vikenda stanovnici prkosili hladnoći, magli i kiši kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo režimom koji im je uzeo glas na općinskim izborima 17. studenoga na kojima je lako pobijedila oporba. Studentima koji su u štrajku pridružili su se njihovi roditelji. Prosvjeduje se obiteljski, bake s kišobranima, očevi s djecom na ramenima, zaručnici držeći se za ruke. 'Želimo pravnu državu! Dosta nam je oligarhije aparatčika koji su se obogatili i koji nas sramote pred cijelom Europom!', zahtjevi su koji se najčešće čuju iz usta sudionika u prosvjedu, mladih i starih. (...) Tišina. To je za sada odgovor režima na narodni prosvjed. Šutnja glasila, šutnja vlade, šutnja policije. Redarstvene su snage svele svoju nazočnost na minimum, ograničavajući se na zabranu pristupa predsjedničkoj četvrti Dedinju, gdje visoki dužnosnici imaju vile. Ni predsjednik niti itko od predstavnika Socijalističke stranke na vlasti nisu se udostojili dati i najmanji komentar o situaciji. Posljednje službeno priopćenje nosi nadnevak od četvrtka kada je na državnoj televiziji RTS dopredsjednik beogradske podružnice SPS-a mirno izjavio da njegova stranka ima većinu u gradskom vijeću. Dan prije toga održan je 'treći krug' izbora koji je organizirala vlast, a oporba bojkotirala. (...) Kada je riječ o jedinom nezavisnom glasilu u Srbiji, beogradskom Radiju B-92, njegove se emisije jednostavno ometaju već četiri dana. Režimske televizije o prosvjedima govore samo ako je riječ o razbijanju, pa i najmanje razbijeno staklo koriste kako bi šibali 'vandalizam javnih dobara počinjen u ime demokracije'. No kako se kamen rijetko nađe usred pokvarenih jaja, često večer prođe bez i najmanje 'aktualnosti'. 'Neka ne misle da ćemo upasti u zamku provokacija!', uzvikivao je u nedjelju popodne jedan student iz redarstvene službe. 'Iskustvo iz rata pokazalo nam je kako vlast zna iskoristiti strahove šutljive većine. Strpljivo ćemo čekati da nam se pridruže radnici iz unutrašnjosti.' Ovi posljednji koji nisu organizirani u nezavisne sindikate i kojima prijeti brzi otkaz, ipak nisu potpora režimu, kao što su to bili rudari u Rumunjskoj. Oporba je potvrdila pobjedu u sedam velikih industrijskih gradova u 'trećem krugu' izbora u provinciji. Pokret 'Zajedno' najavio je da namjerava udružiti te gradove u 'udrugu slobodnih srbijanskih gradova'. Kakva sada može biti strategija oporbe prema vlasti koja odbija potvrditi rezultate izbora i zapodjenuti prepirku s ulicom? 'Najprije ćemo uporabiti sva zakonita sredstva', izjavio je za 'Le Figaro' Zoran Đinđić, mladi (43 godine) predsjednik Demokratske stranke kojega uzvici gomile imenuju glavnim suparnikom Slobodana Miloševića. U utorak zasjeda srbijanska skupština. Oporba koja je tu u manjini i koja se sve bolje ustrojava, službeno će zatražiti da se putem zakona učvrsti njezina pobjeda na općinskim izborima. U suprotnom zastupnici 'Zajedno' mogli bi bojkotirati rad u svim ustanovama (skupštine SRJ i republike Srbije, gradska vijeća) u kojima su u manjini. Oporba je jako iznenađena stalnom potporom ulice - nikada se na Balkanu nije prosvjedovalo tako dugo. No Đinđić ne vjeruje u skori Miloševićev odlazak s vlasti koju sam zaposjeda već više od osam godina. 'Važno je da smo pred cijelim svijetom skinuli njegovu masku državnika. Pokazali smo kakav je: kratkovidni balkanski diktator, nesposoban da podnese i najmanji poraz na izborima!'" LIBERATION 2. XII. 1996. Ž3=Srpska oporba ustraje na ulici Helene Despić-Popović izvješćuje o stanju u Srbiji: "Zoran Đinđić pod svjetlima reflektora namješta svoj najzavodljiviji osmijeh dok pisac Vuk Drašković ne propušta nijednu prigodu da se nađe usred gomile. Kritizirani i ocrnjeni, dvojica oporbenih vođa koalicije 'Zajedno' koji su još jučer vjerojatno razmišljali o tome da podnesu ostavku zbog najlošijih rezultata na izborima, održanim 3. studenoga, od kad se bave politikom, odjednom su se našli na čelu masovnog pokreta, što nisu očekivali, a nisu se usuđivali ni pomišljati na nešto takvo. A ovog je vikenda taj masovni pokret na ulice srpskog glavnog grada izveo desetke tisuća osoba. Oni su isto tako začuđeni kao i demonstranti