ZAGREB, 22. travnja (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u interviewu glasilima: "Politički zatvorenik", HTV, HINA, "Večernji list" i "Vjesnik", održanom u Predsjedničkim dvorima, 20. travnja 1996. godine govorio
je o i aktualnim političkim i nekim povijesnim temama u stvaranju hrvatske države. Zauzimao sam se i ostvarili smo svehrvatsku pomirbu svih društvenih slojeva, domovinske i iseljene Hrvatske bez koje danas ne bi imali samostalne demokratske, nezavisne i suverene Hrvatske države, kazao je predsjednik Tuđman odgovarajući na početku razgovora na pitanje glavnog urednika glasila Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) "Politički zatvorenik" Andrije Vučemila.
----- EMBARGO ZA RADIO I TV DO 20.00 SATI ----
ZAGREB, 22. travnja (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo
Tuđman u interviewu glasilima: "Politički zatvorenik", HTV, HINA,
"Večernji list" i "Vjesnik", održanom u Predsjedničkim dvorima, 20.
travnja 1996. godine govorio je o i aktualnim političkim i nekim
povijesnim temama u stvaranju hrvatske države.
Zauzimao sam se i ostvarili smo svehrvatsku pomirbu svih društvenih
slojeva, domovinske i iseljene Hrvatske bez koje danas ne bi imali
samostalne demokratske, nezavisne i suverene Hrvatske države, kazao je
predsjednik Tuđman odgovarajući na početku razgovora na pitanje
glavnog urednika glasila Hrvatskog društva političkih zatvorenika
(HDPZ) "Politički zatvorenik" Andrije Vučemila. #L#
Vučemil je u svom pitanju podsjetio na utemeljiteljsku skupštinu
HDPZ-a od 17. veljače 1990. na kojoj su se bivši politički zatvorenici
jednoglasno zauzeli za pomirbu i oprost svojim progoniteljima. No,
dodao je kako danas poslije šest godina postoji i dojam da su bivši
partijski čimbenici zauzeli značajna mjesta u hrvatskom političkom
životu, dok se čini da su oni koji su patili za Hrvatsku, kao i
njihova djeca i unuci marginalizirani.
Predsjednik Tuđman je kazao da postoji jedno podosta rašireno
mnijenje, kako su tobože, bivši čimbenici starog komunističkog
jugoslavenskog sustava zadržali važne položaje u svim sferama državnog
političkog života, a to ne odgovara stvarnosti. Osobito ne odgovara
stvarnosti da su marginalizirani politički zatvorenici, politički
stradalnici, pa čak i njihova djeca i unuci, ocijenio je predsjednik
Tuđman. To pitanje, nastavio je, zaslužuje temeljitiji osvrt i uopće
time bismo se u javnosti trebali malo detaljnije pozabaviti.
Istinito je to, istaknuo je Predsjednik, da sam se u stvaranju
samostalne Hrvatske htio prije svega osloniti na one ljude koji su
živjeli, stradali za hrvatsku slobodu, hrvatsku samostalnost. Prema
njima ima otpora, kao i prema iseljenicima i to je točno, ali ipak
samo tako izrečena tvrdnja ne stoji. U stvaranju programa HDZ-a i u
ostvarenju hrvatske države pošli smo od toga da treba izvući pouke,
zaključke iz sveukupne hrvatske povijesti, treba odgovoriti na pitanje
zašto taj i takav hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i
svoju državnost sve tamo od 12. stoljeća. Na temelju vlastitog
životnog iskustva i promišljanja hrvatske povijesti, hrvatske sudbine,
došao sam do zaključka da nam za takvu sudbu nisu uvijek bili krivi
samo drugi i vanjski čimbenici, međunarodne okolnosti, nego da su
razlozi bili i u vlastitom hrvatskom nacionalnom biću. I zbog toga u
programu stvaranja i u oživotvorenju samostalnosti, hrvatske slobode i
hrvatske demokracije, težio sam za tim da se više nikada ne ponovi
situacija koju smo imali od Pacta conventa pa nadalje, kad smo ostali
bez vlastitih vladara, kad se Hrvatska podredila tuđinskoj vlasti. Da
se više nikada ne ponovi 1671. kad je pogibijom zrinsko-frankopanskom
obezglavljena Hrvatska, ili 1871. kada je Eugen Kvaternik iz
starčevićanstva pošao u sasvim nepriličnim okolnostima stvoriti
Hrvatsku i osloniti se kod toga i na srpsku manjinu u Hrvatskoj. Da se
ne ponovi ni 1928. kad je hrvatsko političko vodstvo na čelu s Radićem
bilo pobijeno usred beogradskog parlamenta, da se ne ponovi 1941.,
1945. kada je u raspadu Jugoslavije hrvatski narod težio ostvarenju
svoje samostalnosti, svoje nezavisnosti i u tom razdoblju bio do kraja
raspolučen i doveden u međusobni sukob između NDH i partizanskog
pokreta. Osobito da se ne ponovi poslije te tragike u II. svjetskom
ratu Bleiburg, Križni putevi i sve ono što je slijedilo od '45. pa do
90-te.
