SJENKE JEDNOG POKOPA

SARAJEVO, 3. studenoga (Hina - Ranko Mavrak) - Na sarajevskom groblju Kovači na kojemu počivaju stotine pripadnika Armije BiH proglašenih muslimanskim junacima, mučenicima (šehitima), u subotu je pokopan Mušan Topalović, poznatiji pod nadimkom Caco. Bio je to neobičan pokop iz niza razloga. Muslimanska je pogrebna molitva (dženaza) zapravo obavljena nešto više od tri godine nakon Topalovićeve smrti, njegovi su posmrtni ostaci pokopani na počasnom mjestu i u nazočnosti više od tisuću ljudi, među kojima opet nije bilo moguće prepoznati ni jednu važniju osobu iz javnog života. No bilo je puno novinara, fotoreportera i televizijskih kamera. #L# Za nekoga tko barem prve ratne godine nije proveo u Sarajevu Topalovićevo ništa posebno ne znači, ali za onoga tko je u sarajevskom ratnom paklu bio od početka, a naročito tijekom 1993. godine, Caco je višestruko značajna osoba. Topalović je prije rata bio kavanski svirač, godine 1991. uključio se u organizaciju "Zelene beretke" koja je pripremala obranu BiH, a nakon početka rata napravio je munjevitu vojničku karijeru pa je uskoro bio postavljen za zapovjednika 10. brdske brigade Armije BiH. Ta je postrojba imala zadaću braniti prilaze Sarajevu na padinama Trebevića i u doba kad je bila najjača sastojala se od oko tri tisuće vojnika. No Topalović je ubrzo počeo voditi svoj privatni rat i to po sarajevskim ulicama, a on je uskoro postao važniji od obrane protiv srpskog agresora. Navodno nezadovoljan jer su mu vojnici gladni dok se drugi bogate švercajući hranom i ostalom robom, Caco je sa svojim vojnicima počeo provaljivati u skladišta, pljačkati što god mu se svidjelo, a ubrzo nakon toga i zarobljavati ljude po ulicama. U tim ionako teškim mjesecima 1993. godine, svaki muškarac koji bi kročio ulicama što su ih nadzirali Cacini ljudi upuštao se u veliki rizik. Zapovjednik 10. brdske brigade jednostavno bi organizirao klasične racije, pokupio koga je htio i odvodio na Trebević gdje ih je na prvim crtama bojišta tjerao da kopaju rovove. Na mjestu zvanom Kazani na Trebeviću, znatnom broju tako odvedenih ljudi izgubio se svaki trag. Istraga koju su kasnije poduzela pravosudna tijala na zahtjev obitelji odvedenih i nestalih nikad nije dovedena do kraja. U Sarajevu se nagađalo samo kako je riječ o desecima mučki ubijenih civila, uglavnom Hrvata i Srba. Svaki pokušaj vojne i civilne policije da obuzdaju samovolju Cacinih ljudi ostajao je bez rezultata. On sam je, kad god bi osjetio opasnost, prijetio da će svojim minobacačima gađati zgradu Predsjedništva, a kad je u lipnju 1993. uhićen njegov zamjenik Senad Pecar, Topalović je upao u nekoliko policijskih postaja i zarobio svakog na koga je naišao. Čak je pod blokadom držao cijelo područje Starog grada na kojemu su u to doba bila jedina izvorišta na kojima su Sarajlije mogle doći do vode. Članovi 10. brdske brigade također su sudjelovali u ljetnom pohodu Armije BiH na dolinu Neretve i Hercegovinu 1993. godine, a i danas postoje svjedoci o tome da su upravo oni počinili pokolj nad hrvatskim civilima u selu Uzdolu kraj Jablanice. Cacina drskost nije poznavala granice pa je čak i članovima Predsjedništva države prijetio kako će i njih odvesti na kopanje rovova. U listopadu 1993. godine, nakon dolaska Harisa Silajdžića na mjesto predsjednika Vlade, u vrhu vlasti donesena je odluka da se bezakonje mora obuzdati. Izdana je zapovijed za opsežnu vojno-policijsku akciju u kojoj su zarobljeni Topalović i njegovi najbliži suradnici, a također i zapovjednik 9. brdske brigade Ramiz Delalić zvani Ćelo, koji je na sličan način kao i Caco terorizirao drugi dio grada. Dok se Delalić predao bez većeg otpora, Topalović i njegovi okružili se se taocima - ženama i djecom pohvatanim po stanovima. Također su zvjerski pobili i poklali nekoliko vojnih i civilnih policajaca, među njima i sina sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Federacije Avde Hebiba. Svjedoci tvrde kako su Cacini ljudi vrlo dobro znali koga su zarobli pa su Hebibovog sina namjerno bacili kroz prozor s četvrtog kata. Topalović je nakon zarobljavanja ubijen pod okolnostima koje nikad nisu do kraja razjašnjene. Službeno je objašnjenje glasilo da se to dogodilo pri pokušaju bijega. Na suđenju koje je zatim organizirano, Cacin brat Emir, za kojeg postoje dokazi da je osobno ubijao zarobljenike, proglašen je neuračunljivim i nakon kraćeg zadržavanja u zatvoru pušten je na slobodu. Ramiz Delalić proveo je u zatvoru oko dvije godine i danas je također na slobodi. S obrazloženjem kako nema dovoljno dokaza oslobođeni su i ostali osumnjičeni. Javnost je ostala uskraćena za bilo kakvu informaciju o sudbini nestalih za koje se zna da su ih zarobili i odveli Cacini ljudi. Da nije likvidiran u noći 26. listopada 1993., Mušan Topalovć danas bi bio visoko rangiran na popisima osumnjičenih za ratne zločine što ih je pripremio sud u Den Haagu. Upravo zbog te činjenice ostaje pitanje kome je trebala subotnja dženaza i zašto su je državna tijela dopustila. Jedan od Cacinih suboraca, govoreći nad njegovim grobom, izjavio je da je on većini bio uzor, a optuživale ga su kukavice i nepošteni. Priča o Caci samo je još jedna od priča o ratnim zločincima. I u ovom se slučaju ponovio pokušaj da se značenje počinjenih nedjela umanji jer - on je ipak bio "njihov". (Hina - Ranko Mavrak) rm mć 031202 MET nov 96