ZAGREB, 15. srpnja (Hina) - Branimir Lukšić među ostalim piše: "(...) No 'kultura besramnosti' je osobito danas vidljiva u politici, i to ne samo među balkanoidima, gdje se događa da se Karadžića nagradi grčkim državnim ordenom i
proglasi vitezom zbog njegove 'humanitarne djelatnosti', ili da Mladić svaki put kad treba ući u zatvor uđe u bolnicu i tamo ostane dok opasnost ne prođe, ili da se Miloševića sve više spominje kao nezaobilaznog čimbenika mira na Balkanu. Rasadište političke bestidnosti nalazi se upravo u zemljama zapadne demokratske tradicije, što rječito govori o stupnju njihove kulture duha. Jer kultura u kojoj je istančan osjećaj časti, pijeteta i odgovornosti ne može dugo trpjeti drskost i arogantnost na visokim političkim položajima.(...)
ZAGREB, 15. srpnja (Hina) - Branimir Lukšić među ostalim piše: "(...)
No 'kultura besramnosti' je osobito danas vidljiva u politici, i to ne
samo među balkanoidima, gdje se događa da se Karadžića nagradi grčkim
državnim ordenom i proglasi vitezom zbog njegove 'humanitarne
djelatnosti', ili da Mladić svaki put kad treba ući u zatvor uđe u
bolnicu i tamo ostane dok opasnost ne prođe, ili da se Miloševića sve
više spominje kao nezaobilaznog čimbenika mira na Balkanu. Rasadište
političke bestidnosti nalazi se upravo u zemljama zapadne demokratske
tradicije, što rječito govori o stupnju njihove kulture duha. Jer
kultura u kojoj je istančan osjećaj časti, pijeteta i odgovornosti ne
može dugo trpjeti drskost i arogantnost na visokim političkim
položajima.(...) #L#
Srebrenica je pala jer su tako odredile neke utjecajne
europske države, želeći da istočna Bosna bude homogeno srpsko
područje. Stoga su suodgovorni za ratne zločine koji su tada
uslijedili Vijeće sigurnosti i Boutros Ghali. Njegovo navodno
užasavanje sada nad tim zločinima samo je besramno licemjerje slično
onome kada je taj isti Ghali, nakon ubojstva u oklopnom vozilu UN
Hakije Tujalića, izjavio da on pozitivno zna da je to zlodjelo čin
jednoga jedinog čovjeka koji je radio na svoju ruku. Ili slično onome
kad je David Owen u siječnju 1993. kazao, da unatoč srpskim
okrutnostima on neće dopustiti vojnu intervenciju u Bosni jer bi ona
mogla ugroziti 'humanitarnu pomoć' koju je Vance organizirao.
Riječ je istoj besramnoj drskosti zapadnih političara koja je
kriva za posljednji hod ranjenika iz vukovarske bolnice do Ovčare i
koja je i danas odgovorna da se u 24 sata ne sazna sudbina više od
2700 nestalih u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Ti bi zapadni
političari morali biti izvedeni pred Haaški sud radi sudioništva u
ratnim zločinima, a građanskopravnu naknadu štete obiteljima nestalih
i ubijenih morali bi solidarno snositi tzv. Republika Srpska, 'SRJ' i
međunarodna zajednica.
Kakv bi orkan gnjeva ošinuo Hrvatsku da je ona npr. u Splitu
ili Kninu dopustila masovnu demonstraciju hrvatskoga katolištva protiv
srpskog pravoslavlja! Vijeće sigurnosti bi po najhitnijem postupku
donijelo bar dvije rezolucije i tri predsjedničke izjave protiv
Hrvatske, HHO bi na svim jezicima dao priopćenje za svjetsku i domaću
javnost, frustrirani 'hrvatski intelektulaci' iz inozemstva bi nam
dijelili lekcije o demokraciji i snošljivosti, domaći bi tisak
'poštenih Jugoslavena' pronašao dokaze o genetskoj genocidnosti
Hrvata, a nekoliko bi se tuceta protojereja i drugih 'preosveštenih
lica' SPC u Hrvatskoj javno zaklinjalo da su na mitri kardinala
Kuharića vidjeli veliko slovo 'U'.
U Velikoj Britaniji ništa od toga, iako je John Major dopustio
javni izljev vjerske mržnje i britanskog šovinizma protestantskih
unitarista tzv. reda Naranče protiv irskih katolika i republikanaca na
sjevernom dijelu irskog otoka, gdje se još uvijek nalazi posljednja
britanska kolonija. To su isti oni kolonijalisti koji su htjeli da
postoji srpska 'krajinska' enklava u Hrvatskoj, koji i danas
sprječavaju integraciju istočne Slavonije i zagovaraju novu
Jugoslaviju u prerušenom obliku kao svoje područje utjecaja.
Besramnost političkog ponašanja tzv. zapadnih demokracija nije
vezana prvenstveno uz osobe pojedinih političara, nego je mnogo
ozbiljniji fenomen modernoga društva, čija svjetovna etika poima sve
moralne vrijednosti kao nešto proizvoljno i relativno. Shvaćajući
slobodu prvenstveno kao odsutnost svakog ograničenja, te etika potiče
ravnodušnost, bezobzirnost i drsku besramnost u političkom životu i
ona nije u stanju utemeljiti legitimitet političke moći. No takva je
politička etika nepovoljna i za Kaligulina konja, jer čak i da ga se
imenuje za senatora, on time ne može steći autoritet. Ostaje mu jedino
da vlada konjskom snagom."
(Hina) dp mć
150804 MET jul 96