ZAGREB, 2. prosinca (Hina) - U današnjem izdanju (2. prosinca) "Večernji list" donosi pod naslovom "Prisilni blizanci" komentar Željka Krušelja o ocjenama (izrečene i u nas i u međunarodnoj javnosti) o tome da su "službeni Zagreb i
Beograd zapravo 'politički blizanci'". U tom kontesktu izdvaja nedavnu izjavu State Departmenta "koji je jasno naznačio kako Clintonova administracija ne smatra da je glede funkcioniranja državne vlasti 'slična situacija' u Hrvatskoj i Srbiji", i piše:
ZAGREB, 2. prosinca (Hina) - U današnjem izdanju (2. prosinca)
"Večernji list" donosi pod naslovom "Prisilni blizanci" komentar
Željka Krušelja o ocjenama (izrečene i u nas i u međunarodnoj
javnosti) o tome da su "službeni Zagreb i Beograd zapravo 'politički
blizanci'". U tom kontesktu izdvaja nedavnu izjavu State Departmenta
"koji je jasno naznačio kako Clintonova administracija ne smatra da je
glede funkcioniranja državne vlasti 'slična situacija' u Hrvatskoj i
Srbiji", i piše: #L#
"Njome su najviše bili razočarani krugovi koji ne žele shvatiti da je
demokratsko ozračje u Hrvatskoj doista ovisno o zbivanjima u
'skraćenoj' Jugoslaviji, ali na sasvim suprotan način od onoga što se
pokušava tumačiti". Objašnjavajući svoju ocjenu, Krušelj u nastavku
piše: "Bitna je, prije svega, činjenica da je današnji srbijanski
neokomunistički sustav uspostavljen još u bivšoj državi, odnosno da je
upravo on svojim hegemonističkim ciljevima nametnuo Hrvatskoj i BiH
ratni scenarij. Hrvatska vlast, personificirana u ličnosti
predsjednika Tuđmana, od početka je bila znatno limitirana ponašanjem
Miloševićeva režima. Nije se, dakle, mogla izolirati od posljedica
srpske agresije, niti svoju političku energiju u većoj mjeri
usmjeravati na svekoliki gospodarski i kulturni razvoj. Sve je bilo
podređeno obrani državnog i nacionalnog suvereniteta, nerijetko i uz
rizik pogoršanja hrvatskih pozicija u međunarodnoj javnosti, čije se
projugoslavensko raspoloženje presporo mijenjalo.
Hrvatskoj i danas nedostaje onoliko demokratske širine, možda još više
u onom formalnom smislu, koliko je i u postdaytonskom razdoblju
prisutna opasnost od oživljavanja velikosrpskog koncepta. Nerealno je,
a i politički lakomisleno, u hipu ispunjavati sve one diplomatske
zahtjeve za 'autonomni' politički status i 'kolektivni povratak'
srpske manjine, i to prije nego što je hrvatsko Podunavlje uopće
reintegrirano. Ne može se, pojednostavljeno rečeno, dopustiti da
regionalni interesi nekih inozemnih institucija i vlada učine
političku situaciju u Hrvatskoj sličnom razdoblju uoči srpske
agresije, jer bi se time obesmislila njena budućnost.
Zasigurno je to ključni razlog da hrvatske vlasti moraju danas
pregovarati s Miloševićem o konkretnim problemima, po mogućnosti se i
dogovarati, što ipak nije identično pojmu 'bliske suradnje', jer
'voždovu' poziciju nedodirljivog lidera priznaje cijela međunarodna
zajednica, pa i nakon što je diktatorskom manirom poništio rezultate
tamošnjih lokalnih izbora. Već i takvi 'dvostruki kriteriji'
međunarodne diplomacije dokazuju kako Hrvatska ni uz najbolju volju ne
može biti nezainteresirana za zbivanja istočno od Dunava, jer bi to
bilo svojevrsno političko samoubojstvo". (...)
(Hina) mi
020728 MET dec 96