KINA: USUSRET OBLJETNICI TIANANMENA - DISIDENTI POZIVAJU NA POLITIČKE REFORME

REFORME (od dopisnika Hine Branka Merlina) BEIJING, 1. lipnja (Hina) - Kada je lani Chen Ziming izjavio da su "disidenti činjenica koju vlast mora uzimati u obzir", iza njega je bilo devet od trinaest godina zatvora zbog uloge u prodemokratskom pokretu godine 1989. Na novinarsko pitanje, prilikom nedavnoga redovitog sastanka s novinarima, o tome je li točno da je Chenu sada, ponovno u zatvoru, zdravlje narušeno zbog nehumanih postupaka, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova nije želio odgovoriti, pozivajući se na to da pitanje nije vezano uz kinesku vanjsku politiku. Njegovo zdravlje bilo je, naime, ozbiljno narušeno kada je 1994. Chen pušten iz zatvora na intervenciju stranih političara, poglavito onih iz SAD-a. Ime toga uglednoga kineskog disidenta i danas je nedvojbeno na popisu političkih zatvorenika u čiju korist zapadni državnici nastoje intervenirati na sastancima s kineskim čelnicima. Čini se, međutim, da u tome imaju sve manje uspjeha, za što ih onda oporba u njihovim zemljama nerijetko optužuje da su zbog koristi od jačanja gospodarskih odnosa s Kinom spremni odustati i od svetog nečela zaštite ljudskih prava. Bilo to točno ili ne, ostaje činjenica da u odnosima sa zemljama u kojima danas živi najviše političkih emigranata iz Kine, kao i članova porodica sadašnjih političkih zatvorenika, Beijing sa svojim obećavajućim tržištem sve uspješnije uspijeva pitanje ljudskih prava isključiti iz dijaloga o neposrednoj bilateralnoj suradnji, stavljajući ga, eventualno, u okvire akademskih rasprava. Pritom se nastoji dokazati da se stanje ljudskih prava u golemoj zemlji u razvoju ne može mjeriti kriterijima bogatog i razvijenog Zapada. Beijing istodobno jasno daje do znanja da inzistiranje na dijalogu o ljudskim pravima smatra izlikom za neprihvatljive pritiske ili pak miješanje u svoje unutrašnje poslove. U tom svjetlu, nerijetko se ističe i uvjerenje da su disidenti samo inozemno sredstvo tih istih pritisaka i miješanja, sračunatih na ometanje kineskoga društvenog i gospodarskog razvitka. Naravno, takvo tumačenje u sredini koja je i u bližoj prošlosti prolazila kroz razdoblja otvorene ksenofobije, a danas pokazuje nemali stupanj zbunjenosti pred osipanjem starog sustava vrijednosti i istodobnim susretom s prodorom "prekomorskih" ideja, više je sredstvo za domaću uporabu i poticanje "na budnost" nego pravi razlog zazora od dijaloga. U domaćim prilikama, s obzirom na blisku povezanost pitanja ljudskih i političkih prava, time se zapravo nastoji izbjeći nekontrolirano širenje dijaloga o pojedinim pitanjima društvenog razvitka, uključivši i do tabua dovedeno pitanje reformi političkog sustava. Kineski disidenti, naime, u istome dahu govore o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji. I u jednoj od disidentskih peticija, koje su nedavno objavljene u povodu 4. lipnja i obljetnice gušenja prodemokratskog pokreta 1989. - kada je, nakon desetljeća gospodarskih reformi, pitanje političkih reformi postavljeno u dosad najdramatičnijem obliku (iako to nije bilo i prvi put) - traži se o tome dijalog s vlastima, a izostanak političkih reformi povezuje se s razmahom korupcije u društvu i socijalnim pitanjima. Da se isticanje ovakvih zahtjeva tumači tek kao posizanje za vlašću dokazuju obrazloženja represivnih mjera i zatvorskih kazni zbog "subverzije" ili "djelatnosti sračunatih na rušenje poretka". Drugim riječima, disidenti se ozbiljno uzimaju u obzir kao mogući pretendenti u borbi za vlast, koncentriranu u vladajućoj partiji. Dijalog je načelno dopušten u njezinim redovima, ili u redovima postojećih malih demokratskih stranaka čiji politički programi isključuju borbu za vlast i koje, kažu neki, predstavljaju "lojalnu opoziciju" sa savjetodavnom ulogom u odnosu na vlasti. U tom smislu, riječima Chen Ziminga, disidentom se smatra svatko tko nije član partije a želi javno iznositi osobna politička uvjerenja i djelovati u političkom životu. Uvjeravanja disidenta kako žele pridonositi razvitku društva te da im nije primarna nakana samo kritizirati partiju, vlastima djeluju potpuno neuvjerljivo. One, uostalom, dokazuju da se Kina izgrađuje u demokratskog pogledu, navodeći primjere neposrednih izbora za seoske čelnike, usavršavanje sustava narodnih kongresa te krupne korake u zakonodavstvu. U zemlji u kojoj, čini se, mnogi vjeruju u magičnu snagu planova, pa se tako planira i koliko će odličnih filmova biti snimljeno u idućih pet godina, tempo i korake vezane uz izgradnju političkog sustava određuje onaj tko ima monopol na vlast. Njemu nije do dijaloga s disidentima, makar i po cijenu međunarodnih osuda, niti do širenja disidentskih ideja. Vjerojatno jedino što danas ipak povezuje i vlast i zagovornike progonjenih političkih opcija jest pitanje koje je 1993. za kratkog boravka izvan zatvora postavio sigurno najpoznatiji kineski disident Wei Jinsheng: ako se Kina mijenja, može li partija ostati ista kakva jest. (Hina) mer br 010623 MET jun 96