JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA: ZEMLJA PROMJENA NA JUGU AFRIKE

ZAGREB, 23. studenoga (Hina-Srđan Baković) - Južnoafrička Republika, zemlja koja je nekada bila sinonim za rasizam i potlačenost crnačkog stanovništva, zemlja od koje su strahovali susjedi, a suzdržanost u odnosima s njom iskazivale su i zemlje razvijenog svijeta, danas je u Africi simbol države koja je bez većih nemira prošla demokratsku tranziciju i sada svojim susjedima predstavlja uzor i pouzdanog savjetnika. #L# Južnoafrička Republika unatoč određenim teškoćama ipak vrijedi kao gospodarski najrazvijenija, najjača i politički najutjecajnija država Afrike južno od Sahare. Nedavni posjet hrvatskog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića Pretoriji pokazao je da Hrvatska želi intenzivirati političke i gospodarske odnose s JAR kao jednom od najjačih država crnog kontinenta. Južnoafrički ministar vanjskih poslova Alfred B. Nzo je u razgovoru s ministrom Granićem izrazio spremnost da njegova zemlja bude Hrvatskoj pouzdan partner pri uspostavi odnosa s ostalim državama juga Afrike, kod kojih nove južnoafričke vlasti imaju neupitan autoritet. Još jedan most između Zagreba i Pretorije je relativno mala, ali istaknuta i dobro organizirana hrvatska zajednica u JAR koja broji oko 8.500 ljudi. Od demokratskih promjena u Hrvatskoj, u domovinu se vratilo oko 200 Hrvata iz JAR, a oni koji su ostali na jugu Afrike iskazali su tijekom posjeta ministra Granića veliku želju za suradnjom i intenzivnijim kontaktima s domovinom. Veliku zaslugu za novostečeni ugled JAR ima karizma predsjednika Afričkoga nacionalnog kongresa (ANC) Nelsona Mandele, čovjeka koji je na prvim demokratskim izborima u travnju 1994. godine postao prvi crnački predsjednik JAR, nakon što je prije toga 27 godina proveo u zatvoru zbog borbe protiv aparthejda. Naravno da mirni prijelaz na demokratski sustav ne bi bio moguć da bjelačka manjina (6 milijuna od ukupno 42 milijuna stanovnika JAR) nije dala svoj prinos demokratskim promjenama. Upravo je referendum bjelačke manjine 1992. godine dao potporu političkim reformama tadašnjeg predsjednika Fredericka de Klerka koje su dovele do općih izbora na kojima je crnačko stanovništvo prvi put moglo glasovati. Na izbore je izišlo 23 milijuna glasača, gotovi svi s pravom glasa, a ANC je dobio 63 posto glasova. Mandela je dobio izbore, a njegova stranka nema većinu u dvije od ukupno devet pokrajina jer je u Western Capeu većinu dobila Nacionalna stranka (NP) F.W. de Klerka a u KwaZulu/Natalu je pobijedila Inkata - Stranka slobode. Prvo razdoblje nakon izbora bilo je puno neizvjesnosti za bjelačku manjinu. Nakon godina aparthejda nije se moglo sa sigurnošću reći da će sve proći bez nereda, osveta ili čak ozbiljnih sukoba između bijelaca i do tada obespravljene većine. Pregovorima, javnim i tajnim sporazumima uspjela su se naći rješenja koja su iz prijelaznog razdoblja isključivala veće provale nasilja. Politički promatrači u JAR kažu da su vojska i policija uglavnom još u rukama Afrikanera - bijelaca koji su potomci svih europskih kolonizatora (Nizozemci, Nijemci, Britanci) na tom području, a koje zovu i "bijelo pleme Afrike" jer ne vuku podrijetlo iz samo jednog europskog naroda, a već stoljećima su na tlu "crnog kontinenta". Činjenica da Afrikaneri imaju glavne položaje u snagama reda ne znači da je smjena vlasti obavljena samo na papiru, već se radi o promišljenom potezu novih vlasti. Naime, znajući da bijelci u svojim rukama drže većinu gospodarskih potencijala, te da bi gubitkom tih potencijala i njihovog stručnog znanja zemlja brzo mogla izgubiti status najrazvijenije afričke zemlje južno od Sahare, nove su vlasti ostavile sigurnosnu strukturu gotovo netaknutom. Time se nastoji dati osjećaj sigurnosti bjelačkoj manjini, stišati strasti koje neminovno nastaju nakon promjene vlasti i iskoristiti vrijeme da bi tamnoputo stanovništvo, kojem je do izbora bio uskraćen bilo kakav pristup vladajućim strukturama, steklo iskustvo u upravljanju gospodarskim i političkim životom zemlje. Prijelazno razdoblje ipak ne prolazi bez previranja. Uočljiv je rast kriminala na ulicama južnoafričkih gradova. Tijekom vožnje od uzletišta u Johannesburgu, udaljenog od grada oko 25 kilometara, uz suvremenu auto-cestu možete vidjeti skupine kuća s visokim zidovima i bodljikavom žicom kroz koju se, kažu domaći stanovnici, noću nerijetko pušta struja. Centar Johannesburga prepun je poslovnih zgrada, koje za svoje namještenike unutar zgrada imaju uređene restorane, bazene, prostorije za čuvanje djece i ostale pogodnosti. Unatoč komforu te poslovne zgrade su sve praznije jer je za namještenike najveći problem kako stići od parkirališta do poslovne zgrade, a da vas netko ne opljačka, siluje ili ubije. Voziti se u automobilu koji ima dodatni uređaj za zaključavanje svakodnevna je stvar, jer vozače najčešće napadaju na semaforima kad su se prisiljeni zaustaviti, a skupine nasilnika napadaju jer je netko ostavio otključana vrata ili neoprezno spustio prozorsko staklo. Strancu se dosta teško kretati jer, uz nedostatak javnog prijevoza, ostaje vam izbor na rijetke "obične taksije" i "crne taksije" (kombi vozila u kojima je nagurano desetak i više osoba). Konkurentske prijevozničke organizacije rješavaju (ili prave) sporove tako što s vremena na vrijeme vatrenim oružjem izrešetaju neki od taksija, a potkraj prošlog tjedna u jednom je takvom okršaju smrtno stradalo desetak osoba. Vjeruje se da oružje kojim se služe kriminalci u JAR dolazi iz susjednih država, odnosno od skupina koje je prijašnji rasistički režim u Pretoriji pomagao u gerilskoj borbi protiv vlasti tih zemalja. Nasilje nije nastalo nedavno, ono odavno postoji u zemlji, ali je zbog aparthejda dosad bilo sastavni dio života crnačkog stanovništva, dok su bijelci toga bili pošteđeni. Ipak, stanje nije svugdje kritično. U Cape Townu, na jugu JAR, možete bez problema hodati ulicama, uz isti oprez koji je nužan u bilo kojem europskom gradu, dok u sjedištu sudske vlasti Bloemfonteinu nećete vidjeti bodljikavu žicu na kućnim ogradama, jer tamo uglavnom oko kuća uopće nema ograda. (Hina) sb sv 230951 MET nov 96