koji su do prije nekoliko dana mislili da su sami u svojemu kutu, uvjereni da se nikada ništa neće promijeniti. A i jedni i drugi sada pokušavaju dokazati suprotno, i to u pravom ozračju dječje igre. Svakoga dana Vuk Drašković pokušava oboriti novi rekord u duljini zviždanja pri spomenu imena srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, a Zoran Đinđić demonstrantima priča i najgore viceve. U sjedištu svoje stranke na Terazijama, gdje se već petnaest dana skupljaju deseci tisuća demonstranata, Zoran Đinđić, u besprijekornom sivom odijelu, kratko ošišan i sa svojim sivkastim zaliscima, priznaje da ga je iznenadila reakcija naroda. 'Mislili smo da bi se mogao pojaviti val nezadovoljstva, ali ne prije svibnja ili lipnja sljedeće godine. Da Milošević nije napravio glupost i poništio te izbore, ništa od svega ovoga ne bi se dogodilo'.(...) 'Jasno je da su promjene nužne. A do njih će doći bilo putem izbora, bilo nasiljem. Ako izgubimo ovu bitku, nikakvi izbori više neće imati smisla. Dio građana postat će još radikalniji u osudi Zapada koji ih nije podupro. Drugi dio zapast će u rezignaciju i potražiti utočište u egoizmu i kriminalu. To će imati dugoročne posljedice. To bi u tom slučaju bilo isto ono što se dogodilo u Rumunjskoj, a strani ulagači dugo bi zaobilazili Srbiju. Zato mi toliko ustrajemo na tome da demonstracije budu mirne'. Međutim, ovakvi mirni skupovi imaju i vrlo ograničene ciljeve. Priznavanje pobjede koalicije u drugom krugu izbora u velikim gradovima, ponajprije u Beogradu i u Nišu, i dalje je jedini zahtjev demonstranata. 'Ako se pokaže da je Milošević previše čvrst, mogli bismo promijeniti ciljeve. Danas želimo samo da nam prizna pobjedu', govori Đinđić. Oporba je izvukla dobre pouke iz neuspjeha koji su se ponavljali 1991, 1992. i 1993. godine pa sada odustaje od maksimalističkih ciljeva. 'Želimo pravnu državu, zakon, red i parlament', neumorno ponavlja predsjednica Građanskog saveza Vesna Pešić. Njezina mala stranka intelektualaca predstavlja sponu koja povezuje tu koaliciju. Iz te stranke dolaze pravnici koji ulažu žalbe. 'Naš je pokret zapravo referendum za Europu', govori vatreni Vuk Drašković koji je odjednom postao vrlo smiren. Miloševićeva ostavka, koju je zahtijevao na pozornici, prije je slogan nego stvarni zahtjev. 'Ako Milošević pristane na poštovanje volje naroda, demonstracije će prestati. A nova će prigoda biti izbori za srbijanski parlament, na koje nećemo izići bez pristupa medijima i bez nazočnosti stranih promatrača. Ali, ako Milošević ne popusti, narod će morati zahtijevati njegovu ostavku jer čovjek koji ne poštuje Ustav i poništava izbore ne može ostati na čelu države'. Izgleda da koalicija 'Zajedno' ima i prioritetne ciljeve: predstaviti se u inozemstvu kao moguća alternativa i osloboditi se nacionalističke naljepnice, a mora i skupiti bodove za izbore koji će se u Srbiji održati sljedeće godine. Pri ostvarivanju prvog cilja, koalicija računa na međunarodni pritisak kako bi prisilila srpskog Predsjednika na kompromis, pa sada prvi put pristaje u potpunosti poštovati Daytonski sporazum i sve što je Milošević potpisao. A Zoran Đinđić sramežljivo priznaje i da su njegovi ne tako davni izleti na Pale bili pogreška. (...) " 1. XII. 1996. Istok otvara svoje arhive o holokaustu "'Židovi su bili odvođeni u klaonice, užasno mučeni, a zatim ubijani...' Točna priča o pogromu iz Bukurešta, iz prosinca 1940. nalazi se u... Parizu, u arhivima ministarstva vanjskih poslova. Francuski su diplomati vladi u Vichyu svakodnevno slali opširno izvješće o progonima Židova u Rumunjskoj. Riječ 'istrebljenje' ponavlja se devet puta u veleposlanikovu dopisivanju. O ovom je primjeru razbacanosti dokumenata o genocidu (važnost dopisivanja francuskih diplomata u vrijeme Vichya uočio je već Serge Klarsfeld) izvijestio jedan rumunjski istraživač na prvom susretu europskih arhivista i povjesničara u Parizu. Skup (24 - 26. XI.) organizirao je Centar za suvremenu židovsku dokumentaciju (CDJC), a otvorili su ga Philippe Douste-Hlazy, ministar kulture, i Federico Mayor, direktor Unesco-a. Iznenađenje su najprije priredili sudionici. Tako je profesor