DNEVNI PREGLED 172 4. RUJNA 1996.

GLAS AMERIKE - VOA 3. IX. 1996. Ugledni židovski publicist Slavko Goldstein komentira za Glas Amerike nedavno objavljivanje 'Protokola sionskih mudraca' u Hrvatskoj. S gospodinom Goldsteinom razgovarao je izvjestitelj Željko Matić. - Gospodine Goldstein, kako komentirate objavljivanje 'Protokola sionskih mudraca' u Hrvatskoj? = 'Protokoli sionskih mudraca' su jedan od najznamenitijih falsifikata, koji je poslužio kao osnova za antisemitske hajke u dvadesetom stoljeću i raspirivanje mržnje, naročito u Trećem Reichu. Zbog toga ponovna pojava te knjige uvijek izaziva neprijatnosti. Asocira na holokaust, za koji je ona bila svojevrsna baza. Ja ipak ne bih bio načelno protiv ponovnog štampanja te knjige, jer ona je iako falsifikat, jedna povijesna činjenica da je knjiga postojala i mislim da vrijedi u znanosti, jer ljudi je moraju koristiti i ne bih imao ništa protiv njenog pojavljivanja da je u opremi knjige, dakle predgovor, bilješke, fusnote, pogovor, objašnjenja, točno rečeno kakav je flsifikat, od kuda je, ograđivanje i reći, evo to samo dajemo da služi kao izvor povjesničarima. Nažalost, ova knjiga kod nas sada nije tako opremljena iako predgovor nije antisemitski, čak bi se moglo reći da se ograđuje od antisemitizma, on ipak nastoji na svojevrstan način aktualizirati knjigu u okviru nekakve teorije zavjere i samim time je neadekvatno prikazuje. Mene je također ozlovoljilo i prioopćenje Ureda Predsjednika Republike gdje se također ograđuje od te knjige, ali se kaže, njeno se pojavljivanje osuđuje samo 'jer u ovome trenutku škodi odnosima Hrvatske sa Židovskom zajednicom u Hrvatskom i Izraelu. ' Što to znači u ovom trenutku? U kojem trenutku ta knjiga nije to što jeste, i osim toga zar je samo to argumet protiv te knjige što ona škodi ili može škoditi. Argument protiv nje da je to jedan falsifikat, jedna svinjarija, jedno raspirivanje netolerancije i jedna baza jednom od naužasnijih zločina uopće u povjesti."(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 3. IX. 1996. Pregled tiska Od britanskih listova koji svoje vanjskopolitičke stranice posvećuju prostoru bivše Jugoslavije, jutros to čine samo dva, The Guardian i The Financial Times. Ako itko prijeđe etničke granice kako bi 14. rujna glasovao na izborima u BiH, bit će to Enver Karić, tvrdi u jutrošnjem The Guardianu Julian Borger. 48 godina stari Musliman kojega su Srbi prije četiri godine protjerali veli kako ga nikakva količina zastrašivanja neće spriječiti da se vrati u svoj Bratunac u istočnoj Bosni. Oko 400 tisuća punoljetnih muslimanskih izbjeglica u sličnu je položaju kao i g. Karić. Njihova je želja da se vrate svojim domovima koji se nalaze u onih 49% zemlje koje Daytonski sporazum dodjeljuje Srbima, jedina je znatna snaga koja Bosnu i Hercegovinu može održati na okupu. Ako oni zaborave tu ideju, etničko je čišćenje uspjelo. No njihova ideja da se vrate svojim domovima također odražava političke aspiracije njihovih čelnika. U izborima na kojima je jednako tako važno gdje se glasuje kao i za koga, većina izbjeglica veli kako se želi vratiti u svoje predratne izborne okruge. Skoro 140 tisuća osoba zatražilo je da glasuju u izočnosti. Četvrt milijuna osoba bi pak moglo krenuti preko etničkih granica na dan izbora, a mnogi od njih se nadaju da će im također uspjeti vidjeti što je s njihovim domovima. Ako odem u Bratunac dok je IFOR tamo, bit će mi lakše kasnije se vratiti. Poznajem mjesne Srbe i mogao bih se s njima dogovoriti, veli Enver Karić. Njegov je plan nevjerojatan trijumf nade nad iskustvom, smatra Julian Borger. Seosko redarstvo i nacionalistički fanatici stalno organiziraju prosvjede kako bi spriječili takve posjete. Masovni prelazak etničkih granica na dan izbora mogao bi izazvati bezbrojne sukobe između bivših muslimanskih i srpskih susjeda kada se prvi put susretnu od 1992. godine. NATO planira kanalizirati glasače koji će prelaziti etničke granice posebice odabranim rutama kako bi minimalizirao sigurnosni rizik, iako to čini znatno ograničavanje slobode kretanja koju jamči Dayton. Većina analitičara vjeruje da je prošlotjedna odluk da se odgode općinski izbori umanjila razloge za odlazak na glasovanje mnogima jer se vjeruje da su izbori za zastupnike u nacionalnim i područnim skupštinama daleko manje emotivno nabijeni nego nadzor gradskih skupština. Christopher Beneton, analitičar neovisne međunarodne skupine za motrenje kriznih žarišta čak smatra da će se tek 30-ak tisuća osoba odlučiti za prelazak etničkih granica, navodi Julian Borger. Stranka demokratske akcije očekuje da će izbjeglice glasovati u svojim domovima i to je u skladu s njezinom politikom rada na ujedinjavanju BiH. No to bi stranci moglo odnijeti znatan broj izbornih glasova. Naime, izborna pravila određuju da 400 tisuća Muslimana koji bi trebali glasovati na srpskom području ne mogu glasovati za predsjedničke kandidate u muslimanskohrvatskoj federaciji. Od milijun i pol muslimanskih izbornika oko trećina neće moći glasovati dakle za Aliju Izetbegovića. Ako muslimanski glas bude još i dalje podijeljen alternativnim kandidatima poput Harisa Silajdžića, gospodina bi Izetbegovića na prvim poratnim izborima čak mogao poraziti srpski kandidat Momčilo Krajišnik, strastveni pristaša podjele Bosne koji je odigrao glavnu ulogu u etničkom čišćenju, završava Julian Borger u The Guardianu. Laura Silber za The Financial Times jutros se javlja iz Beograda. Povod je sporazum koji je predsjednik Milošević postigao s Albancima s Kosova o dovršenju šest godina dugoga bojkota škola. Taj sporazum povećava izglede Srbije da prekine svoju izolaciju, a rješavanje problema na Kosovu jedan je od preduvjeta za punu integraciju Srbije u međunarodnu zajednicu. No jučer prvog dana školske godine u Srbiji, albanski učenici ipak nisu sjeli u klupe u službenim školama jer miješano povjereništvo koje je uspostavljeno sporazumom tek treba razraditi pojedinosti. Ako se sporazum provede, onda će se oko 300 tisuća učenika i 12 tisuća studenata vratiti, što u škole, a što na sveučilište. No ovaj sporazum ima još jednu posljedicu, smatra Laura Silber. Njime je zapravo g. Milošević prvi put priznao g. Ibrahima Rugovu kao čelnika kosovskih Albanaca. Okrećući se drugim problemima u Srbiji, Laura Silber ističe kako nakon ukidanja gospodarskih sankcija, predsjednik Milošević ne može više kriviti međunarodnu zajednicu za osiromašivanje svoje zemlje. Prosječna mjesečna plaća iznosi oko 165 njemačkih maraka, a mirovine se isplaćuju s oko dva mjeseca zakašnjenja. U silnoj želji da dođe do međunarodnoga kapitala, prošlog je tjedna Jugoslavija promijenila svoj stav i prihvatila je uvjete za članstvo koje je postavio Međunarodni monetarni fond. Do sada je pod Miloševićevom orkestracijom jugoslavenska vlada odbijala učlaniti se u MMF ukoliko ne bude imenovana isključivom nasljednicom bivše Jugoslavije, piše Laura Silber. Početak sezone političke kampanje u Velikoj Britaniji glavnom je temom na domaćim stranicama mnogih dnevnika. The Times veli da će se u predizbornoj kampanji premijeru Majoru prvi put pridružiti njegova žena Norma. Toj odluci posvećen je i komentar The Daily Telegrapha koji g. Major savjetuje da se ne ugleda previše na američki prvu damu. List smatra kako će za kampanju biti najbolje da ona nastavi biti onim što jest - nenametljivom, blagom domaćicom i ženom britanskoga premijera. *** O statusu ratnih vojnih invalida u Hrvatskoj, kao imaju li njihovi problemi osim gospodarskih i političku pozadinu, razgovarao je Siniša Bubić s predstavnikom Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj Vjekoslavom Magašem. = Invalidi su u jednom specifičnom stanju zbog statusa koji im je vlast kroz ovih nekoliko godna dala i namjenila. U prvom redu mislim da se teškoće invalida domovinskog rata ne mogu promatrati izvan općeg konteksta hrvatskog društva koje ima niz teškoća što se tiče materijalnog zbrinjavanja svih onih koji su ovisni o brizi društva, te konačno o brizi vlasti. Međutim, teškoće postoje i s cijelim nizom drugih ugroženih kategorija hrvatskih građana. Tu u prvom redu mislim na umirovljenike koji su bili prisiljeni čak osnovati svoju stranku. Nebriga ili neozbiljna politika prema studentima i općenito prema visokom školstvu će nam se vratiti. - U kojoj su mjeri te teškoće političke prirode, a u kojoj mjeri gospodarske? = Ja mislim da su u velikoj mjeri sada već gospodarske prirode, jer u općem rasulu društvenih vrijednosti, naglom bogaćenju povlaštenog sloja političkih podobnika dolazi do nesklada između realnih i proklamiranih vrijednosti. Invalidi se sad pitaju, zar nismo mi najpodobniji? To je posljedica bezočne političke manipulacije kojoj su bili izloženi svih ovih ratnih godina. Sad kad je došlo vrijeme da ih se zbrine na način dostojan čovjeka, oni sami čine grešku i shvaćaju to zbrinjavanje kao otplatu političkog zajma, političkog duga. Sad oni pitaju tko je okrao Hrvatsku, bune se zbog socijalnih razlika, zahtjevaju da ih se postavi u upravne odbore. Oni ne postavljaju uopće pitanje formiranja upravnih odbora koji su, umjesto da budu sredstvo za izbavljanje poduzeća, da osmisle njihovo poslovanje i stvore profit, pretvoreni u sramotne sinekure i pozicioniranje podobnika na mjesta gdje će doći do najboljeg dijela kolača u općoj, neviđenoj pljački. Umjesto da kritiziraju takav sustav, oni se zalažu za participaciju u toj pljački. Međutim, pored tog zahtjeva za koji mislim da je neozbiljan, većina drugih zahtjeva je vrlo utemeljena i gospodarske je prirode, ali zbog specifičnih okolnosti u kojima je organizacija invalida domovinskog rata egzistirala u proteklih nekoliko godina, to se ukazuje kao politički problem." *** U nedjelju je skupina stručnjaka Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije započela pripreme za iskapanje masovne grobnice kod Ovčare, desetak kilometara od Vukovara, gdje se predpostavlja da leže tijela 200-tinjak pacijenata Vukovarske bolnice, koji su ubijeni nedugo nakon što je Jugoslavenska armija u listopadu 1991. godine ušla u Vukovar. Jurija Čižeka, zamjenika UNTAES-ovoga razglasnika, upitali smo je li već počelo iskopavanje grobnice. = Očekujemo da ćemo izvješće o napredovanju iskopavanja dobiti u četvrtak kada će ekipa stručnjaka Međunarodnog suda za ratne zločina održati konferenciju za novinare u sjedištu UNTAES-a u Vukovaru, budući da i mi služimo kao veza s medijima, rekao je zamjenik predstavnika UNTAES-a Jurij Čižek, koji nije znao ništa o podrobnostima radova na terenu u Ovčari, te ponovno naglasio kako će u napretku radova izvješćivati sam stručni tim. Petnaest stručnjaka vode dvojica Amerikanaca, Clint Williamson, koji predstavlja Međunarodni sud i patolog William Hogglog, koji je bio uključen u iskopavanje masovnih grobnica kod Srebrenice, izvijestila je danas agencija France Presse. Od predstavnika UNTAES-a mi smo doznali da u cijelom procesu iskopavanja masovne grobnice kod Ovčare sudjeluju i po dvojica stručnjaka promatrača s hrvatske i srpske strane. No o tome koliko će trajati iskopavanje grobnice, te gdje će i tko obaviti posao identifikacije žrtava, nismo od njega doznali ništa više. Upitali smo ga da prokomentira navode hrvatskih medija kako im nije dopušten pristup informacijama oko Ovčare dok to nije slučaj sa stranim medijima. = Ne bih se složio s ocijenom da smo ili mi ili Međunarodni sud za ratne zločine namjerno isključili medije. Jednostavno vodimo računa o osjećajima ljudi čiji su bliski rođaci možda među žrtvama i zato u ovoj fazi ne želimo da se na mjestu iskopavanja grobnica nalaze predstavnici medija, odgovorio je Jurij Čižek zamjenik predstavnika UNTAES-a u njegovu sjedištu u Vukovaru."(BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. IX. 1996. Prilog Emira Habula iz Sarajeva. "Iako je sasvim jamačno da će opći izbori biti održani 14. rujna, strančki prvaci stvaraju privid kako je još uvijek moguć njihov bojkot. Kako je republički premijer Hasan Muratović na skupu SDA u Zenici, čiji govor danas u cijelosti prenosi Dnevni avaz, postavio tri uvjeta bez kojih nema izbora: 'Ako će predložakl P2 u nekim mjestima legalizirati vlast fašista, ubojica, pljačkaša i mafije, izbora neće biti. Ako ne bude jamstva da će nastaviti funkcioniranje države Bosne i Hercegovine i ako se sve funcije t. zv. Herceg-Bosne ne integriraju do 14. rujna u Federaciju, izbora neće biti.' Istodobno, predstavnik bosanske vlasti odnosno vladajuće SDA u privremenom izbornom povjerenstvu prof. Kasim Begić danas u Oslobođenju iznosi ocjenu da su Frowickovom odlukom otklonjene posljedice nastale registracijom izbornika po famoznom predlošku P2. Naime, predsjedavajući misije OESS-a Robert Frowick priopćio je da predložak P2 gubi upravnu i pravnu valjanost nakon 14. rujna. Ovakavo je stajalište povezano s odlukom o odgodi općinskih izbora. Međutim, konfuzija nije razjašnjena. Razglasnica OESS-a nije znala razjasniti hoće li se ponovno registrirati izbornici za općinske izbore i na koji način. Ovo pitanje postaje aktualnije tim prije što je iz ureda visokog predstavnika stigla najava da bi se općinski izbori možda mogli održati 23. ili 30. studenoga, a ne u proljeće sljedeće godine kako je prvotno bilo najavljeno. Formulacija da prestaje upravna i pravna važnost predloška P2, svakako je rezultat kompromisa. U kuloarima se saznaje da samo njemačka vlada čvrsto stoji iza stajališta da se registracija glasača potpuno poništi, a da ostale europske vlade još oklijevaju u svezi s tim. Haris Silajdžić koji je najviše inzistirao na bojkotu izbora, ukoliko se ovaj način registracije birača ostavi, navodno je dobio obećanje da će se provoditi pritisak na europske vlade pa je povukao odluku o bojkotu. Kao iznimno važnu odluku Silajdžić je naveo spremnost da će se poslije izbora formirati nove ustanove, ali da će stare raditi se dok se ne formiraju nove. Na ovaj način riješen je problem da u prijelaznom razdoblju Bosna i Hercegovina ne ostane bez ustanova države. S ukidanjem, odnosno pretakanjem ustanova Herceg-Bosne u federalna tijela ići će mnogo teže. Agencija STINA prenijela je izjavu šefa HDZ-a Bože Rajića, koji kaže da će Herceg-Bosna kao hrvatska republika nestati, ali će djelovati kao hrvatska zajednica. Problemi su i nastali kada je formirana ova zajednica. Herceg-Bosna bila je samo njezin pravni izraz."(RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 3. IX. 1996. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju koja će nadgledati održavanje izbora u Bosni i Hercegovini, donijela je pravila za njihovu provedbu. Ona predstavljaju bilancu kojom se s jedne strane pokušavaju poništiti rezultati ratom provedenoga etničkog čišćenja, a s druge strane se građanima Bosne i Hercegovine omogućava da slobodno odluče, gdje ubuduće žele živjeti. Prognane i raseljene osobe tu volju izražavaju popunjavanjem predložaka br.1 i br.2. Predložak br. 1 predstavlja odluku da se glasuje u mjestu prebivališta iz 1991. godine, a predložak broj dva odluku izbornika da glasuje u mjestu gdje sada ima prebivalište i namjeru da tu i ubuduće živi. Prilog o tome Gordane Katane preuzeli smo od Alternativne informativne mreže AIM. "Stanovnici Drvara koji žele ostvariti svoje pravo na povratak u zavičaj, svjedoče kako to izgleda u stvarnosti. Mi smo ljudi bez prava glasa, nikoga nismo protjerivali s ognjišta, niti smo ikakvo zlo nanijeli Hrvatima i Muslimanima. Sada kada se želimo vratiti u svoj grad, svi nam stoje na putu, kažu. Hoće li i može li svijet pomoći Drvarčanima? Da vrati Drvar u sastav Republike Srpske ili nas u naš Drvar, riječi su Branka Malbašića koji gotovo godinu dana živi u Amajlijama kraj Bjeljine, jednom od 60 kolektivnih izbjegličkih centara u Republici Srpskoj. Većina Drvarčana izražava želju da se vrati u svoj rodni grad. To potvrđuje i Milan Marčeta, predsjednik Udruženja protjeranih građana općine Drvar. Članovi Udruženja proveli su među Drvarčanima anketu koja je pokazala da se 97 posto želi vratiti u Drvar. Međutim, kada su počele pripreme za izbore, jednostavno je nevjerojatno koliki je pritisak bio na ljude i koliko je bilo podvaljivanja da se uzme predložak broj dva. Po njegovim riječima najviše je manipulacije bilo u prihvatnim središtima gdje su ljudima uručivani već ispunjeni predlošci broj dva. Pavao Marčeta iz izbjegličkog centra u Lišnji, više puta donosio je takve predloške u Banju Luku na zamjenu. Članovi mjesnih izbornih povjerenstava u mjesnim zajednicama Obilićevo i Budžak III u Banjoj Luki nisu izbjeglice upoznavali s pravilima prigodom popune predložaka. Umjesto toga, po riječima Milana Stevadinića i Mile Lukača, pravo na smještaj i humanitarnu pomoć uvjetovali su pokazivanjem predloška dva. Ured visokoga povjereništva za izbjeglice u Banjoj Luki nakon niza prosvjeda izbjeglica i provedene istrage kojom je utvrđeno da se izbjeglička prava uvjetuju odlukom o mjestu glasovanja, izdaje se službeno prioćenje. U njemu se osuđuje ponašanje predstavnika u Republici Srpskoj i upozorava da se s takvom praksom treba prestati. Vlasti u Republici Srpskoj nisu se povodom toga oglasile službenim priopćenjem, a novinari srpske novinske agencije SRNA, čitav su slučaj okarakterizirali kao još jedan pokušaj diskreditiranja Republike Srpske. Svi ljudi koji ne budu glasovali mnogo će izgubiti, a osobito oni koji budu glasovali protiv svoga grada, protiv svoje imovine, govori vidno uzbuđen Mile Marčeta i nastavlja. Inzistirat ću kod Carla Bildta, Elisabeth Rehn, Sadako Ogate i IFORA da se svim građanima koji nisu uspjeli zamijeniti predložak dva, omogući da osobno glasuju u Drvaru. Jedinu nadu da će se vratiti u svoj grad ovim ljudima dao je Savez za mir i progres. Članica Saveza Socijalno liberalne stranke Republike Srpske istaknula je kandidaturu za općinske izbore u Drvaru. Dragutin Jelić, potpredsjednik Socijalističke stranke Republike Srpske drži da treba poštivati volju izbjeglica. Savez se trebao kandidirati i u drugim općinama u Federaciji Bosne i Hercegovine, u koje se Srbi žele vratiti da bi na tim listama imali svoje predstavnike za koje mogu glasovati. Pogriješili smo što to nismo učinili, rekao je Ilić. To mišljenje, međutim ne djele predstavnici drugih političkih stranaka u Republici Srpskoj. Rajko Prodanović, član demokratskog patriotskog bloka Republike Srpske, drži da povratak Srba u Drvar dovodi u pitanje suverenitet Republike Srpske i otvara pitanje reintegracije Bosne i Hercegovine, koja po njegovim riječima ne dolazi u obzir. Njegovo mišljenje dijeli i Slavko Župljanin, predsjednik Srpske patriotske stranke spasa, koji drži da odluka Drvarčana da glasuju u Federaciji dovodi u pitanje vlast u Republici Srpskoj i poništava rezultate borbe srpskog naroda. Drvarčani unatoč svim pritiscima ne odustaju. Vlast u Republici Srpskoj, po njihovu mišljenju prošlu godinu dana nije ništa učinila da im stvori uvjete za normalan život, a oni svoju budućnost ne žele graditi na tuđim ognjištima. Popunio sam predložak jedan na veliku muku, odlazio sam po sto puta, a oni su mi uvaljivali predložak dva da glasujem u Šamcu, Brčkom ili Banjoj Luki. Isto stanje bilo je i u Jugoslaviji, samo što tamo pritisak čini hrcegovački lobi, priča Vlado Đakan, izbjeglica iz Drvara, koji se u tijeku ove godine četiri puta selio i nastavlja da se neće unatoč pritiscima odreći prava glasa za svoj grad. Svi pitaju što hoćete. Hoću ići svojoj kući. Ne treba meni ni hrvatska ni muslimanska kuća, ni vlast kakva je ova. Najgora koju sam doživio. Mene politika ne zanima, niti čija će vlast biti u Federaciji. Ako je moja kuća u dugoj državi, tu je moja država i moja vlast, odlučan je ovaj pedesetogodišnjak."(RDW) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 3. IX. 1996. Hrvati ignoriraju rok za ukidanje minidržave "Vođe bosanskih Hrvata ignorirali su rok koji su isposlovali Amerikanci za ukidanje separatističke minidržave, izjavivši jučer da će djelovati tek kad dobiju jamstva muslimanskih vlasti. Viši dužnosnik ultranacionalističke 'hrvatske republike Herceg Bosne' rekao je da Hrvati još uvijek nisu dobili nikakva obećanja da će istodobno biti raspuštene i ustanove bosanske prijeratne republike pod muslimanskim vodstvom. Ali ministarstva stare republike i Herceg Bosne trebale bi se stopiti u dvonacionalnu federalnu vladu koja je zajamčena Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. ali je još uvijek na teoretskoj razini zbog opstrukcijske politike na obje strane. Tijekom rata 1993.