ZAGREB, 18. listopada (Hina) - Nakon što je u Americi izbio 'sknadal desetljeća' jer je Clinton primio 425 000 dolara od stanovitog Ridiya, indonezijskog milijardera te 25 000 od jedne južnokorejske kompanije - što američki zakoni ne
dopuštaju - Dražen Ćurić u današnjem Vjesniku piše:
ZAGREB, 18. listopada (Hina) - Nakon što je u Americi izbio 'sknadal
desetljeća' jer je Clinton primio 425 000 dolara od stanovitog Ridiya,
indonezijskog milijardera te 25 000 od jedne južnokorejske kompanije -
što američki zakoni ne dopuštaju - Dražen Ćurić u današnjem Vjesniku
piše: #L#
"Premda u ovom slučaju ima nešto i od predizbornog pretjerivanja,
Amerikanci, očito, smatraju da dar sa sobom može donijeti i neke
obveze koje mogu biti vrlo štetne za nacionalnu sigurnost. Stoga su
oprezni, pogotovo kada je u pitanju strana moć i utjecaj".
Pozivajući se zatim na Johna Kennetha Galbraitha i njegovu knjigu
'Anatomija moći', Ćurić piše:
"Prema J. K. Galbraithu, postoje tri oblika nametanja moći: tzv.
kondigna moć postiže se tako što se pojedincima ili skupini prijeti
ili im se nameću neugodne kazne, kompenzacijska moć se postiže
nagrađivanjem podčinjenih, dok treći način nametanja moći Galbraith
naziva - kondicionirana moć (najuspješnija i najraširenija u
suvremenom svijetu). 'Ona se ostvaruje tako da se mijenjaju uvjerenja
onih koji se žele podčiniti. Uvjeravanje, školovanj, društveno
opredjeljivanje za ono što izgleda 'prirodno' pristojno i ispravno
također motivira pojedinca da se podčinjava volji drugog i drugih',
piše J. k. Galbraith. Podčinjeni školovanjem ili putem sredstava
javnog priopćavanja prihvaća nove vrijednosti, a da toga nije ni
svjestan. 'O tisku, televiziji i radiju misli se da imaju važnu i
krupnu obrazovnu funkciju. Ali oni sami (vlasnici medija, op. a.) to
obično ne priznaju, nego s mnogo smisla za takt tvrde da je njihova
zadaća da obavještavaju, informiraju svoje drage čitaoce, gledaoce i
slušaoce', piše američki nobelovac, te navodi da su za širenje moći
potrebna 'tri instrumenta' - ličnost, imovina (bogatstvo) i
organizacija. 'Zna se da se prave nakane onih koji se za nešto zalažu,
često prikrivaju iza spretno i lukavo sročenih izjava za javnost',
piše Galbraith. Amerikanci to znaju i zato je je izbio skandal. Teško
da bi tih 425 000 dolara ozbiljnije mogli utjecati na američku
politiku, ali svejedno je izbila 'afera desetljeća'".
Analizirajući dalje kakvo je stanje u Hrvatskoj, Ćurić izdvaja
financiranje zaklade 'Otvoreno društvo' koja je od 1992. godine u
Hrvatskoj uložila oko 17 milijuna dolara. Navodi kako je većina novca
utrošena na obrazovanje, kulturu i medije te na studijska putovanja,
"dok je 'šaka dolara' izravno podijeljena i nekim političkim
strankama. Neizravni primatelji pomoći su i neki istaknuti oporbeni
političari", dodaje Ćurić i nastavlja: "Zanimljiv je popis medija u
koje je ulagala zaklada. To su, uglavnom, politički lijevo usmjerene
tiskovine - Feral Tribune, Bumerang, Start nove generacije, Arkzin,
Vijenac, Pečat, dvoje lokalne novine Vukovarske novine i Naš Samobor
te list za žene Zaposlena. (...) Treba također reći da su članovi
Upravnog odbora uglavnom političari i javni radnici lijevo-liberalne
orijentacije, uvijek žestoki kritičari hrvatske vlasti. Tako da
Zaklada i na taj način, dakle, izravno utječe na hrvatsku političku
scenu. Zanimljivo je da je pokojni Miko Tripalo bio predsjednik ASH,
ali i s Ivom Bancem i Ivanom Prpićem, supredsjednik Upravnog odbora.
Potpisnici 'pisma šestorice' (Banac, Goldstein, Cviić, Pusić, Gotovac,
Žunec) na razne su načine povezani sa Zakladom 'Otvoreno društvo''.
(Potpisnici su u tom pismu imali čisto političke zahtjeve.) Svaka
kritika takve strategije odbacivana je kao smiješna i
protudemokratska, a često se govorilo o 'hrvatskoj paranoji' koja ne
može, a da ne izmisli neku teoriju urote", komentira Ćurić i dodaje:
"U 'Otvorenom društvu' tvrde da nemaju nikakvih drugih interesa i
motiva, osim vrlo fluidnog zalaganja za otvoreno društvo. Treba li
takve tvrdnje bespogovorno prihvatiti? Galbraith je skeptičan pa piše:
'Zna se da se prave nakane onih koji se za nešto zalažu, prikrivaju
iza spretno i lukavo sročenih izjava za javnost'".
Ćurić još napominje: "Intelektualci koji su prihvaćali viđenje
otvorenog društva (a to, zapravo, znači žestoka kritika hrvatskoga
sustava), bez problema su dobivali novce za studijska putovanja, ali i
za svoje istraživačke projekte. Slično je i u medijima. Svi oni gotovo
bezrezervno podržavaju ljevičarsku oporbu SDU, DA, ASH i SDP. Na pomoć
su mogli računati samo oni mediji koji su ismijavali tradicionalno,
nacionalno i hrvatsko".
Na kraju Ćurić upozorava: "Tih 17 milijuna dolara je, dakle, u
Hrvatsku uložio strani državljanin. Dok je 425 000 dolara za Ameriku
kap u moru, ovih 17 milijuna dolara nikako ne treba podcjenjivati.
Pogotovo kada se zna da su sredstva uložena u - medije, obrazovanje,
znanost i kulturu. Dakle, kao što je pisao Galbraith, upravo u ona
područja ljudskog djelovanja preko kojih se najdjelotvornije ostvaruje
moć. A kako je za veliku Ameriku dovoljno manje od pola milijuna
dolara da to proglasi skandalom desetljeća, što bi onda ovih 17
milijuna dolara trebalo značiti za Hrvatsku?"
(Hina) mc
180805 MET oct 96