Da se sve to skupa, što je u tom smislu uvjetovalo zlu sudbinu
hrvatskog naroda, ne bi ponovilo, nismo mogli poći ni sa kakvim
ekstremizmom i revanšizmom, nego je trebalo izaći s programom
sveukupne pomirbe i to je bio jedini način da dođemo do samostalnosti,
istaknuo je predsjednik Tuđman.
U nabrajanju ovih nekih točaka iz hrvatske povijesti - nisam spomenuo
1918. godinu iako bi i o njoj trebalo prozboriti na povijesno
objektivan, politički razborit i mudar način. Mnogi naši radikalni
Hrvati osuđuju do kraja Supila i Trumbića što su hrvatski narod odveli
u jugoslavensku zajednicu. Supilo i Trumbić bili su među
najistaknutijim hrvatskim muževima u borbi za hrvatstvo i da oni nisu
uspjeli sa svojom idejom ujedinjenja kako god to nekome bogohulno
zvučalo, pitanje je bismo li mi danas sjedili ovdje. Zašto? Zato što
se radilo o tome da se spriječi provedba Londonskog ugovora prema kome
su zapadne sile, Francuska, Engleska, Amerika, obećale Italiji - zato
što je stupila na njihovu stranu u rat - ne samo Istru koju su već
imali, negoli i čitavu Dalmaciju sa Splitom, a Srbiji kao državi koja
je bila na njihovoj strani u ratu i Bosnu i veći dio Hrvatske i
Slavonije.
Prema tome, kazao je hrvatski predsjednik - treba objektivno
pogledati što bi tada ostalo od Hrvatske, kakva bi bila sudbina
hrvatskog naroda. Isto tako treba pogledati i razdoblje 1941-1945. Na
zgražanje mnogih već na 1. Saboru Hrvatske demokratske zajednice,
rekao sam da je NDH-a bila ne samo kvislinška tvorevina, nego da je
bila i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnosti, za svojom
državom.
Istodobno treba vidjeti i to da je u tom razdoblju, uz taj hrvatski
narod koji je u cjelini htio svoju samostalnost, a videći da NDH
odlazi s osovinskim silama u propast, upravo u Hrvatskoj, u većoj
mjeri bio razvijen antifašistički pokret pod vodstvom Tita, koji je,
što opet nije slučajno, bio Hrvat i na čelu je tog i takvog pokreta
doveo do ZAVNOH-ovske Hrvatske, do oslobođenja Istre, uključenja Istre
u Hrvatsku po prvi puta u povijesti, do oslobođenja Rijeke, Zadra,
otoka itd.
I to je hrvatski narod s tim antifašističkim pokretom dovelo na
stranu onih zapadnih saveznika, demokratskih sila koje, inače nisu
htjele Hrvatsku, nego Jugoslaviju. Treba vidjeti da smo na temelju
toga, mogli i graditi današnju Hrvatsku, jer da toga nije bilo onda bi
Hrvatska bila tretirana samo kao zemlja koja je bila na strani
fašizma, kazao je dr. Franjo Tuđman.
Prema tome takve su povijesne okolnosti upućivale da moramo ići na
pomirbu hrvatstva koje je objektivnim okolnostima bilo podjeljeno,
dovedeno u međusobni sukob, ali isto tako da uočimo kako je bilo
krivice i od predstavnika hrvatskog naroda što su se našli u takvoj
situaciji i bili izloženi tegobama i katastrofalnim situacijama.