-94. Herceg Bosnu je iz jugozapadne Bosne isjekla hrvatska vojnica sastavljena od desničarskih gangstera a koju je sponzorirala vlada susjedne Hrvatske. Mnogi muslimanski stanovnici istjerani su iz svojih domova. Što se tiče Muslimana i američkih pregovarača, Herceg Bosna je formalno prestala postojati 31. kolovoza. Ali dvije strane dobile su rok 15. rujan za dovršavanje federalnog stapanja. 'Gotovo ništa se nije dogodilo od 31. kolovoza. Hrvatska republika Herceg Bosna postoji i danas jer nismo dobili potrebna jamstva da će naš federalni partner prenijeti vlasti na federaciju', rekao je Ivan Bender, predsjednuik skupštine entiteta i član vodstva. Njegova izjava je protuslovna izjavi američkih pregovarača prošlog petka da su Muslimani ispunili svoj dio dogovora te da su Hrvati ti koji zadržavaju stvari. 'Svi sporazumi koje su potpisali naši viši dužnosnici u Ženevi i drugdje će se poštivati, ali ne jednostrano', rekao je Bender u jednom interviewu u zapadnoj polovici, koja je pod nadzorom Hrvata, podijeljenog grada Mostara, 'glavnog grada' Herceg Bosne. 'Naša republika će prestati postojati tek onda kad budu postojale ustanove koje će preuzeti njezine funkcije. Očekujemo da naš federalni partner učini korak simultano s nama.' 'Herceg Bosna neće nestati u 'oblaku dima', rekao je, odbacujući opasku jednoga američkog pregovarača u Sarajevu prošloga petka koji je izjavio da će se 31. kolovoza s hrvatskim entitetom dogoditi upravo to. Muslimanski i hrvatski vođe ranije su se dogovorili da će se do 15. rujna ukloniti simboli 'državnosti' Herceg Bosne kao što su državni pečati na zgradama i postajama. Ali Bender je primijetio da se dvije strane nisu dogovorile o federalnoj zastavi i grbu - što je ozbiljni problem na području čiji stanovnici smatraju nacionalne simbole pitanjem života i smrti. Drugi dužnosnici Herceg Bosne inzistiraju na tome da njihova minidržava nije raspuštena, već da je samo udružena s federacijom. Rekli su da će nedefinirani oblik 'hrvatska zajednica Herceg Bosne' biti zadržan kao minimum da bi se zaštitili katolički Hrvati protiv bilo kakvog pokušaja brojnijih Muslimana da dominiraju nad njima", izvješćuje Laura Lul, dopisnica Reutersa. Snovi o vanjskoj politici "Oni koji su uspijeli držati oči otvorene tijekom dugog govora predsjednika Clintona kojim je prihvatio kandidaturu na konveciji demokrata u četvrtak, i tko se nije izgubio u popisu prijedloga i tko se nije isključio kad je Clinton po nebrojeni put rekao kako želi izgraditi 'most za 21. stoljeće', mogao je primijetiti neke zanimljive tvrdnje o Clintonovoj vanjskoj politici. Ako se sudi prema predsjednikovim pohvalama samom sebi, Sjedinjene Države su, pod njegovim nadzorom, donijele mir i prosperitet brojnim područjima sukoba u svijetu. Na žalost, provjera stvarnog stanja na svjetskom zemljovidu pokazuje malo drukčiju sliku, koja je pojačana činjenicom da je samo nekoliko dana nakon Clintonovog govora, Saddam Hussein odlučio poslati svoje vojnike na kurdski teritorij Iraka iza 38. paralele - u UN-ovu zonu zabrane letova. Izgleda da ova akcija pokazuje da Saddam baš i ne drhti u strahu od američke sile. Mogla bi čak indicirati da se iračkom diktatoru nije baš svidjelo Clintonovo obećanje da će unaprijediti 'vrijednosti američke zajednice u zajednici nacija' i njegov zavjet da 'naš most prema budućnosti mora uključiti mostove prema drugim narodima', i tako dalje i tako dalje. Određenije, Clinton je izjavio da 'smo pomogli dovesti demokraciju u Haiti i mir u Bosnu'. To je očigledno preuveličavanje stvarnosti na terenu. (...) Što se tiče Bosne, teško da je 'mir' termin koji bi se mogao upotrijebiti za prvu rundu utrke na izborima 14. rujna, koji su sve drugo osim slobodnih i poštenih. Prošli je tjedan izbilo više nasilja kad je srpska policija opkolila i napala selo u koje su se vratile muslimanske izbjeglice, napad koji je zaustavljen tek primjenom znatnijerga broja američkih snaga. Nepotrebno je reći da je i mirovni proces na Srednjem Istoku dobio svoju pohvalu. 'Sada mirovni sporazum potpisan u Bijeloj kući između Izraela i Palestinaca mora obuhvatiti još više izraelskih susjeda', obećao je Clinton. Radi li se o istim Palestincima čije je vodstvo prošli tjedan izjavilo da im je Izrael 'objavio rat'? Radi li se o istom Izraelu, čije je većinsko židovsko stanovništvo ovog proljeća znatnom većinom glasova izabralo za premijera Benjamina Netanyahua i tako iskazala ozbiljnu suzdržanost glede sporazuma potisanog u Bijeloj kući? I je li to ti susjedi Izraela uključuju možda i Siriju, koja još uvijek ne pokazuje želju da sklopi mir s Izraelom? Što se tiče Sjeverne Irske, gdje klan Kennedyjevih diktira američko uplitanje u unutarnja pitanja Velike Britanije: 'Duboka želja za mirom koju smo Hillary i ja osjetili dok smo šetali ulicama Belfasta i Derryja mora postati stvarnost za pučanstvo Sjeverne Irske', rekao je Clinton. Blažena misao, nema sumnje, ali američka umiješanost baš nije pokazala da ju želi i provesti. Ovo proljeće i ljeto Irska republikanska armija obnovila je bombardiranja, i izbila su takva nasilja koja Ulster nije doživio već godinama. A naš posebni izaslanik na mirovnim pregovorima, bivši senator George Mitchell, očito ne uživa povjerenje zavađenih strana. Tu je i Kuba, za koju je Clinton obećao da se napokon mora priključiti 'zajednici demokracija'. Kako će to točno Clinton uvjeriti kubanskog diktatora Fidela Castra da se odrekne vlasti i postane demokrat, nije otkrio, ali možda će to imati neke sveze s 'mostom u 21. stoljeće'. Druga dostignuća Clintonove vanjske politike, kao što ih on vidi, su previše brojna da bi se mogla nabrajati, ali, uvjerava Clinton, čut ćemo još više o njima prije nego što završi njegova kampanja. Šteta što su većinom samo u njegovoj glavi", završava svoj komentar uvodničar lista. THE NEW YORK TIMES 3. IX. 1996. Kradžić nije na vidiku, ali je u glavama ljudi "Na platformi postavljenoj na malom nogometnom stadionu u Sokolcu, iza podija okruženog crveno - bijelo - plavim srpskim zastavama bio je pribijen prazan drveni okvir za slike. Vatreni bosanskosrpski govornici, nakićeni pjevači u tradicionalnim folklornim nošnjama i parada srpskih političkih kandidata, među kojima i predsjednički kandidat vladajuće stranke Momčilo Krajišnik, kimali su glavom prema okviru kao da se tamo nalazi slika, a ne bijeli list papira. 'U ime čovjeka čija bi slika trebala visjeti iza mene, tražim od vas da glasujete za Srpsku demokratsku stranku', rekao je Krajišnik gomili od tri tisuće ljudi. 'U ime ovog čovjeka, čije ime ne mogu spomenuti, tražim od vas da spasite našu slobodnu i neovisnu državu koju Muslimani i Zapad žele uništiti.' Političko natjecanje 14. rujna za federalni parlament i tročlano predsjedništvo u Bosni progoni nazočnost Radovana Karadžića, političkoga vođe bosanskih Srba koji je optužen za ratne zločine. Američki i europski diplomati, koji su odbili narediti mirotvornim snagama NATO-a da uhite Radovana Karadžića, umjesto toga su ga pokušali natjerati da nestane. Ti su diplomati prije dva mjeseca isposlovali dogovor s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem da će držati bivšega psihijatra izvan pogleda javnosti tijekom sadašnje kampanje. Ali iako se Karadžić više ne pojavljuje u javnosti, posteri s njegovim likom poredani su na zidovima zgrada ovog srpskog grada s pet tisuća stanovnika, kao i u većini gradova samozvane Republike Srpske. Prozori vozila koja provode kampanju, koja su se polako uvijala na stadion na ovaj skup, prekrivena su njegovim slikama, a članovi stranke su postavili toliko mnogo postera s Karadžićevim likom oko stadiona da ste, na koju god se stranu okrenuli, mogli vidjeti njegovu neposlušnu grivu i nasmijano lice. Prazan okvir iza podija, za razliku od mora Karadžićevih postera ispred govornika, očito je bilo sredstvo za ušutkavanje međunarodnih pregovarača, kao što je Carl Bildt, koji je zadužen da nagleda kako se provodi Daytonski mirovni sporazum. On i druge međunarodne osobe inzistirali su da se Karadžićeve slike ne pojavljuju na predizbornim skupovima. Ali okvir je cijelo poslijepodne služio kao dobra podloga za razne dosjetke srpskih govornika. 'Međunarodna zajednica i Muslimani žele da zatvorimo naše vođe i privedemo ih na sud', rekao je Milovan Bjelica, mjesni čelnik stranke dok je gledao u prazan okvir. 'Znate na koje sinove i junake Srbije mislim?' Gomila je svoje odobrenje izrazila glasnim smijehom i uzvicima. 'Ali kao što su se naši veliki vođe borili da brane nas, mi ćemo se boriti do posljednjeg daha da branimo njih', rekao je. 'Srpskom narodu neće Muslimani i Zapad govoriti tko će ga voditi. Nećemo se nikad predati.' (...) Krajišnik, predsjednik parlamenta bosanskih Srba, inzistirao je danas da je Republika Srpska neovisna država koja nikad neće udružiti svoju strukturu vlasti s muslimanskohrvatskom Federacijom. Rekao je da će odbiti prisegnuti na vjernost bosanskom ustavu - kao što je zahtijevao Alija Izetbegović - i uvjerio je svoju publiku da se Muslimani, koji su protjerani iz 49 posto Bosne u srpskim rukama, nikad neće vratiti. Svi su ti ciljevi oprečni mirovnom sporazumu potpisanom u Daytonu i ne obećavaju ništa dobro za stvaranje federalnih ustanova za koje američki dužnosnici kažu da će pomoći u obnovi multietničke Bosne. Polemike na kampanjama i stalna poslušnost srpske hijerarhije Radovanu Karadžiću također je jako razbijesnila mnoge bosanske vođe. 'U ovim uvjetima zaista ne vidim razloga zašto se ratni zločinci ne bi kandidirali na izborima', rekao je bivši bosanski premijer Haris Silajdžić, i sam kandidat za predsjedništvo. 'S obzirom da će izbori potvrditi i odobriti ono što su ti ratni zločinci učinili, trebaju se i kandidirati. To bi bilo poštenije. Sve dok je međunarodna zajednica voljna prihvatiti rezultate etničkog čišćenja, može isto tako prihvatiti nazočnost na vlasti onih koji su proveli taj genocid.' Ali dužnosnici State Departmenta inzistiraju na tome da govorništvo i posteri nisu važni. Tvrde da će Srbi biti prisiljeni, usprkos tome što govore, pridružiti se federalnim institucijama nakon izbora. 'Ne bavim se baš previše moralom i namjerama ovih ljudi jer pretpostavljam da nisu baš dobri', izjavio je pomoćnik državnog tajnika John Kornblum tijekom svog nedavnog posjeta Sarajevu. 