Josip Kolanović, direktor Hrvatskog nacionalnog arhiva počeo ispričavanjem za 'zločine koje su njegovi sunarodnjaci počinili tijekom Drugog svjetskog rata'. Prije nego je naveo izvore podataka o sudbini hrvatskih Židova: nacionalni i područni arhivi sačuvali su službene dokumente o progonima, popise uhićenih Židova, dokumente o životu u logorima, kao i uspomene koje su pisali sami zatočenici i... fotografije načinjene u logorima, zaključio je da je 'Naš dug prema prošlosti doznati ime i prezime svake žrtve'. Nakon njegova izlaganja nastupio je jedan Srbin iz Instituta za suvremenu srpsku povijest. U ta tri dana jedan za drugim nastupali su povjesničari, istraživači i poglavito direktori nacionalnih arhiva iz Rumunjske, Letonije, Mađarske, Bugarske, Rusije, Njemačke, Poljske, Nizozemske... - iz dvadesetak zemalja, donoseći uvijek nove elemente koji nisu unijeli nered u spoznaje o shoahu, već su potanko prikazali njegovu provedbu. I postavili nova pitanja. Tako je direktor mađarskog nacionalnog arhiva Janos Lakos podsjetio da je za šest tjedana bilo protjerano 600 tisuća mađarskih Židova, ali se još ne zna točan broj mrtvih i preživjelih. Jan Basta, direktor poljskog nacionalnog arhiva, opisao je 1696 zapisnika ili 27 tisuća stranica iz tajnih arhiva varšavskog geta koje su brižljivo sakupljali židovski predstavnici prije svoje smrti. (...) 'Zadnja stranica dnevnika iz geta odgovara nadnevku progona', utvrdio je. 'Također je pod ruševinama ili u blizini krematorija nađeno 320 intimnih dnevnika koje su vodili zatočenici.' Jedino je predstavnik odjela bugarskog arhiva, profesor Božidar Evtimov dao manje pesimistično viđenje povijesti. On je podsjetio na prosvjede u Sofiji i u provinciji koji su se 1941. održavali protiv protužidovskih zakona: pismo upućeno Narodnoj skupštini koje je potpisao 21 pisac, prosvjedi bugarskih odvjetnika, liječnika, sinoda Pravoslavne crkve, židovski pokret otpora, borba bugarske radničke stranke protiv progona Židova, njihovo spašavanje od strane Borisa III. Bit ovih arhiva snimit će se na mikrofilm i pohraniti u Muzeju holokausta u Washingtonu. Tako je kraj komunizma otvorio arhive ovih istočnoeuropskih zemalja u kojima se nalazi druga polovica povijesti o genocidu. Saznajemo da diljem Europe istraživači sada nastoje rekonstruirati udes ovih nestalih zajednica", piše L. V. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 2. XII. 1996. Beograd, pobuna žena U članku koji se bavi položajem žena i njihovom ulogom u prosvjedima u Srbiji, Massimo Nava dotiče se i stanja u Hrvatskoj i Bosni: "(...)Milošević danas ima mnogo neprijatelja i protivnika, no najveće iznenađenje je ova nježna metastaza na režimu, koju predstavlja pokret žena: domaćica, studentica, radnica, intelektualki, koje su još od početka ratne pustolovine, držala upaljen plamen tolerancije i nesuglasnosti u zemlji pred nacionalističkom i autoritarnom opijenošću.(...) Nešto slično razvilo se i u Zagrebu i Sarajevu, u općem ozračju neprijateljstva spram 'očeva-gospodara' triju nacionalizama koji su proistekli iz sukoba. Prosvjeduju žene izbjeglice iz Srebrenice. Udružuju se žene podijeljenog Mostara. Defiliraju protiv Tuđmana žene Zagreba. Sve zajedno traže račun za izgubljene kuće, siročad, za propast koju su izazvale ideologije i zastave. U sve tri zemlje u sukobu, žene su podnijele teret pozadine, opsada i masovnih zbjegova. Krijumčarile su, borcima i obiteljima osiguravale su hranu, benzin i cigarete. Malo i anonimno junaštvo, dok su rat napučivali generali, čelnici milicija, negativni junaci. Međutim, u Srbiji, prije svega u urbanim područjima, javlja se najveće žensko previranje. U Hrvatskoj su domoljublje i sindrom opkoljenosti zarazili i žene. U Bosni, razmjeri tragedije usporavaju povratak u normalu, a sve veća islamska iskušenja opterećuju karakter te normalnosti.