Iza tvrdnji kako se još uvijek bivši komunistički čimbenici nalaze u
svim sferama političkog, vojnog i društvenog života krije se čak i
jedan žalac u odnosu na mene, dodao je Predsjednik. Jer, ne kod vas,
nego u javnosti se kaže - pa i on je bio komunista i partizanski
general itd. Budimo objektivni. Trebalo je jednom dijelu i naše
javnosti i međunarodnoj javnosti da spozna zapravo istinu o svemu
tome.
Kad je riječ o meni - nisam bio prije rata, ni član Partije, niti
SKOJ-a. Kao sin istaknutog Radićevca, zajedno sam se s njime
opredijelio za antifašistički pokret, jednostavno iz spoznaje koja je
bila u zraku, ili stoga što NDH na strani Hitlera i Musolinija nema
budućnosti i što odlazi u propast. Mene su primili u Komunističku
partiju negdje u ožujku 1942., rekao je predsjednik Tuđman i dodao je
kako će još nešto ispričati baš zato što su dugo i neki ozbiljni ljudi
znali reći kako je 'i u Tuđmanu to što su se komunisti zadržali' - ili
zbog nekih, čak i naših kolega, zatvorenika što i danas govore
nebuloznosti.
U tom sam partizanskom pokretu, nastavio je Predsjednik, već prosinca
'42. došao do spoznaje da to komunističko vodstvo u praksi nije ono
zašto se izjašnjava i da sam se našao u tuđem društvu, do te mjere,
dame i gospodo, da sam prosinca '42. stavio pištolj na sljepoočnicu.
Ali onda sam došao do ovakvog zaključka - učini to, to je hrabrost,
ali je i kukavičluk. Prema tome, napustio bih obitelj, kraj itd., a
okolnosti su takve da u njima treba učiniti ono što svaki čovjek, pa
prema tome i narod, može u datim okolnostima učiniti za boljitak,
kazao je dr. Tuđman.
Prema tome, u meni nije bilo ni prethodno, niti kasnije komunističkog
utemeljenja koje bi me vezalo da bih dopustio i danas, zato o tome
govorim, ostanak tih komunističkih ostataka. I baš zato što je netko
spomenuo kako su bili neki veći komunisti, koji su bili u
Generalštabu, vjerojatno je osim na druge, mislio i na mene, istaknuo
je dr. Tuđman podsjetivši kako su ga u Generalštab poslali kao
hrvatskog predstavnika. Ali moj udio tamo bio je tekst "Rat protiv
rata" koji nisam mogao već 1955. tiskati u Beogradu, nego sam ga morao
tiskati u Zagrebu. I napali su me zbog antimarksizma i nacionalizma
itd. Moj udio koji nije bio stran ni Gošnjaku, ni Titu, bio je i
stvaranje koncepcije općenarodne obrane kako bi pod firmom
teritorijalne obrane svaki narod, pa i hrvatski imao oružje u svojim
rukama što je kasnije 1989., ondašnje hrvatsko komunističko vodstvo
ispustilo iz ruku i predalo jugoslavenskoj armiji.
Prema tome, što se mene tiče nikakvih popustljivosti prema ostacima
komunističkog i starog režima, kazao je dr. Tuđman, ali isto tako i
svijest da se jedino politikom pomirbe, praštanja svima koji
prihvaćaju ideju slobodne i demokratske Hrvatske, moglo doći do
Hrvatske i graditi je.
U političkom životu, u HDZ-u ima bivših komunista, koji su prihvatili
njezin program središnje stranke hrvatskog političkog života koja
ujedinjuje sve koji su za samostalnu, demokratsku Hrvatsku, bez obzira
jesu li prije pripadali ljevici ili desnici, koji pružaju jedan
drugome ruke, a ne da se međusobno i nadalje bore. Jasno je da u
stranačkom životu ima i onih onih koji su nastali iz bivšeg SK i
nastavili kao reformirani komunisti, a ima takvih i u drugim strankama
i sad se vidi da li je netko prihvatio tu politiku s kojom smo došli
do samostalne Hrvatske ili je pak dovodi u pitanje ili joj pruža
otpor.