'Više vremena provodim pokušavajući nešto učiniti da ove strukture rade'", izvješćuje Chris Hedges. INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. IX. 1996. Prigoda da se skrši irački ratni stroj "Divlji irački napadaj na Kurdistan novo je poglavlje o nečasnosti i krvoproliću u tragičnoj povijesti Kurda. Ali to je i mnogo više. Napadaj Saddam Husseina na Kurdistan izravno izaziva američku sposobnost i spremnost da brani stabilnost u zaljevskom području. Početni oklijevajući odgovori Clintonove vlade i kongresnih vođa oprezno su minimalizirali stratešku važnost. Sukob je prikazan kao zbrkana frakcionaška svađa među Kurdima. On to i jest. Ali je isto tako i zlatna prigoda Saddamu da zauvijek podijeli i pokopa iračku političku oporbu, da zastraši druge arapske vladare da s njim postignu sporazum, i - kao što je više puta obećao - da pokaže Sjedinjenim Državama da su papirnati tigar koji nije u stanju ispuniti svoje moralne, političke i vojne dužnosti na Srednjem Istoku. Kako bi izbjegla ovakve uništavajuće ishode, Clintonova vlada mora hitno reagirati. U vojnom smislu, to znači energičnu zračnu akciju čiji bi ciljevi trebali biti vojna postrojenja u Bagdadu i divizije koje su upale u Kurdistan 31. kolovoza. U diplomatskom smislu, vlada bi trebala na neograničeno vrijeme blokirati sporazum o razmjeni hrane za naftu koje su Ujedinjeni narodi dogovorili s Irakom prošlog proljeća. Privremena obustava UN-a najavljena u nedjelju nije dovoljna. Ti koraci služe američkim interesima. Oni oslabljuju Saddama i pojačavaju američku vjerodostojnost glede Iraka. Američke vojne akcije ne bi trebale biti usmjerene tako da utječu na kurdski sukob koji je otvorio vrata Saddamovoj intervenciji. Odgovornost za ovu novu nesreću leži ponajprije na samim Kurdima. Povijesna unutarnja rivalstva i ranjivosti ponovno su na njih donijele zračni vihor. Planinsku zajednicu koja naseljava sjeverni Irak i granična područja Turske, Irana i Sirije, Kurde su tijekom njihove nemilosrdne povijesti izdavali njihovi tobožnji prijatelji i saveznici. Iranski šah i Henry Kissinger prodali su ih Saddamu 1975. povlačenjem vojne potpore legendarnom kurdskom vođi Mullahu Mustafi Barzaniju. George Bush ih je iznevjerio kad su se pobunili protiv Saddama 1991. (...) Ovaj put agent kurdske izdaje je Barzanijev sin, Massoud, koji je pozvao Saddamovu vojsku da mu pomogne oteti kontrolu nad kurdskim glavnim gradom Arbilom od protivničkih snaga Jalala Talabanija. (...) Saddamov napadaj usmjeren je na arapske vladare koji su se pridružili Sjedinjenim Državama da ga izbace iz Kuvajta 1991. i u traženju mira s Izraelom. Želi im pokazati da je ponovno sila s kojom se treba računati, zahvaljujući vakuumu koji je Clintonova vlada dopustila da se razvije u Zaljevu. (...) Najbolje što se može reći za Clintonov odgovor na napad na Kurdistan jest da je bio spor i neuvjerljiv. Odgovoriti Saddamu nije pitanje američkih predsjedničkih izbora, ili kurdskih političkih problema, ili pretjeranih izvješća o Talabanijevom savezništvu s Iranom. Radi se o tome tko će primijeniti silu u Zaljevu, i o opažanju američkih namjera u tom području. Washington ponovno uči da Saddam vraća na oprez i poslušnost protivnika odvažnim prkosom i rizicima. Ujedinjeni narodi kažu da je potajno stvorio zalihe projektila Scud, i drži se da je sakrio i kemijske bojne glave. Umjesto da dopusti Saddamu da pretvori kurdske nevolje u zlatnu prigodu za političko uskrsnuće, Clinton bi trebao ovo učiniti svojom zlatnom prigodom da uništi znatni dio još uvijek opasnoga Saddamova ratnog stroja", piše Jim Hoagland, novinar The Washington Posta. Ž3=Moskva šalje različite signale u svezi sa Lebedovim čečenskim sporazumom "Rusko je čelništvo izrazilo najnovije sumnje i zbunjenost u svezi s čečenskim mirovnim planom kojega je ugovorio šef sigurnosti Aleksndar Lebed. Predsjednik Jeljcin nastavio se držati na razmaku glede sporazuma. Nakon sastanka gospodina Lebeda i premijera Viktora Černomirdina, objavljene su dvije izjave koje su u velikoj suprotnosti. Lebed je izjavio kako Černomirdin podupire sporazum s čečenskim separatistima. Černomirdinov je ured, pak, postavio nova pitanja u svezi sa sporazumom i jasno izbjegao dati odobrenje. Razlike su podcrtale oprezni i zabrinuti stav prema Lebedovom sporazumu koji prevladava u Moskvi. Sporazum bi trebao završiti rat, no u isto vrijeme odgađa rezoluciju o temeljnom konfliktu koji je i uzrokovao rat - čečensku želju da se odvoji od Rusije. Zdravlje gospodina Jeljcina i dalje je temom nagađanja. Novinska agencija Itar-Tas navela je 'viši izvor iz Kremlja' u ponedjeljak kao izvor informacije o tome kako je Jeljcin bio podvrgnut nekolicini medicinskih testova i 'preventivnom' liječenju i kako mu je potreban odmor. Nisu navedene pojedinosti liječenja, ali je poznato kako Jeljcin ima zdravstvenih poteškoća sa srcem. Nešto kasnije, kao i prije, predsjednikovi su pomoćnici žurno izjavili kako je Jeljcin 'dobro'.(...) Ruskim je političarima vrlo važno završiti borbe, ali ne žele biti povezani s ponižavajućim porazom kojim su svršene borbe u kojima je stradalo više od 30.000 ljudi. Pitanje 'Tko je izgubio Čečeniju?', već odzvanja u opreznim izjavama političkih čelnika. Sumnje u svezi sa sporazumom javno je iznio pročelnik stožera, Anatoli Čubais, na tiskovnoj koferenciji. 'Pitanje zasigurno postoji', kazao je Čubais. 'Koja je cijena za sporazume koji su potpisani?' Čubais je izjavio, opetujući Jeljcinov razlog zbog kojega je i započeo rat sa čečenskim separatistima, kako je 'osonovni prioritet' očuvanje 'teritorijalnoga integriteta Rusije', što znači odbijanje čečenske neovisnosti. 'Daleko sam od stanja euforičnosti i misli kako su svi problemi riješeni' kazao je Čubais. Lebed je s čečenskim vojnim zapovijednikom, Aslanom Maškadovim, radio na temeljima političkog sporazuma za vrijeme vikenda. Maškadov je tražio odgodu odluke o statusu Čečenije do 31. prosinca 2001., te je zatražio i osnivanje ujedinjenoga povjerenstva koje bi za uradak imalo nadgledanje razvojačenja i ponovnu izgradbu republike opustošene ratom. Neposredno prije nego što je otišao u Čečeniju, Lebed je iznio svoje planove na sastanku visokih dužnosnika kojim je predsjedao Černomirdin. Neka izvješća sa sastanka govore o tome kako je skupina tražila veće izmjene u Lebedovom planu, ali izmjene nisu pobliže određene. U ponedjeljak je Lebed, koji je pokušavao ugovoriti sastanak s Jeljcinom, inzistirao na tome da se u sporazumu očuva osnovni 'duh' nacrta koji je dan na uviđaj i Moskvi. No, dajući izjavu novinskoj agenciji Interfaks, Lebed je također kazao kako postoje razlike između onoga što je ugovoreno i onoga što je ponuđeno. Sporazum, koji je postignut u gradu Dagestanu na čečenskoj granici, bio je 'jači' od onoga koji je prvotno bio zamišljen, kazao je. Nakon dvosatnog sastanka s Černomirdinom u ponedjeljak, Lebedovi su dužnosnici objavili izjavu u kojoj navode izjavu Černomirdina kako je sporazum 'uspješan' i kako izmjene učinjene u Dagestanu nisu 'od veće važnosti'. Černomirdinovi dužnosnici zatim su objavili izjavu u kojoj nema ni traga ničem sličnom. Viktor Konov, Černomirdinov razglasnik, naveo je premijerove riječi kojima se pita zašto je 'niz sporazuma' sa separatistima 'jasno kršen'. Černomirdin je kazao i da su pobunjenici zarobili nekoliko civila kako bi ih držali kao zarobljenike. Prema Interfaxu, Černomirdin je upozorio kako bi postupci pobunjenika mogli 'priprijetiti obnavljanjem sukoba,'" piše David Hoffman. VATIKAN L'OSSERVATORE ROMANO 2.-3. IX. 1996. Raspuštena 'republika' hrvatske zajednice "Herceg-Bosna, republika bosanskih Hrvata, samoproglašena u kolovozu 1993. službeno je prestala postojati u subotu u ponoć, priključujući se hrvatskomuslimanskoj federaciji, savezu kojega su 1994. bile tražila Sjedinjene Države, a koji predstavlja jedan od stupova Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatima je, međutim, dano 15 dana da raspuste sve urede 'republike'. Herceg-Bosna zapravo ima vladu, sabor, nezavisni gospodarski i novčarski sustav, i vojsku, 'Hrvatsko vijeće obrane' (HVO), od 50.000 ljudi. Sabor čini 80 zastupnika, svi iz HDZ-a, bosanskoga ogranka nacionalističke stranke predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana. Zagrebačka je vlada jedina priznavala Herceg-Bosnu, koja je za prijestolnicu imala hrvatsko područje Mostara (u drugoj polovici grada nalaze se Muslimani). U studenome 1995. bosanski Hrvati su glasovali na izborima za Hrvatski sabor, za 12 mjesta namjenjenih u zagrebačkom Saboru za Hrvate u inozemstvu. Nakon što su bili saveznici protiv Srba do proljeća 1993. Hrvati i Muslimani su se krvavo borili jednu godinu, prije svega, radi potpunoga nadzora nad Mostarom. Pučanstvo muslimanskoga područja mjesecima su bili živjeli po podrumima, pod kišom granata koje je ispaljivalo topništvo HVO-a. Veliki dio istočnoga dijela je danas gomila ruševina, a hrvatske su granate uništile i Stari most, stari turski most po kojemu je grad, čiji je on bio znak i ponos, dobio ime. Rat između Hrvata i Musliman zaključio se u proljeće 1994. kada su Sjedinjene Države potaknule dvije zajednice da potpišu Washingtonski sporazum koji je postavio temelje hrvatsko-muslimanskoj federaciji, a koja je postala jedan od stupova globalnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, zaključenoga u Daytonu, u studenome prošle godine. U međuvremenu je u Hrvatskoj zaključeno glasovanje bosanskih izbjeglica u toj zemlji, koji su unaprijed izrazili svoj izbor u općim izborima koji će se održati 14. rujna u cijeloj Bosni i Hercegovini.(...) Bosnaskih izbjeglica u Hrvatskoj nešto je više od 117.000. Glasovanje se odvilo bez znatnijih izgreda, pod nadzorom 30 predstavnika OESS-a (Organizacije za europsku suradnju i sigurnost), i drugih 230 međunarodnih promatrača.