(...)" IL PICCOLO 1. XII. 1996. Beograd i Zagreb - Princ tetura "Rat? Izvanredni anestetik u rukama vlasti. Dovoljno je stvoriti neprijatelja i posao je obavljen. Sve u unutarnjoj politici postaje dopušteno. Stoga što je neprijatelj posvuda, i želi uništiti domovinu. Radnici mogu raditi bez plaće, žene stajati u redu pred pekarama, novine objavljivati samo vladina priopćenja. A narod mora šutjeti. Jer neprijatelj sluša. Tako je četiri godine Beograd trpio pandže režima na sebi. Pretrpio je sve povratne udare sukoba nadjevenog idealima i lažnim idealizmima. Sada se našao sa stotinama tisuća izbjeglica, isto toliko nezaposlenih, s liječnicima i profesorima prisiljenima da stoje u redu pred javnim kuhinjama kako bi mogli jesti. No rat je završio, Srbija je kazala dosta i izišla na ulice. Slična, ali ne i ista, je stvar u Zagrebu. Ovdje je ratno ozračje omogućilo jednoj lukavoj skupini spekulanata da stvori milijunske imperije na nesreći jadnih ljudi koji su, nasuprot tome, umirali u ruševinama Vukovara ili pod krhotinama četničkih granata. Da bi obranili domovinu. I 'sladak život' novih bogataša. No i za Hrvatsku je rat završio. Ljudi su se našli bez ičega u rukama i s tisućama križeva više na grobljima (...) (...) i otkrivaju da su kirurzi pogriješili u operaciji. Povrativši se od šoka, sada traže da ti 'liječnici' odu. Po prvi puta se Milošević i Tuđman klimaju, lišeni pijedestala kojega su si stvorili ratom. 'Krnja demokracija' koju su napravili škripi pred studentskim bacanjima jaja i uskomešanim transparentima, punim uvreda, pod kipom bana Jelačića. I na Balkanu započinje jedna nova povijest. To je pobuna centra protiv centralizma, gradova protiv seoske periferije, one koja još uvijek slijepo vjeruje u svoje vođe, jer im to kaže televizija, izvanredno oružje za usmjeravanje naklonosti. Zaslijepljeni katodnom cijevi zanemaruju što se u njihovoj prijestolnici dešava revolucija. Nakon opijenosti nezavisnošću, i etničkog spora kojega je izazvala, narodi bivše Jugoslavije se ponovno bude. I gladni su kruha i demokracije. Parole koja neugudno zvuči Miloševiću i Tuđmanu. 'Nakon Tita, Tito', osamdesetih su godina vikali Jugoslaveni. Sada, Hrvati i Srbi nisu spremni isto učiniti s današnjim maršalima. Uostalom, rezultat slogana su iskušavali na svojoj koži. U Beogradu, iz vladavine komunističkog saveza, prešlo se na socijalistički feudalizam. Srpsko seljaštvo mu je još uvijek vjerno, ali se građanastvo metropole ujedinjuje s tvorničkim proletarijatom. A princ se klima. U Zagrebu, druga jedina stranka, HDZ, ne prihvaća upletanja. 'Vrhovni vođa' ima ozbiljnih zdravstvenih problema, i na dvoru bjesni rat za naslijeđe. Vrijeme je otrova i obračuna. No sada su se ljudi pokazali narodom", piše Mauro Manzin. ŠVICARSKA BERNER ZEITUNG 30. XI. 1996. Dvojica autokrata moraju strahovati za svoju vlast "U Beogradu i Zagrebu ljuljaju se stolice: oba autokrata Slobodan Milošević i Franjo Tuđman moraju strahovati za svoju dosad neograničenu vlast. Računica Slobodana Miloševića bi još jedanput mogla ispasti dobro. Autokrat vjeruje da će sukob s oporbom moći riješiti sasvim jednostavno. Režim u Beogradu očekuje da će idućih dana popustiti polet prosvjednog pokreta. Oporba prevarena na izborima mogla bi se doduše mobilizirati, ali nema koncepta za rušenje režima. Na strani Slobodana Miloševića nisu samo snijeg i hladnoća. Predsjednik i dalje čvrsto drži instrumente održavanja vlasti. Tu su državni mediji koji na orvelovski način proizvode prividnu stvarnost. Oni koji žive izvan glavnoga grada nisu saznali ništa o nemirima ovih dana. Ako prosvjed izmakne nadzoru, režim se može pouzdati u više od 100 tisuća dobro plaćenih policajaca. I štićenici u državnim poduzećima, upravi ili pravosuđu i dalje su odani Miloševiću. Kad bi došlo do promjene vlasti, morali bi se bojati za svoje položaje. Slobodan Milošević kratkoročno ima dobre šanse da izdrži nemire. No masovni su prosvjedi pokazali da je režim sve više izoliran. Manevarski prostor taktičara Miloševića danas je vidljivo ograničen. Napokon sjedi u političkoj klopci u koju se sam doveo od preuzimanja vlasti krajem osamdesetih godina, obrata u nacionalista i vraćanja u komunista. Prije godinu dana, nakon zaključenja mira u Daytonu, Milošević se vratio kući kao pobjednik. No stanovništvo Srbije uzalud očekuje obećanu dividendu mira. Naprotiv, gospodarska propast otad je nezaustavljiva. Da bi dobio pristup međunarodnim kreditima, Milošević bi se morao upustiti u dodatne ustupke. Morao bi surađivati sa sudom za ratne zločince u Den Haagu ili dati autonomiju Albancima na Kosovu. I jedno i drugo bi veliki dio njegovih zemljaka držao izdajom. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević nije sam sa svojim problemima. U sličnim je poteškoćama njegov hrvatski kolega Franjo Tuđman. I 'Hrvatska demokratska zajednica' (HDZ) Franje Tuđmana jednako je kao i Socijalistička stranka u Beogradu u narodu sve više nemila i izolirana. Nakon odvajanja od Jugoslavije Predsjednik je najavio da će zemlju odvesti s Balkana u Europu. No bivši Titov general ne može doista zatajiti svoju prošlost. Umjesto zapadnih vrijednosti, zagrebački režim njeguje stari kult ličnosti, korupciju i nepotizam. Malobrojna elita profitira od privatizacije, bogati se na narodnom vlasništvu. Slično kao Milošević, i hrvatski Predsjednik ima problem u svojem glavnom gradu. Tamo gdje živi više od trećine naroda u zemlji, prije godinu dana je oporba dobila izbore. No Predsjednik u glavnom gradu ne želi podnositi oporbenog gradonačelnika. Uporno odbija priznati izbore. Autokrati Tuđman i Milošević jedva se razlikuju po svojim naporima u ophođenju s pluralizmom i slobodom mišljenja. Beogradski režim ometa programe posljednje neovisne radijske postaje 'B 92'. Vlada u Zagrebu prošlog je tjedna htjela oduzeti dozvolu emitiranja popularnom 'Radiju 101'. Spontana masovna pobuna 100 tisuća ljudi prisilila je vladu na povlačenje. Stolice Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana se ljuljaju. Nije slučajno što su oba autokrata baš sada, godinu dana poslije Daytona, dospjeli u ozbiljne nemire. Rasplinula se nacionalistička euforija. U Hrvatskoj je od protjerivanja Srba otpao 'vanjski neprijatelj': većina sada otkriva da se od nacionalizma ne može 'živjeti'. Iznenada je postalo važnije svakodnevno preživljavanje, stanovništvo se sukobljava sa socijalnom bijedom, umirovljenici i radnici izlaze na ulice. Ogorčenje nije usmjereno samo na vlastiti režim nego i na 'međunarodnu zajednicu'. SAD i Europska unija drže da bez Miloševića i Tuđmana nije moguća provedba mirovnog sporazuma u Bosni. Međunarodne reakcije na nedavne događaje u Srbiji i Hrvatskoj bile su odgovarajuće suzdržane. No bez demokratizacije na Balkanu neće biti mira. Masovni prosvjedi u Beogradu i Zagrebu morali bi zapravo 'stratege' u Washingtonu i Bruxellesu navesti na promjenu mišljenja" - piše Stephan Israel. SRBIJA NIN 29. XI. 1996. Crkva i pomirenje - dobre vibracije Beogradski tjednik u tekstu Svetlane Đurđević-Lukić piše: "Susreti srpskih i hrvatskih intelektualaca gotovo da više nisu senzacija. Jedan od njih, međutim, pod potpunim je embargom za novinare: skup predstavnika Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve u Hrvatskoj i povjesničara pod pokroviteljstvom Biskupske konferencije Njemačke održan krajem prošloga mjeseca u mjestu Floto kraj Hannovera. Pod općim naslovom 'Uloga religijskih zajednica u pluralističkim društvima u Europi' razmatrane su ključne političke teme poput pitanja nacionalnih manjina, fundamentalizma, granica buduće ujedinjene Europe... Riječ je o inicijativi koju su pokrenuli episkop bački Irinej, pokojni šibenski biskup Srećko Badurina i katolički biskup Homayer iz Haldesheima. Ideja je bila: uspostaviti kontakte, pokrenuti razgovor o problemima koji opterećuju međusobne odnose tri vjerske zajednice u bivšoj Jugoslaviji i otpočeti njihovo prevladavanje." (...) "Ovoga puta, od 24. do 26. listopada 1996. godine uvodničari su bili mađarski povjesničar Laslo Šarka - 'Reaktiviranje međunarodnoga sustava manjina: Mađarska iskustva i inicijative', vladika Vroclav Jeremija - 'Pluralno društvo: pravoslavna perspektiva' i Hans Shtobe - 'Fundamentalizam i pluralno društvo'. Predstavnici Hrvatske bili su prof. dr. Zvonimir Kurečić, prof. dr. Jure Krišto, mr. Frane Prcela, a iz Beograda dr. Predrag Puzović, prof. Bogoslovnog fakulteta kao koordinator, prof. dr. Vasilije Kalezić, akademik Milorad Ekmečić, dr. Mihailo Vojvodić, prof. Filozofskog fakulteta, i dr. Slavenko Terzić, direktor Povijesnog instituta SANU. NIN ekskluzivno objavljuje detalje s ovoga skupa prema viđenju ovdašnjih sudionika. Točka slaganja srpskog i hrvatskog izaslanstva bile su zamjerke na referat mađarskoga povjesničara o tamošnjem zakonu o manjinama i idejama za personalnu autonomiju Mađara u susjednim zemljama. 