Što se tiče vojske, da nisam imao i ratnog iskustva iz II. svjetskog
rata i teorijskog iskustva, isto tako Hrvatske ne bi bilo. Hrvatska
vojska, diplomacija i državna uprava nije se mogla stvoriti samo od
političkih zatvorenika i stradalnika, jer nisu imali to tehničko
znanje i umijeće koje je bilo potrebno na pojedinim područjima. Ali,
razumije se, da sam tražio takve vrlo uporno, ne samo po Hrvatskoj
nego i po svijetu da bi ih uključio u sve pore hrvatskog života,
odgovorio je dr. Tuđman.
Trebali su nam i ljudi i iz bivšeg socijalističkog i jugoslavenskog
režima Hrvati koji su većim dijelom, čak i jedva dočekali da se mogu
staviti u službu svoje države i naroda. Niti su većina u hrvatskoj
vojsci, niti su igrali glavnu ulogu. Davao sam im dužnosti i ukoliko
su je uspješno obavljali ostajali su, ukoliko nisu, odlazili su.
U Hrvatskoj vojsci danas je među časničkim kadrom 28 posto ljudi iz
bivše jugoslavenske vojske, a 72 posto su ljudi iz naših redova
nastali iz rata. Kod toga su oko trećine vodećeg časničkog kadra oni
koji su bili u emigraciji, iseljeništvu itd. Od 32 tisuće ljudi u
Ministarstvu unutrašnjih poslova u našim redarstvenim snagama, svega
je 10 posto iz starog sustava i to pretežito Hrvata, jer u cjelini
Srba ima još 1-2 posto. U diplomaciji od bivših diplomatskih
službenika ima svega 2 posto, ali zato ima 22 posto ljudi iz hrvatske
emigracije i iseljeništva. Gdje je bilo kakav argumenat, za opće
mišljenje kako smo dopustili, kako sam kao najodgovorniji dopustio da
bude takvo stanje da bivši imaju u svemu prednost, zapitao je
Predsjednik?
Dodao je kako je malo drukčija situacija u pravnim službama, posebno
u sudstvu i u medijima. U okolnostima rata zbog te politike pomirbe,
zbog toga da ne smijemo ići ni na kakav revanšizam, ostalo je najviše
starog kadra, i tu nam se, na svoj način, ta naša politika pomirbe
malo i vraća kao bumerang. U otporima provedbi te hrvatske politike, a
posebno u medijima, gdje oni novinari koji su bili korifeji
komunističkog, socijalističkog, jugoslavenskog, pa čak i
jugounitarističkog, sada tobože u ime demokracije, nastupaju protiv
hrvatske slobode, hrvatske demokracije i toliko zlorabe hrvatsku
demokraciju i uživaju potporu onih inozemnih krugova koji su protiv
samostalne Hrvatske, koji su pod svaku cijenu bili za održavanje bivše
Jugoslavije, a protiv stvaranja samostalne Hrvatske, koji su i danas
za vraćanje Hrvatske u prostore nekakve ex Jugoslavije, makar i
euroslavije iliti jadransko-crnomorske konfederacije, balkanske
konfederacije, unije Jugoistočne Evrope itd. Takvi uživaju blagodati
demokracije i slobode i napadaju sve one u novinarstvu, u medijima,
sve one ljude koji su iskreno prihvatili ovu zemlju, kao svoju državu
i kod toga su krajnje bezočni, ali se tu i država pokazala nedovoljno
djelotvornom, pa se objavljuju i difamatorski napadaji na osobe, odaju
državne tajne, šteti izravno državnim interesima, kao što je to sada
slučaj s nesrećom američkog aviona, pa se to pripisuje odgovornosti
hrvatske vlasti. U tom pogledu, jasno da ima više ostataka, ali ne
toliko ostataka, koliko zainteresiranosti i nekih unutarnjih, a i
međunarodnih krugova, koji se ne mire sa samostalnom Hrvatskom.