(...)" FRANCUSKA LE MONDE 3. IX. 1996. Hrvatska država u Bosni i Hercegovini službeno je prestala postojati "Hrvatska secisionistička država u Bosni i Hercegovini ('Republika Herceg-Bosna') službeno je prestala postojati u subotu 31. kolovoza u korist Federacije Bosne i Hercegovine. Ta federacija mora okupiti pod istim stijegom i Hrvate i Muslimane, a prostire se na 51 posto državnoga teritorija, dok je preostalih 49 posto pod nadzorom Republike Srpske. Budući da hrvatskobošnjačka Federacija nikada nije funkcionirala, promatrači su i dalje sumnjičavi glede vjerodostojnosti želje hrvatskih separatista da rade na približavanju dviju strana. Ministarstva i upravne ustanove 'Herceg-Bosne' trebala bi nestati u roku od petnaest dana, nakon održavanja općih izbora u Bosni i Hercegovini. Redarstvo i carinska služba, jamci postojanja separatističke države, moraju biti unificirani. Prva konkretna mjera zapravo je izjednačavanje dviju moneta prema njemačkoj marki, jedinoj priznatoj devizi na području cijele bivše Jugoslavije. Od 1. rujna i bosanski dinar i hrvatska kuna vrijedit će 1 njemačku marku. Bošnjačka vojska i hrvatska vojska u Bosni (HVO) moraju se ujediniti u sklopu američkoga programa 'uvježbaj i opremi', koji treba omogućiti snagama Federacije opiranje srpskoj vojnoj moći. Od postizanja primirja između Hrvata i Bošnjaka, do kojeg je došlo prije dvije i pol godine, nije zabilježen nikakav napredak, osim suradnje tijekom jesenskih navala 1995. godine. Vojne su pobjede urodile samo etničkom podjelom zauzetih terotorija, a ne obnovom zajedničkog života. Američka je diplomacija nedavno pokušala dati poticaj obnovi hrvatskobošnjačkog saveza koji smatra temeljem mirovnog procesa. Isto tako, cilj tog saveza jest i sprječavanje sklapanja saveza između Hrvata i Srba, jer ta dva naroda kao cilj imaju podjelu Bosne i Hercegovine na etničke teritorije. Mostar je oduvijek bio simbol nemogućnosti izgradbe hrvatskobošnjačke federacije, jer u tom gradu od sukoba 1993.-1994. godine više ne postoji suživot dviju zajednica. Istina, ovog je ljeta izabran jedan gradonačelnik, Ivan Prskalo (Hrvat), pod zapadnim pritiskom, ali logika podjele i dalje je jača od pomirbe. Nastavlja se protjerivanje Muslimana iz hrvatskog dijela grada. Osim toga, Prskalo je potpuno nepoznat i izabrao ga je HDZ nakon postizanja dogovora s SDA, a ne gradonačelnik kojega bi izabrali građani Mostara, koji su glasovali tako da je pobjeda pripala koaliciji bosanskih stranaka. Vođe nacionalističkih stranaka, povezani s vojnim i redarstvenim strukturama i s mafijom, i dalje vladaju u podijeljenom Mostaru. Sir Martin Garrod, posebni izaslanik Europske unije u Mostaru, svjestan problema koji predstavlja politička mafija 'Herceg-Bosne', odlučio je javno napasti osobe čija imena se, inače, nitko ne usuđuje ni spomenuti. 'Zatražio sam od Petra Zelenike, Mladena Naletilića, Vinka Martinovića, Mladen Mišića, Ivana Andebake i Dalibora Glavine da se pojave kako bi mogli biti saslušani', izjavio je sir Martin Garrod. 'Ta sam imena posve slučajno pronašao u brzoglasnom imeniku'. Sve do ovog trenutka nijedan diplomat niti IFOR-ov časnik nisu se usuđivali ni spomenuti imena mostarskih kumova. Martinović, zvan Stella, i Naletilić, zvan Tuta, najpoznatije su hrvatske bitange u Mostaru, a stekli su i solidni ugled ubojica tijekom ovog rata. Oni su bogatstvo stekli prije svega zahvaljujući krijumčarenju oružja u Bosnu. Za vrijeme sukoba ubirali su 'ratni namet' čija je svrha bila financiranje postrojba HVO-a. Kao ugledne ljude 'Herceg-Bosne', mostarske kumove rado primaju u Zagrebu, glavnom gradu susjedne Hrvatske, gdje ih se često može vidjeti u luksuznim hotelima. Za Stellu, Tutu i njihove prijatelje, nestanak 'Herceg-Bosne' značio bi financijsku katastrofu. Tako se interesi mafije podudaraju s interesima ekstremista u HDZ-u i onima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. 'Herceg-Bosna' je za 'Veliku Hrvatsku' ono što je 'Republika Srpska' za 'Veliku Srbiju', a malo je ultranacionalista koji bi bili spremni odustati od svojeg sna o proširenju granica preko ostataka Bosne i Hercegovine. Američki je pritisak prisilio Hrvate da se službeno odreknu svoje autonomne 'republike'. Sada treba još provjeriti da li je ujedinjenje političkih i vojnih struktura zaista provedeno i najavljuje li to i ujedinjenje dviju zajednica", piše dopisnik lista Remy Ourdan. LE FIGARO 3. IX. 1996. Bosna: velika žalost Srba na Palama "Nema radosti na Palama. Iako je počela škola, a taj je nadnevak ovdje obično značio radost u obiteljima, mračni su pogledi ljudi na ulicama toga gorskoga gradića (15 km istočno od Sarajeva) koji je službeno i upravno središte bosanskih Srba. Lampioni ludoga nacionalističkog slavlja kojemu su se bosanski Srbi na početku rata (travanj 1992. godine) predali dušom i tijelom sada su jako izblijedjeli. Znaju bosanski Srbi da nisu dobili rat. I ne samo to. Shvaćaju da upravo 'gube i mir'. Sanjali su o priključivanju novoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) ili barem o nekakvoj neovisnosti, a dobili su samo autonomiju unutar Republike Bosne i Hercegovine koju međunarodna zajednica odbija podijeliti. Kako dani prolaze, njihovi rođaci iz Srbije sve ih više napuštaju. Radovan Karadžić, 'bivši predsjednik Republike Srpske i bivši poglavar oko kojega su drugi plesali na međunarodnim konferencijama u Londonu i Ženevi, sada je samo obični bosanski građanin protiv kojega je međunarodni sud u Haagu objavio međunarodnu tjeralicu. Umjesto da brine o sudbini bosanskih Srba, Savezna Republika Jugoslavije sada razmišlja samo o tome kako da opet uđe na međunarodnu pozornicu i kako da uspostavi miroljubive odnošaje sa svojim susjedima. Prošloga su tjedna SRJ i Hrvatska odlučile obnoviti diplomatske odnose. Početkom kolovoza čak je, i to s velikom pompom, u Beograd pozvan Musliman Ejup Ganić, dopredsjednik sarajevske vlade, i to na čelu važnog izaslanstva gospodarstvenika. Jučer je uspostavljena izravna autobusna veza između Tuzle i Beograda, a uskoro će biti otvoreni i letovi iz Sarajeva prema Beogradu. Razočarani bosanski Srbi ne skrivaju divljenje prema uspjeloj hrvatskoj politici. 'Prijezir međunarodne zajednice usredotočen je na nas, a oni su pošteđeni', razjašnjava Vera, mlada majka s Pala. 'A dobili su sve što su htjeli. Ako odete u zapadni Mostar, to je zapravo Hrvatska. Svi hercegovački Hrvati imaju hrvatsku putovnicu koja im omogućuje putovanje po Europi. Njihovo povezivanje s Muslimanima u federaciju obična je krinka. Oni potpisuju sve što Amerikanci od njih zatraže, ali na terenu rade samo ono što oni sami žele. Nikada oni neće opet živjeti zajedno s Muslimanima. Hrvati znaju kamo idu, jer imaju samo jednoga vođu - Franju Tuđmana. A mi ne znamo što nas čeka u budućnosti. Mi još uvijek ne dobivamo međunarodnu pomoć. Mogućnost novoga suživota s Muslimanima, već za ovog naraštaja, jednostavno je nerealna'. U kavani 'Art Man' razvojačeni vojnici ubijaju dosadu igrajući biljar. Teško se može pronaći posao na teritoriju Republike Srpske koja ima samo 10 posto veleobrtnoga potencijala prijeratne Bosne i Hercegovine. 'Oprezni smo', razjašnjava Nikola, bivši komandos iz paravojne postrojbe 'Beli vukovi'. 'Mi ne želimo obnovu neprijateljstava, ali i dalje imamo oružje, za svaki slučaj...' Osjeća li se Nikola kao siroče nakon prisilnoga Karadžićevog odlaska? 'Lišavajući Karadžića te dužnosti, međunarodna mu je zajednica dala još bolji status - moralnoga vođe, povijesnoga junaka'. Stvarno, iako nema više Karadžićeve slike ispred službenih ustanova, ima je zato na svim privatnim prodavaonicama. Vrlo su spore pripreme za izbore, koje tamo doživljavaju kao formalnost nametnutu Daytonskim sporazumom, a ne nešto što bi zahtijevalo pučanstvo. Istina, tu i tamo može se vidjeti poneki plakat koji poziva na glasovanja za SDS koju je Karadžić utemeljio prije šest godina, a ima samo jedan slogan: 'Glasujte za pobjednike!' U središtu se nalazi slika Biljane Plavšić, kandidatkinje za mjesto predsjednika Republike Srpske. A oko nje, sve lica s popisa kandidata za mjesni parlament, za savezni parlament i za zajedničko predsjedništvo. Ali ovdje smatraju da neće biti nikakve utrke za ustanove same Republike Srpske ili za savezne ustanove. Za mjesto predsjednika Republike Srpske, Biljana Plavšić ima sve izglede da pobijedi svojeg glavnog suparnika, Predraga Radića, gradonačelnika Banje Luke. A svi znaju da ona zapravo ništa ne znači i da sve odlučuje Karadžić koji se nalazi u sjeni. A imenovanje predstavnika u zajedničke ustanove cijele Bosne i Hercegovine? 'Od njih očekujemo da pregovaraju s Muslimanima o dobrosusjedskim odnošajima, i ništa više od toga', iskreno nam priznaje Dragan Božanić, ministar informiranja RS. 'Prihvatili smo te izbore zato što nam Daytonski sporazum omogućava opstanak. Važno je bilo zaustaviti rat. Na zajedničke ustanove s Muslimanima gledamo samo kao na nužnu prijelaznu etapu. Ali, naš krajnji cilj nije se promijenio: moramo se ujediniti sa Srbijom i Crnom Gorom'. Kakva će, dakle, biti kratkoročna strategija vlade Republike Srpske? 'To je vrlo jednostavno', nastavlja Božanić, 'do maksimuma ćemo iskoristiti odredbe Daytonskog sporazuma koji nam dopušta uspostavu posebnih veza sa Saveznom Republikom Jugoslavijom. A svijet će na kraju priznati naša prava! Nismo mi ti koji su bili secesionisti. To su bili Hrvati i Muslimani. Sedamdeset godina živjeli smo u državi zvanoj Jugoslavija. Nismo željeli otići iz nje, a to ne želimo ni sada!' A ta raščlamba Veru, koja brine samo o budućnosti svojeg sina, ostavlja hladnom. 'U teoriji, taj političar ima pravo. Ali, je li bilo nužno, da bi se ostvario taj cilj, pustiti s uzice sve te zločince koji su vrijeme između dviju pijanki provodili na slijepo bombardirajući Sarajevo, i koji su krivi što je sad cijeli svijet protiv nas?'", stoji u članku dopisnika Remyja Ourdana. ITALIJA IL PICCOLO 3. IX. 1996. Upisi, ostaje etnički filter "Hladan tuš za talijansku školu u Hrvatskoj. Pobijene su izjave hrvatskog veleposlanika u Rimu Davorina Rudolfa glede ukinuća 'etničkih upisa': ministrica prosvjete Ljilja Vokić predstavila je nacrt zakona koji održava i osnažuje 'filter' za hrvatsku djecu koja se namjeravaju upisati u škole naše manjine. Mjera koja, ako je sabor slijedećih dana usvoji, riskira da dovede do progresivnog zatvaranja jednoga dijela škola s druge strane granice. Uzbunu je digao talijanski zastupnik u Saboru Furio Radin, koji traži veću jasnoću i providnost od vlade uoči potpisivanja talijansko-hrvatskog sporazuma, predviđenoga za kraj ovoga mjeseca. Na Radinovu nišanu je i strašna praznina u dvojezičnosti, nazočna u ustanovama pod nadzorom države. 