'Premda se ne zahtijeva promjena granica, takvim konceptom mađarska manjina toliko bi se povezala s maticom da bi se osjećala kao stranac u zemlji u kojoj živi. Trijenonski mir 1920. ustanovljen je po principu: koliko Mađara u Jugoslaviji, toliko Jugoslavena u Mađarskoj, kaže Ekmečić, naravno približno" (...) U raspravi o fundamentalizmu srpsko izaslanstvo navelo je etničko čišćenje krajine kao primjer provedbe zločina u ime širenja demokracije, a hrvatska je optužila SPC za fundamentalizam. Argumentacija je bila pismo patrijarha Pavla lordu Carringtonu u kojemu, uz ostalo, kaže da srpski narod u krajini ima alternativu: da svi isele ili se brane oružjem. To je, navodno, 'platforma iseljavanja', povod za rat". (...) Crkva i imovina - obećanje naivnom radovanje Milenko Vasović među ostalim piše: "Prilikom nedavna posjeta izaslanstva SPC hrvatskom Predsjedniku, raspravljalo se i o imovini Crkve u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman obećao je da će Srpskoj crkvi biti vraćena oduzeta imovina. A ona nije mala: samo u Zagrebu SPC je posjedovala pet zgrada u elitnom dijelu grada sa 37 stanova i poslovnim prostorom. Tu su još imanje u Karlovcu, manastirske šume (2.700 hektara), imovina crkvenih općina u Zadru, Šibeniku, Rijeci... Naravno, ne vraća hrvatska država imovinu Srpskoj crkvi zato što je voli, već zato što su to demokratski standardi, a bez njihova ispunjenja u Europi se nema što tražiti. Hrvati su to shvatili, dok se u Srbiji prave 'toše', a baš ih briga za Europu. Hrvatska država nije se ustručavala za pravoslavne učenike tražiti u Beogradu knjige iz vjeronauka. Makar to sve i bila maska, oni pred svijetom imaju čime mahati. A mi? Mi uništavamo i ono što bi neizostavno trebalo sačuvati. Naše matične knjige koje je država preuzela od Crkve 1945. propadaju po tavanima i podrumim, a Crkva ih je uspjela stoljećima očuvati. (...) Od situacije u Srbiji i Crnoj Gori glede Crkve valjda je stanje gore samo u Albaniji gdje je SPC imala 24 parohije i o sudbini njezine imovine se gotovo ništa ne zna". (...) VJESNIK 3. XII. 1996. Srbi 'zatvorili' Brčko Odluku vlade srpskog entiteta u BiH (premijer Gojko Kličković) da njihov predstavnik izlazi iz arbitražne komisije za Brčko, kao i Kličkovićevo prizivanje Daytona kao ključnog dokaza "da Srbi sa sigurnošću mogu računati na taj stari srpski grad", komentira Josip Vričko. Najprije iznosi još neke od pojedinosti, vezanih uz Kličkovićev zahtjev i piše: "Naime, tvrdi premijer, Amerika je još, u sad već čuvenoj američkoj bazi - Srbima ostala dužna 180 četvornih kilometara. Ako ih sada (još) i Owen prevari, Kličković prijeti da će tužiti Ministarstvo obrane SAD-a koje smatra izravno odgovornim za dosljednu raspodjelu teritorija BiH na temelju Daytonskog sporazuma. A dok se to ne razjasni, Srbi su odlučili Brčko potpuno zatvoriti. Prošlotjednom odlukom odbornika skupštine općine Brčko uskraćuje se liječnička njega svim pacijentima iz hrvatsko-muslimanske Federacije u tamošnjoj bolnici 'Svetog Vasilija Velikog'. Iforovo dovoženje bolesnih Hrvata i Bošnjaka u Brčko Srbi su okarakterizirali kao useljavanje na mala vrata. Iako, dakle, Kličković poručuje da se Srbi povlače iz arbitraže - može se reći da je priča o Svetom Vasiliju zapravo početak priče o arbitraži na srpski način", komentira na kraju Vričko. Nitko ne zna što bi s Bosnom U povodu presude izrečene Draženu Erdemoviću u Haaškom sudu, Ivan Šabić raščlanjuje aktivnosti međunarodne zajednice u provedbi Daytona i ocjenjuje kako je samo suđenje dokaz njezine nedjelotvornosti, odnosno nedjelotvornosti njezinih izvršnih tijela, od Bildta do Međunarodnih provedbenih snaga. "Na takvu sumnju navodi činjenica da je Erdemović prva svjedočenja o pokolju zarobljenih Srebreničana dao prije više od pola godine, pa je Haaški sud na temelju tako dobivenih podataka već mogao poduzeti neke mjere, ali je i dan-danas broj