Prema tome, politika pomirbe, politika, koja je otklanjala svaki
revanšizam, bila je preduvjet svih naših pobjeda i političkih, i
ratnih, i onoga što smo postigli s Hrvatskom uvodeći je u međunarodni
život, ne samo kao međunarodno priznatu zemlju, negoli kao što su to
sami ocijenili kao regionalnu silu, koja je promijenila strateške
odnose na ovome području i izvojštila i nasuprot volji drugih, svoje
partnerstvo i s najvećom svjetskom velesilom. I u Europi, oni koji bi
htjeli drukčije, ne mogu više, a da ne računaju s Hrvatskom. Ali ima
onih koji bi je htjeli preorijentirati u njezinim nastojanjima.
U tom smislu, razumije se da je zadaća sviju nas, pa i političkih
zatvorenika, patnika, prije svega, da ne dopustimo da dovedu u pitanje
ono što smo ostvarili, da ne dopustimo takve pojavnosti, da se čak i
iz redova političkih zatvorenika javljaju takve neodgovorne izjave,
zato što ti pojedinci nisu ostvarili neke svoje ambicije.
Teško je naći države koja ima demokratskija načela svoje izgradnje, a
neki izjavljuju da je ovo fašizam ili totalitarizam itd. Koja je to
država u uvjetima rata, u pet godina, provela četiri puta izbore, a
nismo ih morali provoditi. Moramo onemogućiti takve pojavnosti iz
vlastitih redova - govorim sada kao politički zatvorenik, stradalnik.
Bio sam manje u zatvoru, ali ne zato što sam bio manje kriv, bio sam
glavni krivac i trebali su me kazniti 15-20 godina zbog špijunaže. Pa
da nije bilo tog Josipa Broza, koji je, pored toga što je bio
komunist, bio i Hrvat, i pored odgovornosti za sva zla koja smo
pretrpjeli, ima i zasluge za to da i sjedimo ovdje. U ovoj kući je
1965. godine CK-u Hrvatske, - kada su me htjeli po zahtjevu Rankovića
mijenjati, doslovce kazao: Ostavite Tuđmana, jedini pruža otpor
velikosrpskom hegemonizmu. Kao što me je i 1972. kada je Krleža otišao
do njega, i rekao mu da za Tuđmana nemaju ništa, a žele ga kazniti s
15 do 20 godina zbog špijunaže, poručio - ne pakujte Tuđmanu. A da se
razumijemo, nije tu bili nikakvih osobnih poznanstava s njime. Sreo
sam ga tri, četiri puta uzgred, ali znao je moj teorijski prilog tome
da bi ta njegova Jugoslavija trebala biti zaista ravnopravna
zajednica, da bi ta federacija trebala postati konfederacija, da
hrvatski narod na miran način može odlučiti, ustvrdio je dr. Tuđman.
Politički zatvorenici, zaključio je dr. Tuđman, ne smiju biti na
marginama. Ako ima ljudi koji su objektivno zapostavljeni u bilo kom
pogledu, ako imaju sposobnosti da se uključe, a pogotovo njihova djeca
i unuci, ne smiju biti zapostavljeni i na marginama. Moraju imati
prednost, jer to je normalno. Prednost među jednakima, ali ne ako su
nesposobni. Mogu zamisliti da ima nerazumijevanja i otpora prema
političkim zatvorenicima i njihovim obiteljima, kao što ima otpora
prema povratku iseljenika. U interesu Hrvatske, nismo mogli radikalno
otpustiti sve one koji su bili u bivšem režimu, jer onda ne bismo
mogli stvoriti ovakvu vojsku, policiju, diplomaciju, uopće upravu, pa
ni ovakvo gospodarstvo, kakvo smo stvorili. Sada moramo, pošto smo
izašli iz rata, naći dovoljno snaga i osiguramo državotvorni,
demokratski razvitak Hrvatske, koju smo, evo, poslije dugih stoljeća,
doveli do toga da zaista bude međunarodni čimbenik, koji samo sami
unutar sebe možemo ugroziti. Ako to ne dopustimo, onda je budućnost
hrvatskoga naroda, hrvatske države osigurana, kazao je predsjednik
Tuđman.
(Hina - nastavlja se) sšh/dm mć
( EMBARGO ZA RADIO I TV DO 20.00 sati )
221155 MET apr 96