'Izjave hrvatskoga veleposlanika u Rimu Davorina Rudolfa, davale su nadu da će se napustiti nacrt 'etničkih upisa'' u talijanske škole u Hrvatskoj, objašnjava Radin. Njih je pobila sama ministrica Ljilja Vokić (autorica, između ostaloga, i razvikanoga dekreta op.ur.). Ovih će se dana u Saboru predstaviti konačna verzija zakona o obrazovanju na jeziku manjinskih etničkih skupina, zajedno s člankom koji se odnosi na upise, i koji je praktički ostao nepromijenjen prema prvoj verziji.(...) 'Hrvatska vlada ne odustaje od 'etničkog filtera'', s gorčinom zaključuje Radin. 'Ako se izglasuje, taj bi zakon, nametnuo roditeljima, koji su 80 posto slučajeva različite nacionalnosti, da nacionalno odrede svoje dijete već u dobi od šest godina, i manje, ako žele da ide u vrtić. Sve u svemu se radi o svojskoj obrani većine'. Taj bi plan, prema Radinu, u srednjeročnom razdoblju izazvao ukidanje mnogih talijanskih razreda i nekih škola, pošto hrvatski učenici koji pohađaju naše škole čine barem četvrtinu ukupnog zbroja.(...) Postotak Talijana u hrvatskim školama neusporedivo je veći od onog Hrvata (čija školska populacija u zbroju dolazi do nekoliko stotina tisuća učenika) upisanih u talijanske škole. 'No nije to ono što nas zabrinjava, stoga što bi to bio nacionalistički pristup, a mi nacionalisti nismo. Ne možamo, međutim, a da ne zaključimo postojanje sve većih problema na polju dvojezičnosti'.(...)", piše Alessio Radossi. U Hrvatskoj je bez posla četvrtina pučanstva "Prema 'optimistima', do kraja tekuće godine nezaposlenih u Hrvatskoj će biti 'samo' 300.000, dok bi prema 'pesimistima' njihov broj mogao dostignuti 350.000. To je četvrtina djelatnoga pučanstva. U kolovozu je nezaposlenih bilo 257 tisuća. Nema znakova gospodarskog oporavka i rasta. Dok je zemlja bila u ratu ta pojava je bila manje vidljiva. Pedeset tisuća vojnika poslano je kućama. Mnogi se ne snalaze u građanskom životu, za njih više nema posla kojega su ostavili u trenutku kada su trebali odjenuti odore. Osim toga, svakoga mjeseca se broj nezaposlenih poveća za nekoliko tisuća osoba otpuštenih iz tvornica koje se nalaze u fazi restrukturiranja. Njima će se već slijedećg mjeseca pridružiti zaposleni u putničarskom sektoru. Ove je godine Hrvatska zabilježila uspjeh. Osim u Istru, putničari su se vratili i u Dalmaciju. U ranijim razdobljima bi zaposleni u velikim hotelskim kompleksima bili plaćani i u zimskim mjesecima. Danas to nije više izvedivo. Sindikati imaju sve manju težinu, i više ne uspijevaju zaštiti zaposlene od novih poslodavaca. Neki u Zagrebu smatraju da je potrebno ranije umiroviti višak osoblja. No vlada, međutim, nema novca potrebnoga za uzdržavanje novog vala umirovljenika. Već sada je umirovljenih 850.000, dok je zaposlenih nešto više od jednog miljuna. Neki se pribojavaju da bi broj umirovljenika, u ne tako dalekoj budućnosti, mogao dostignuti broj zaposlenih. Od 1990. do danas, u Hrvatskoj je izgubljeno više od pola milijuna radnih mjesta. Dobar dio njih nadoknađen je u mnoštvu obrtničkih djelatnosti i maloj posebničkoj trgovini. Premalo da bi se začepile velike rupe. Nezaposleni, ali ne svi, od vlade dobivaju vrlo skromnu naknadu, od 407 do 810 kuna mjesečno. S time se ne može živjeti. Vlasti su uvjerene da četvrtina pučanstva radi na crno. Mnogi žive od novčanih pošiljaka gastarbajtera u zemljama Europske zajednice," piše Marco Waltritsch. AVVENIRE 3. IX. 1996. Kosovo, biti Albancem sada je postalo pravo "Jučer je između srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i Ibrahima Rugove, predsjednika samoproglašene albanske republike Kosovo, potpisan sporazum od velikog političkog značaja. To je prvi javni čin kojime Beograd Rugovi priznaje ulogu službanog predstavnika albanske većine.(...) 1989. je Milošević Kosovu bio opozvao statut o autonomiji, i od slijedeće godine je albanska zajednica bila odlučila napustiti javne škole, odbacivši srpske školske programe, i osnovala paralaleni sustav obrazovanja, u velikom djelu i tajan. Računa se da će se postignutim sporazumom 300 tisuća albanskih đaka i 12 tisuća sveučilišnih studenata moći ponovno pohađati javne škole, vjerojatno uz neka jamstva samostalnosti u školskim programima. U Tirani je vijest primljena s oduševljenjem od predsjednika albanske republike Salija Berishe, koji je dostignuti sporazum nazvao 'vrlo važnim korakom prema jamčenju punih ljudskih i nacionalnih prava kosovskih Albanaca.' Berisha, koji je čestitao stranama koje su potpisale sporazum 'i onima koji su mu doprinijeli', je kazao da je uvjeren u mogućnost da se uskoro, potpuno i konačno, riješi složeno stanje te regije. U jednom priopećnju kojega su jučer podijelili najbliži Rugovini suradnici, naglašava se da je sporazum postignut 'bez uvjeta i potpuno je neovisan od drugih i budućih političkih pregovora'. Iako se nisu dale ostale pojedinosti o odredbama sporazuma, u istom se priopćenju ističe se kako je 'konkretno priznat paralelni obrazovni sustav Albanaca, i da će ponovno biti otvorene sve školske i kulturne ustanove zatvorene 1989.', i precizira se 'da nije odlučena reintegracija albanskog obrazovnog sustava u onaj srpski, već će se albansko školovanje preseliti iz privatnih kuća u javne škole'.(...) Sporazum o jednom tako temeljnom pitanju kao što je obrazovanje, koje ima veze s jezičkim i kulturnim identitetom jednoga naroda, otvara put sporazumima i u drugim temama. Opoziv autonomije kojega je 1989. napravio Milošević, stvorio je spiralu napetosti, uz sporadične sukobe i smrt oko 150 osoba u posljednjih sedam godina. Beograd je stalno izjavljivao da ne želi pregovarati, no nakon završetka rata u Bosni, srpske su vlasti bile izložene sve većim pritiscima da postignu kompromis kako bi se smanjila napetost na tom području. Tako je i došlo do tajnih pregovora. Posebice snažan pritisak na Miloševića vršile su Sjedinjene Države kako bi ovaj poštivao prava albanske većine na Kosovu. Amerikanci, koji se prije svega brinu za održanje daytonskih sporazuma, i stoga, za stabilnost na Balkanu, također su otvorili i ured 'za nadzor' u Prištini, glavnom gradu Kosova. Predsjednik srpske vlade Mirko Marjanović, koji je i objavio sporazum, nazvao ga je 'prvim temeljnim korakom, prije svega od humnitarne važnosti', kako albanska djeca na Kosovu više ne bi trebala 'trpjeti posljedice političkih razlika'. A iz Prištine je albanski predstavnik Mehmet Hajrizi ustvrdio kako će sporazum 'otvoriti put prema političkom rješenju kosovske krize'." NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 3. IX. 1996. Izazivač "Predsjednik Tuđman dobio je prvog izazivača. Hrvatska liberalna stranka (HSLS) nominirala je 13. lipnja Vladu Gotovca za kandidata na predsjedničkim izborima 1997. godine. U veljači ove godine izabran je za predsjednika HSLS-a. Nakon razočaravajućeg blokiranja HSLS-a pod starim predsjednikom Budišom na parlamentarnim izborima u listopadu 1995. godine, mogla se očekivati promjena na vrhu stranke. Budišu su napokon kritizirali u HSLS-u. Doduše mnogi su dijelili njegovo stajalište da treba cijeniti zasluge Tuđmana i njegove vladajuće stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za neovisnost republike Hrvatske. No čini se da je Budiša u političkoj borbi protiv Tuđmana i HDZ-a izgubio jasnoću i profil. S Gotovcem se to promijenilo. Sve više je bespoštedno optuživao autokratsko držanje Predsjednika i nadzor velikog dijela društva od strane HDZ-a. No proteklih tjedana Gotovac se više puta sastajao s Tuđmanom. U razgovorima se ponajprije radilo o rješavanju krize oko dužnosti gradonačelnika Zagreba koja je u međuvremenu prerasla u ustavnu krizu. Na općinskim izborima u glavnom gradu u listopadu 1995. je oporba ujedinjena protiv HDZ-a postigla gotovo dvije trećine mjesta u gradskoj upravi. No Tuđman je četiri puta iskoristio svoje zakonsko pravo i odbio imenovati izabrane gradonačelnike - sve iz HSLS-a. Umjesto toga postavio je upraviteljicu koja je u milosti njegovoj i HDZ-a. Naposljetku je vlada HDZ-a raspustila nepopustljivu gradsku upravu - čin kojeg je, iznenađujuće, ustavni sud proglasio ništavnim. U razgovorima s Tuđmanom Gotovac nije nastupio kao stranački političar nego kao realni političar koji je zajedno s pravno izabranim predsjednikom tražio rješenje za Zagreb. No neki iz HSLS-a a osobito iz ujedinjenih oporbenih stranaka su mu to uzeli za zlo. Posumnjali su da je Gotovac podlegao grubom šarmu vlasti i da se u svoju korist i za volju svoje stranke upustio u sitnu trgovinu s Tuđmanom. Tu je sumnju Gotovac dakako sam pothranio jer je najprije prešutio susrete s Tuđmanom. Fronta oporbe protiv HDZ-a počela se drobiti - na veliku Tuđmanovu radost. Imenovanjem za predsjedničkog kandidata HSLS je potvrdio Gotovca - i istodobno ga odgurnuo. Jer je glavni ogranak HSLS-a odbacio svaku suradnju s Tuđmanom i HDZ-om do daljnjega. To pak stvara jasne odnose koje je sam Gotovac htio stvoriti. Za dvoboj s Tuđmanom Gotovac je vjerojatno kandidat s najvećim izgledima. Rođen 18. rujna 1930. godine u Imotskom u Dalmaciji, diplomirani filozof počeo je već ranih pedesetih godina objavljivati pjesme, eseje i recenzije. Mnogo je godina radio u kulturnoj sekciji hrvatskog radija i televizije u Zagrebu dok 1972. godine kao glasnogovornik 'Hrvatskog proljeća' nije osuđen na četiri godine zatvora. Od 1981. godine Gotovac koji utjelovljuje klasični tip intelektualnog disidenta, proveo je još dvije godine u zatvoru i do 1990. godine je praktički imao zabranu obavljanja svojega posla. To ga 'oplemenjuje' kao protukomunističkog borca za neovisnu demokratsku Hrvatsku iza čije se kritike sadašnjeg stanja nedvojbeno ne krije nikakva 'jugonostalgija'" - piše Matthias Rueb. Na svršetku izborne borbe u Bosni smrtna presuda "Na kraju izborne borbe bio bi to lijep udarac. U sjevernobosanskom gradu Bihaću u srijedu počinje proces protiv muslimanskog poslovnog čovjeka i političara Fikreta Abdića. Presuda se očekuje 10. rujna, samo četiri dana prije izbora u Bosni i Hercegovini. 