optuženih Srba manji od broja pripadnika Erdemovićeve postrojbe i nadređenih im oficira, čija je imena Erdemović mogao reći haaškim istražiteljima", komentira Šabić. Komentirajući ono što je u Daytonu potpisano, odnosno kako to koja od strana tumači i kako se to na terenu (ne) provodi, Šabić ocjenjuje kako se Dayton "može smatrati samo nešto čvršćim sporazumom o primirju koje je, eto, zaživjelo, čime su stvoreni uvjeti za dogovore o daljnjim koracima, ako su takvi dogovori uopće mogući. Dok se to ne utvrdi, tj. dok se ne donese odluka o održavanju Daytona 2, o kojemu se u nekim međunarodnim krugovima ozbiljno razmišlja, sudionicima u bosanskoj drami preostaje činiti nešto što će stvarati privid uspješnog uvođenja BiH u stanje trajnog mira. Stoga se Haaški sud bavi sporednim osobama, dok krupne zvijeri, uključujući i one za koje se pouzdano zna da su naredile pokolj u Vukovaru četiri godine prije pada Srebrenice, ostaju na slobodi; Organizacija za europsku sigurnost i suradnju provela je samo djelomične izbore, a i to je učinjeno u zadnjem mogućem roku koji je još u skladu s Daytonskim sporazumom (...); predstavnici triju strana tjednima se dogovaraju o sastavu Vijeća ministara koje na koncu neće imati nikakvu vlast, jer je stvarna vlast na drugome mjestu... Trajnoga mira, međutim, ne može biti dok se ne pronađe rješenje prihvatljivo za sve strane. Pokaže li se da takvog rješenja nema, u što zapravo i nema razloga sumnjati, preostaje da netko dovoljno moćan odluči na teritoriju BiH uspostaviti neki režim uz pomoć kojega bi se na duže vrijeme držala u pokornosti ona strana (ili one strane) koja mu se (tom režimu) bude protivila ili da se, što je za toga nekog dovoljno moćnog jeftinije, na linije razdvajanja postave mirovne snage. Obje varijante odgađaju rasplet bosanske drame za 'bolja vremena', s tim da prva gotovo siguno vodi u novi rat, a druga u prerastanje crte razdvajanja u crtu trajne podjele", zaključuje Šabić. VEČERNJI LIST 3. XII. 1996. Po čemu sam ja to desničar?! Iz razgovora Darka Đuretka s Vicom Vukojevićem, saborskim zastupnikom HDZ-a, a pred sastanak Glavnog odbora HDZ-a 7. prosinca, izdvajamo njegovo viđenje izjave Predsjednika RH o neprihvatljivim pokušajima miješanja u unutarnja pitanja RH, odgovor na pitanje ima li sukoba unutar HDZ-a, komentar događanja oko 'Stojedinice', te viđenje borbe protiv nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji. Govoreći o riječima predsjednika Tuđmana, Vukojević kaže: "Otvoreno mogu ustvrditi da postoji organizacija za destabilizaciju Hrvatske". Na molbu novinara da kaže konkretno, Vukojević odgovara: "Konkretno, to je Sorosovo 'Otvoreno društvo'. Ne znam otkuda tolika 'ljubav' za novinama, da pišu sve ono o Hrvatskoj, a da to bude financirano izvana. Imali su oni određene planove i prema Mađarskoj i Češkoj, gdje je čak bilo sveučilište 'Otvoreno društvo' koje je financirao Soros, a koje su Česi zatvorili. Dakle, nije u pitanju samo Hrvatska, nego sve demokratske zemlje nastale poslije raspada komunističkog sustava". Objašnjavajući zašto baš sada reakcija Predsjednika, kaže: "Vlado Gotovac već je ljetos najavljivao vruću jesen, demonstracije i ostalo. S tim se poklopila, na žalost, i ova vijest o Predsjednikovoj bolesti. Kaže se da su HDZ, hrvatska država i predsjednik Tuđman 'uhvaćeni na krivoj nozi', pa ih se nastoji destabilizirati". U tom kontekstu Vukojević govori i o navodnim sukobima u samom HDZ-u i ističe: "U HDZ-u djelujem od 1989. godine. Kod nas ni na kakvim sastancima nikada nije bilo govora o nekakvoj lijevoj frakciji, desnoj frakciji, centrističkoj frakciji... To izmišljaju listovi koje izvana financira rečeni George Soros. Oni stvaraju nekakav nered u HDZ-u, nastoje ga destabilizirati i razoriti iznutra. Mene se konkretno po tim listovima svrstava u nekakvu desnu frakciju, a ja ne znam po čemu bih to bio. Nikada nisam zastupao nikakve ideje koje bi bile desne, fašističke. Jedino za što se zalažem to je stvaranje hrvatske države. Nije mi ni na kraj pameti tu državu uništavati nekakvim desničarenjem ili ljevičarenjem". O stanju demokracije u Hrvatskoj, i o slučaju 'Radija 101', Vukojević