PRIMORSKO-GORANSKI DNEVNIK: NEKA SAMO GRAKĆU

ZAGREB, 26. kolovoza (Hina) - "Kao što se moglo i očekivati, čim je potpisan Sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatske i SRJ zagraktali su prvi lešinari u hrvatskom medijskom prostoru ne bi li dokazali nemoguće, da je međusobno priznanje dvije susjedne države pobjeda balkanskog krvnika Slobodana Miloševića", piše Ivica Tomić u komentaru Primorsko-granskog dnevnika i predviđa "da će idućih dana cijelo jato oštrokljunaša kljucati do iznemoglosti po potpisanom sporazumu nastojeći ga raščeprkati do utrobe ne bi li zasmrdjelo nešto što bi moglo poslužiti kao dokaz još jednog 'diplomatskog poraza' Republike Hrvatske." U nastavku autor odgovara onima koji žele umanjiti Miloševićev poraz priznanja Hrvatske u avnojskim granicama, pa prigovaraju da je i Hrvatska priznala SRJ, Srbiju i Crnu Goru, odnosno agresorske zemlje. Piše da je to točno, ali da Hrvatska nikad nije ni osporavala granice. "Neki namjerno zaboravljaju da je cilj Miloševićeve politike bila Jugoslavija čije bi zapadne granice išle od Karlobaga, preko Karlovca do Virovitice! Sada ta ista politika priznaje i granicu na Dunavu, i to nakon velikih uzaludnih žrtava i pretrpljenih gospodarskih sankcija koje su našeg 'suseda' dovele gotovo do kolapsa. (...) Sporazum o normalizaciji znači kraj snova o velikoj Srbiji i početak uspostavljanja odnosa između dvije države koji će rezultirati višim stupnjem stabilnosti na ovim prostorima. I budali, ako je dobronamjerna, jasno je tko je ovdje pobjednik. Naravno, nije vrijeme za trijumfalizam, već za nastavak realne politike koja je u kombinaciji sa sjajnim vojnim akcijama dovela Hrvatsku dotle da su je morali priznati njezini najveći dušmani. Dakle, Hrvatska je priznala SRJ u granicama koje joj nikada nije niti osporavala, a SRJ je bila prisiljena priznati Hrvatsku u granicama za koje je beogradska vlada godinama tvrdila da su administrativne, podupirući tu tezu tenkovima, iznimnim diplomatskim naporima te iscrpljujuće skupim lobiranjem po bijelome svijetu. Oni koji žele osporiti još jednu u nizu teško izvojevanih, ali tim značajnijih pobjeda hrvatske diplomacije nastoje u prvi plan izvuči Prevlaku, pitanje nestalih osoba, te priznanje kontinuiteta državnosti SRJ. (...) Protivnici potpisanog priznanja u nedostatku drugih argumenata nastoje Sporazum o normalizaciji prikazati kao 'pružanje ruke Srbiji' i njezino izvlačenje iz gospodarske propasti, a proteže se i sigurno, od silne zloupotrebe, najizlizaniji argument, a to je navodna podjela BiH. Vjerojatno je istina da će zbog priznanja Hrvatske Milošević imati slobodniji pristup međunarodnom tržištu, ali dugoročno gledano Hrvatskoj, kao niti bilo kojoj drugoj zemlji, nije cilj imati za susjeda siromašnu i zaostalu zemlju jer u takvoj zemlji nikada ne bi bilo demokracije i takva Srbija uvijek bi predstavljala potencijalno bure baruta i opasnost za mir na Balkanu. Glede BiH dostatno je reći da je Hrvatska među prvima priznala ovu državu, da je Hrvatska vojska oslobodila veliki dio teritorija susjedne države te da je RH glavni sponzor muslimansko-hrvatske Federacije koja bi se odavno bez potpore Zagreba raspala." (Hina) dd Ivica Tomić zaključuje: "Zato pustimo gavranove neka samo grakću. Te crne ptice koje nastoje natkriliti hrvatsko medijsko nebo zgražaju se nad navodnom činjenicom što je 'žrtva' priznala 'krvnika' ne bi li stvorili dojam kako ne vole Jugoslaviju, a zabrinuti su tobože za sudbinu Hrvatske. Nemaju oni protiv Jugoslavije ništa, samo žele Jugoslaviju u kojoj bi bio i Zagreb, a međusobno priznanje srpsko-crnogorske treće Jugoslavije i Republike Hrvatske ne ostavljaju im više ni malo nade o ispunjenju njihovih snova. Ovo je priznanje, naime, ne samo kraj snova o velikoj Srbiji, nego i kraj jugonostalgičarskih iluzija. Miloševićevo priznanje Hrvatske nije najveća, ali jest još jedna u nizu hrvatskih pobjeda, sviđalo se to nekome ili ne." 260819 MET aug 96