57-godišnji Fikret Abdić optužen je pred okružnim sudom u Bihaću za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima. Po informaciji jednog državnog tužitelja, Abdiću bi mogla biti izrečena smrtna kazna ili najmanje deset godina zatvora. Državno tužiteljstvo je sigurno da može uvjeriti sud o Abdićevoj krivnji. 65 svjedoka spremno je svjedočiti protiv Abdića. Budući da Abdić kojemu se sudi u odsutnosti nije čak ni angažirao branitelja, sud bi mogao oštro presuditi. Bratoubilački rat u muslimanskoj enklavi oko Bihaća i sjeverozapadnoj Bosni spada u najčudnije poglavlje rata u Bosni i Hercegovini. Na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini koncem 1990. godine Abdić je još bio suborac kasnijeg bosanskog predjsednika Izetbegovića i njegove muslimanske stranke demokratske akcije (SDA). Abdić je na predsjedničkim izborima dobio čak više glasova od Izetbegovića u čiju se korist odrekao najviše državne dužnosti, predjsedavanja u kolektivnom državnom predsjedništvu kojem su pripadali predstavnici svih triju narodnosnih skupina. No uskoro nakon izbijanja rata u proljeće 1992. godine došlo je do raskida između Abdića i središnje vlade u Sarajevu. U rujnu 1993. godine Abdić je sjeverni dio enklave koju su opsjedali hrvatski i bosanski Srbi proglasio 'autonomnom regijom zapadnom Bosnom'. U svojem sjedištu Velikoj Kladuši Abdić je vladao poput teritorijalnog kneza velikim poljoprivrednim pogonom 'Agrokomerc' i njemu odanim 'narodom', uglavnom namještenicima 'Agrokomerca' i njihovim obiteljima. Zaključio je separatni mir sa srpskim okupatorima, živo trgovao s njima i s Hrvatima i ustrojio privatnu vojsku. Ta je muslimanska paravojska zajedno s hrvatskim i bosanskim Srbima ratovala protiv Petog korpusa bosanske vladine vojske u Bihaću. Peti korpus pod generalom Dudakovićem kojeg slave kao junaka bio je odan Sarajevu i iako sasvim izoliran, tri i pol godine odupirao se srpskoj okupaciji. Dok su na jugu muslimanske enklave, naime u gradu Bihaću koji je stalno bio pod topničkim napadima Srba vladali bijeda i smrt, u sjevernom dijelu enklave, zahvaljujući Abdiću, nije bilo nevolje. Za ljude u Velikoj Kladuši Abdić je dobročinitelj koji ih je zahvaljujući svojem daru za trgovanje štitio od rata. Za vladu u Sarajevu a poglavito za Peti korpus u Bihaću, on je izdajica. Kad je u kolovozu 1995. godine hrvatska vojska oslobodila područja u 'krajini' od srpske okupacije, bosanske su vladine postrojbe prodrle iz Bihaća prema sjeveru i zauzele Veliku Kladušu. Došlo je do eksodusa od oko 30 tisuća Abdićevih izbjeglica koji su svojeg vođu zvanog 'babo' slijedili u progonstvo. Prošla je skoro godina dana dok se Abdićevi pristaše nisu vratili u svoje domove. Tek na pritisak državne zajednice bosanska je vlada dopustila amnestiju za nekih osam tisuća pripadnika Abdićeve paravojske. Izbjeglice su tešku zimu proveli u bijednim uvjetima u improviziranom izbjegličkom logoru nedaleko bosansko-hrvatske granice. Njihova odanost Abdiću zbog toga se očito nije smanjila. Sam Abdić je od ljeta 1995. godine u svojoj ljetnoj rezidenciji u hrvatskoj Opatiji. Hrvatska je vlada ignorirala više zahtjeva za izručenje koje je tražila bosanska vlada. U travnju ove godine hrvatska je policija uhitila petero Muslimana iz okolice Bihaća pod optužbom da su planirali atentat na Abdića. U Zagrebu je rečeno da su u planirani napad vjerojatno bili umiješani državni organi susjedne Bosne. Sarajevo je te optužbe odmah odbacilo. Ustrajni i lukavi Andbić koji ima odlične kontakte u zagrebačkoj vladi, nije odustao od svoje političke karijere. Sa svojom strankom registriranom u zapadnom dijelu Mostara pod hrvatskom vlašću, Demokratskom narodnom zajednicom (DNZ) kandidat je na izborima 14. rujna. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) kojoj je povjerena priprava i nadzor izbora morala je dopustiti DNZ. Od procijenjenih 130 tisuća stanovnika muslimanskog kantona u sjeverozapadnoj Bosni oko četvrtine su Abdićevi pristaše. Ako oni s pravom glasa kako se očekuje glasuju za DNZ, ona bi mogla postići odgovarajuće mandate u parlamentu kantona Una-Sana u Bihaću. Upitno je bi li zastupnici Abdićeve stranke ikada mogli preuzeti svoje mandate. Mnogi visoki stranački dužnosnici još su u progonstvu u Hrvatskoj. Glavni kandidat SDA u kantonu Una-Sana je general Dudaković koji je za obranu enklave nagrađen članstvom u predsjedništvu SDA. Mržnja spram Abdića i njegovih odmetnika nije nepomirljiva samo kod Dudakovića i njegovog političkog mentora Izetbegovića. Čini se da u mnogo ljudi u Bihaću mržnja spram Abdića čak premašuje mržnju spram Srba. Na nebrojenim plakatima može se vidjeti otrovno zelena zmija koja paluca jezikom i koju drži snažna ruka; ispod toga piše 'Velika Kladuša 1994. - 1996'. Svi znaju tko je zmija koju i danas treba zgnječiti. U cijeloj se Bosni dominirajuće nacionalne stranke svih triju narodnosnih skupina oštro odnose spram političke oporbe. No u Bihaću je ponašanje osobito grubo. Oporbene političare i njihove pristaše napadaju u njihovim kućama ručnim granatama. U jednom jedinom tjednu u kolovozu bilo je šest eksplozija, u svojim je stanovima ranjeno mnogo žena i djece. Jedan suradnik OESS-a u Bihaću kaže: 'Tu se svi iz oporbe boje'. Policija ili ne može ili neće ništa proiv nasilja. U Cazinu pored Bihaća ranjen je bivši premijer Silajdžić, do ovog proljeća i sam član SDA, tijekom predstavljanja svoje nove stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH). Napadači SDA napali su pristaše SBiH-a željeznim šipkama. Policija se nije miješala. U tom ozračju nasilja i zastrašivanja teško je vjerovati da proces protiv Abdića slučajno počinje u tako usijanoj fazi izborne borbe i treba biti okončan neposredno prije izbora. Smrtna presuda Abdiću zacijelo ne bi ublažila ionako napeto stanje" - piše Matthias Rueb. RUSIJA SEGODNJA 31. VIII. 1996. Ponovno nalaženje domovine O stanju u Kninu piše Andrej Stahov: "(...) Republika srpska krajina koja je proglašena u ljeto 1991. pala je u kolovozu 1995. pod udarom Hrvatske vojske. Nakon dvije i po godine krvavog rata, nešto više od godinu dana neuspješnih pregovora i vojnoga pothvata širokih razmjera koji je trajao svega nekoliko dana Hrvatska je povratila područja čiju su pripadnost osporavali samo nepokorni Srbi i nitko više u svjetskoj zajednici. Nad Kninom je tada uzdignut hrvatski stijeg rekordnih razmjera - duljine preko petnaest metara. Stijeg je nad starom gradskom tvrđavom podigao sam predsjednik Franjo Tuđman koji je helikopterom stigao u Knin oslobođen od Srba. Predsjednik je poljubio uzvišenu svilu i rukama načinio izričajnu gestu - poput nogometnog napadača koji je zabio odlučujući pogodak u protivnikova vrata. 5. kolovoz, dan kada je počeo pothvat 'Oluja' koji je Hrvatskoj donio 10 tisuća četvornih km teritorija Sabor je proglasio danom Domovinske zahvalnosti. Godinu dana nakon toga golemi se stijeg kao i prije vijori nad Kninom. Samo je staro drveno koplje koje se već dvaput slomilo pod naletom vjetra nedavno zamijenjeno čeličnim koje ostavlja mno snažniji dojam. Za njega nijedna oluja neće biti pogibeljna. Poput drvenih kopalja u Kninu su se u posljednjih godinu dana pod teretom neriješenih problema 'slomili' i dva ministra-upravitelja koje je imenovao Zagreb, a koji su trebali ponovno oživjeti staru prijestolnicu. Kada su imenovali trećeg, on je počeo zamjenom drveta čelikom: autoritet se gradi na vjernosti simbolima slobode. Istina, sadašnji Knin ne podsjeća na prijestolnicu. (...) Povratak ide sporo: dio kuća je spaljen, opljačkano je sve što se dalo opljačkati, a promatranjem nacionalnog stijega nećeš se nasititi. Ako je vjerovati Hrvatima, u trenutku njihova pobjedonosnoga povratka u gradu je radilo samo jedno poduzeće - tvornica 'Tvik' koja proizvodi čavle, metalni pribor i male željezne dijelove. 'Tvik' radi i danas, iako su hrvatski topnici srušili ugao proizvodne dvorane. Na moje je oči iza vrata poduzeća izronio kamion natovaren kontejnerima za smeće koji su se sijali na suncu, i ta je roba potrebna domovini. (...) No i nakon neočekivano brzoga i razornog poraza krajinske vojske u njezinim je redovima ostalo dosta odvažnih bojovnika. Na čelu srpskih 'nepomirljivih' i dalje je 'predsjednik RSK u progonstvu' Milan Martić koji se sklonio u Banjoj Luci. 'Mi, krajinski Srbi, nikada nećemo zaboraviti naše patnje i nećemo nikada oprostiti našim neprijateljima. Ne može biti ni govora o povratku sve dok postoji fašistički režim Franje Tuđmana' - kaže Martić. S ratnim izjavama javila se i stanovita 'Krajinska oslobodilačka armija', u čije su se ime na stranicama jugoslavenskih novina pojavile izjave u kojima prijete da će 'hrvatske ustaše utopiti u krvi'. 'Armejci' se hvale da su već proveli barem jednu uspješnu terorističku akciju. Zgrada vojnoga poduzeća 'Đuro Đaković' u Slavonskom Brodu doista je eksplodirala, no hrvatska mjerodavna tijela tvrde da je riječ o nesretnom slučaju, a ne o sabotaži. (...) Prije godinu dana oko 200 tisuća hrvatskih prognanika nestrpljivo su iščekivali da se njihovi gradovi i sela 'očiste' od Srba. Nakon 'Oluje' na svoja se ognjišta vratilo tek 50 tisuća. Teoretsku mogućnost da se predaju na milost pobjednicima imaju i krajinski Srbi koji se nalaze u izbjegličkim logorima u srpskoj Bosni ili kod rođaka u Jugoslaviji ili (najsretniji) u inozemnim humanitarnim središtima. Molbe za povratak u domovinu dalo je, prema službenim podatcima, samo 12 tisuća srpskih izbjeglica. Tako je vjerojatno uvijek nakon vojnog sukoba - ako netko pronađe izgubljenu domovinu, drugi je sigurno gubi." 30. VIII. 1996. U Srbiji raste broj štrajkova "Hoće li uoči izbora za jugoslavensku Skupštinu i općinska tijela vlasti u Srbiji doći do općeg štrajka? To pitanje sve češće postavljaju jugoslavenski i strani novinari komentirajući štrajkaški val koji je u posljednje vrijeme doslovce preplavio ovu republiku. U samoj činjenici da do štrajka dolazi nema ništa čudno - jesen je za Srbiju uvijek bila 'štrajkaško' doba. Tada ovdje obično počinju rasti cijene električne energije, goriva, komunalnih usluga, što povlači za sobom opći rast cijena i, naravno, nezadovoljstvo radnika. Ipak, ova se godina razlikuje po tome što se štrajkovi gotovo nisu prekidali ni ljeti - u vrijeme koje je obično mirno kada je riječ o društvovnim sukobima. Promatrači to povezuju s time što je životni standard većine Srba toliko pao da nezadovoljstvo više nema sezonsko obilježje. Radnici ponajprije zahtijevaju isplatu zaslužaba za nekoliko mjeseci. U nekim srpskim poduzećima plaće nisu dobili od siječnja, a većinom kasne po 2-3 mjeseca. S obzirom da su posljednjih godina plaće nekoliko puta niže, možemo zamisliti kako je radništvu i službenicima. Primjerice, prema podatcima sindikata prosvjetnih djelatnika prije pet godina prosječna plaća pedagoga u Srbiji bila je 1370 njemačkih maraka, sada učitelj s 20-godišnjim radnim iskustvom može računati na oko 230 maraka na mjesec. Upravo su pedagozi danas u Srbiji posebno djelatni - od 1. IX. oni kane objaviti opći štrajk ako im vlada ne isplati sve zaostale plaće (posljednja je bila u svibnju). Sva obećanja vlasti učitelji zovu 'bajkama'. 