kaže: "Mislim da je demokracija ugrožena i to pomalo prelazi u anarhiju. Jer, ovo što se piše, govori, radi u Hrvatskoj, ne znam je li to moguće u nekim drugim državama. Uzmite Radio 101. To je popularni radio, gradski radio, ali na Zapadu mnoge zemlje, kao Austrija, uopće nemaju privatne radio-postaje. Kako bi se moglo dogoditi u SAD-u da jedna radio-postaja dobije, a druga ne dobije frekvenciju, pa da građani izađu na ulice. To je tamo nepojmljivo. Osim toga, tu frekvenciju dobili su 'Globus' i Pavić, a njegovi listovi najgori su kritičari demokratski izabrane vlasti HDZ-a. Ne samo kritičari, već toliko je laži i otrova istočeno iz toga lista na HDZ i na pojedine njezine članove. Smatram da toga nema nigdje u svijetu. I još se tvrdi da u nas nema demokracije". Vukojević smatra da je režija skupa na trgu bana Jelačića bila izvrsna, a na upit novinara, zar uistinu misli da je moguće izmanipulirati tako velik broj ljudi, odgovara: "To je stjecaj povoljnih okolnosti za onoga koji to radi. Vidjelo se koji su se ljudi tamo pojavili. Propali političari, a preambiciozni političari u tome su vidjeli svoju šansu. U određenom trenutku sve je to preuzela politika, i to je bila medvjeđa usluga 'Stojedinici'". Vukojević kaže kako je za to da u Zagrebu bude dvadeset radio-postaja, a na inzistiranje novinara - a Stojedinica - Vukojević odgovara: "Ja uopće ne znam tko je vlasnik Stojedinice - grad Zagreb u jednom postotku, ali uopće nije većinski vlasnik. Do toga u svakom slučaju nije trebalo doći". O tome hoće li HDZ ustrajati u borbi protiv nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji, Vukojević u nastavku razgovora kaže: "Za početak to je samo prašina iza koje bi trebala doći eksplozija. Mislim da će o tome biti razgovora i na Glavnom odboru HDZ-a. Ako bi HDZ ostao samo na ovom, onda bi to bilo samoubojstvo. Mora se ići do kraja. Po mome sudu pretvorba teče uredno, tu nema velikih kriminalnih radnji, ali nitko ne osuđuje način plaćanja, a to je ono što je, po mom sudu, amoralno. Kome banke daju kredite? Ako nećemo to raščistiti do kraja, onda nismo ništa napravili". (...) SLOBODNA DALMACIJA 3. XII. 1996. Notorna demokracija Iz kolumne Danka Plevnika, 'Osobni pogledi', izdvajamo: "Ne vodi li nas zagovaranje monolitne političke stabilnosti natrag u jednopartijski sustav, kada nije bilo te 'remetilačke opozicije' i kada je državni vrh organizirao štrajkove i masovne prosvjede protiv 'unutarnjih i vanjskih neprijatelja'? Ovo što se danas zbiva u Hrvatskoj nije nikakova urota izvana ili protuhrvatska revolucija već školska pojava prvih koraka notorne demokracije. To nije nekadašnja teoretska kritika svega postojećeg već praktična politizacija svega postojećeg. Tu političko nerijetko i nema druge predmetnosti osim, da parafraziram Carla Schmita, stupnja intenziteta neke asocijacije ili disocijacije ljudi. Zbog toga se tako često i zaboravlja meritum stvari pa politička borba postaje nadjačavanje spretnijom asocijacijom: ad rem pada na koljena pred ad hominem. Što je političko u hiperpolitičkom kontekstu, a što u kontekstu pune depolitizacije? U tumačenju političkog na hrvatskoj je sceni sve više političkih aloglota, tj. ljudi koji govore nekim drugim jezikom, koji ne dopušta sporazumijevanje, primjerice unutar hrvatskog PEN-a ili onemogućuje pronalaženje jedinstvene poruke hrvatskih željezničara. Zanimljivo je da sve strane u sukobu stvaraju političku entropiju pozivanjem na vjernost hrvatskoj državi i odanost demokraciji. Tko laže ako su svi u pravu? Dok je lažna izjava u pravosuđu delikt, u kulturi postaje umjetnost, a u politici istina, štoviše program nadanja. Slijepa solidarnost i svrstavanje iza laži koja ima najviše pristaša, nakratko može otkloniti disocijaciju, ali dugoročno vodi u socijalni i društveni raskol. A smisao svake države jest da zaštiti ne samo način nego i kvalitetu istinskog života vlastita društva. U Hrvatskoj je dosad manje-više državna, stranačka i kulturnjačka politizacija ignorirala samosvjesne potrebe društva pa je masovni prosvjed u Zagrebu u korist Radija 101 zapravo iznenadio politizatore svih boja i tabora". (...) 030054 MET dec 96