'Vladi više nitko ne vjeruje i svi znaju da je samo ona kriva za sadašnje stanje' - izjavio je u interviewu za jugoslavensku službu krugovala 'Slobodna Europa' jedan od čelnika Nezavisnog sindikata prosvjetnih radnika Janoš Bulatović. Sve je teže stanje u Kragujevcu. Tu se nalazi najveće jugoslavensko poduzeće 'Zastava' u kojem su se u najbolja vremena proizvodili popularni jugoslavenski malolitražni samovozi 'Jugo' i vojni proizvodi - od strojnica do tankova. Danas 'Zastava' gotovo ne radi - posljednji je samovoz ovdje bio sklopljen prije par godina, jako se smanjila i proizvodnja oružja, za ljubav Zapadu, kažu radnici. Plaća se radništvu ovdje ne isplaćuje već tri mjeseca. Prije nekih dva tjedna u Kragujevcu su počeli javni prosvjedi koji se održavaju pod geslom 'Dajte naše plaće', 'Naša su djeca gladna', 'Dolje lopovi na vlasti!'. Pojavljuju se zahtjevi za ostavkom vlade, početkom ovog tjedna oko 1000 radnika objavilo je štrajk glađu. Štrajkaju i radnici u tvornici vagona u Kraljevu. Posljednji su put plaću koja nije bila veća od 30 njemačkih maraka dobili prije dva mjeseca. Štrajkovi u pravilu niču stihijski. Najveću sindikalnu udrugu u zemlji nadzire vlada tako da sindikalno čelništvo nije zainteresirano za to da štrajkovi poprime suviše organiziran i posvemašnji značaj, sprječavajući radnike na sve načine da počmu isticati političke zahtjeve. Vodstvo udruge nije popularno među radništvom, ali u stanovitoj mjeri utječe na stanje. Za opći se štrajk zauzima sindikat 'Nezavisnost' koji broji oko 110 tisuća ljudi. On gotovo nije u mogućnosti da javno iznijeti svoje stajalište budući da u vodećim srbijanskim glasilima dominira vladino stajalište. Pitanje općega štrajka riješit će se najvjerojatnije uskoro. Mnogi smatraju da ga neće biti jer će vlada posegnuti za t. zv. predizbornim isplatama i potrudit će se da do izbora 3. XI. isplati radnicima sve dugove. Mnogo će zavisiti i od raspoloženja nezaposlenih. Jasno je da se do izbora neće moći svima osigurati radna mjesta, a nezaposlenih je u Srbiji, prema službenim podatcima, oko 700 tisuća", piše Sergej Rjabinin. HRVATSKA VJESNIK 4. IX. 1996. Sarajevski film Mario Marušić komentira muslimansku predizbornu politiku u BiH: "(...) Zlouporaba famoznog obrasca P-2 i Frowickova odluka o odgodi lokalnih izbora nisu zadovoljili narasle muslimanske ambicije (uz sve očitiju nervozu), te je sarajevska aktualna vlast, uz gušenje, čak i fizičko razračunavanje s neistomišljenicima unutar muslimanskoga korpusa, ponovno pokrenula kampanju u svezi definitivnoga gašenja HR Herceg-Bosne. U SDA nema sumnji, stajališta su kako bi im 'konačna pobjeda protiv te paradržave' mogla donijeti odlučujuće poene u izbornoj utrci za glasačima, a usput bi odradili i veliki posao na putu do Republike 'temeljnoga naroda'. (...) Pritisci i ucjene, čak i uz pozive na džihad, postali su dijelom predizborne kampanje najjače muslimanske stranke.(...)" Ljubljanska banka "Priprema li se specifičan način razrješenja problema ušteđevine građana BiH u Ljubljanskoj banci? Besim Čulahović, ministar-savjetnik u bosanskom veleposlanstvu u Sloveniji, tako je nešto nagovjestio u nedavnom razgovoru za jedan ljubljanski dnevnik. Trećinu duga (koji bi, po bosanskoj strani, bio težak 276 milijuna maraka, čiste osnovice bez kamata ustanovljenih početkom kolovoza 1990. godine) Slovenci bi isplatili odmah, drugu trećinu vezali uz precizne rokove, a ostatak pretvorili u vlasničke udjele u Ljubljanskoj banci. Sarajevska bi strana zauzvrat vratila Ljubljančanima sve prostore koje su imali u BiH do izbijanja rata.(...) Bez obzira na bosansko ufanje kako bi tomu moglo biti tako, teško je u to vjerovati. Istina je da usporedba s problemom hrvatskim štediša pomalo potiče na to: bosanska štednja nije pričuvno sredstvo za razrješenje sveukupnih međudržavnih razmirica niti se intenzitet tih razmirica dade mjeriti s onim slovensko-hrvatskim. Usto bi takav ustupak ljubljanskih bankara otvorio daljnje mogućnosti ionako uspješnog slovenskog nastupa na velikom i praznom BiH tržištu. No, svejdno nije baš realno očekivati da će Bosancima štednja tek tako biti vraćena. Time bi ljubljanski bankari izgubili čak i principijelnost. A to bi bila šteta - neovisno o tomu što te principe ne podupire nitko osim nje same," piše Vedran Kukavica. Otišao Horst Weisel, stigao Volker Haak Gordana Grgas piše o Volkeru Haaku, novom njemačkom veleposlaniku u Hrvatskoj: "(...) Dr. Haak dolazi u Hrvatsku kao veleposlanik u vrijeme kada se situacija u regiji 'razvija uzlazno', kako je to zaključio njegov prethodnik u nedavnim intervjuu Vjesniku . Odnosi između Zagreba i Bonna opisuju se pak prijateljskim i punim razumijevanja, iako se nekima nije tako činilo nakon što je Bonn, uglavnom kroz usta ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela, kritizirao određene hrvatske poteze u BiH u vrijeme hrvatsko-muslimanskih borbi, kasnije oko Mostaar, pa i oko određenih unutarnjopolitičkih procesa u Hrvatskoj. U diplomatskim izjavama koje su dolazile iz Bonna, te su kritike opisane dobronamjernima, budući da prijateljstvo podrazumijeva i kritičnost.(...) Diplomatska karijera dr. Haaka čini se vrlo zanimljivom. Počeo je u Beogradu, u vrijeme kada je u Hrvatskoj skršeno 'proljeće' i ojačana rigidnija politika. Potom je boravio u Havani, od 1977. do 1979., u vrijeme vrlo zaoštrenih odnosa Kube i Sjedinjenih Država, a u glavni grad Nikaragve stigao je u godini kad je srušena diktatura Anastasia Somoze i vlast preuzeli sandinisti. U Moskvi je pak boravio u vrijeme kad su zapuhali vjetrovi 'perestrojke' u drugoj polovici osamdesetih. Vjerujemo da ni vrijeme poslijeratne obnove Hrvatske, dovršetka procesa tranzicije u tržišno gospodarstvo, demokratizacije, kao i integracije u europske institucije, neće biti nezanimiljivo diplomatsko iskustvo.(...)" Politički zaokret Bonna prema jedinstvenoj BiH Ivo Lovrić piše o promjenama u politici Njemačke prema BiH: "Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, čini se, polako napušta nadu u mogućnost stvaranja jedinstvene Bosne i Hercegovine, istodobno očekujući da će tamošnji izbori biti prvi korak u oblikovanju državnih struktura koje bi trebali činiti temelj budućem samostalnom političkom sustavu. U razgovoru s visokim predstavnikom međunarodne zajednice za civilnu provedbu Daytonskog sporazuma, u ponedjeljak u Bonnu, Carlom Bildtom, Kinkel nije krio pesimizam, rekavši kako prilike u BiH 'nisu ružičaste'. Susret Kinkela i Bildta po svemu u službi je traženja nove njemačke strategije prema BiH.(...) U Bonnu se, međutim, još uvijek osjeća laka konfuzija u gledanjima na razvoj prilika u BiH, pri čemu glavni problem predstavlja definicija nacije i državotvornosti.(...) Po svemu sudeći, šef njemačke diplomacije sada se više ne oslanja na izbore kao na stvaranje temelja jedinstvenoj BiH, već u njima vidi prvenstveno ono što izbori i jesu u demokraciji, naime, izražavanje slobodne volje građana bez obzira na posljedice za političku sudbinu zemlje.(...)" VEČERNJI LIST 4. IX. 1996. Postizborna parada "(...) E sad, o tim 'demokratskim' i' poštenim' i 'slobodnim' izborima mnogo se piše i još će se pisati ovih dana. Ali koji cirkus tek slijedi poslije, počevši od vrha te buduće BiH kao jedinstvene države po Daytonu? Od Predsjedništva. Dakle, Predsjedništvo se sastoji od tri člana: jednog iz RS i dvojice iz Federacije. Ono ima predsjedajućeg, rotiraju se na tome mjestu sva trojica tijekom mandata, ali prvi je predsjedajući onaj koji dobije najveći broj glasova na direktnim izborima. Sadašnje kalkulacije pokazuju da bi to mogli biti ili Izetbegović, koji je s time od početka računao, ili Momčilo Krajišnik, koji je u posljednje vrijeme sve ozbiljniji kandidat. Postane li Krajišnik prvi predsjedajući bosansko-hercegovačkog predsjedništva, bio bi to prvi slučaj u povijesti da državom predsjeda onaj tko ne priznaje uopće njezino postojanje. Bude li to pak Izetbegović, opet ne može donijeti ni jednu odluku bez Krajišnikove suglasnosti kao i suglasnosti trećeg člana predsjedništva, vjerojatno Zubaka. Nagradno je pitanje za sve one koji vjeruju u funkcioniranje države po Daytonu: navedite jednu odluku oko koje bi se ova trojica članova predsjedništva mogla složiti?(...) (...) Ni na nižim razinama problemi s priznavanjem rezultata vjerojatno neće izostati. A nakon što se tako demokratski izaberu, mogu se okupiti u nekom novom 'Daytonu', da napokon vide što će s državom," piše Višnja Starešina o političkom stanju u BiH pred izbore. Želimo Hrvate u svim oblicima vlasti Dr. Ante Šantić, predsjednik HDZ-a Unsko-sanske županije u svome je interviewu govorio o predstojećim izborima i, među ostalim, rekao: "(...) Budući da struktura općinskih vlasti u ovom trenutku ne zadovoljava, ni u najosnovnijim elementima obnašanja vlasti, nijednog Hrvata u općini Bihaću, razumljivo je što želimo da se izbori na općinskoj razini organiziraju što prije. No, čuli smo najave g. Frowicka glede mogućeg održavanja lokalnih izbora već u studenome ili prosincu ove godine, pa valja sačekati.(...) Zalagat ćemo se da mir koji nudimo bude materijaliziran na svim razinama ljudskog življenja. To podrazumijeva definitivno rješavanje političkog statusa Hrvata u ovoj županiji, što će biti moguće tek kada Hrvati na svim razinama budu zastupljeni na način koji im pripada kao konstitutivnom narodu.(...)" 040249 MET sep 96