(od dopisnika Hine Branka Merlina) BEIJING, 12. travnja (Hina) - Prošla su vremena u kojima je Kina, uglavnom za domaću upotrebu, s ponosom isticala kako u njoj nema inflacije i nezaposlenosti, tih kroničnih boljki kapitalističkih
privreda i sustava, od kojih najbolje štiti socijalizam i planska privreda kao njegov temeljni kamen.
(od dopisnika Hine Branka Merlina)
BEIJING, 12. travnja (Hina) - Prošla su vremena u kojima je Kina,
uglavnom za domaću upotrebu, s ponosom isticala kako u njoj nema
inflacije i nezaposlenosti, tih kroničnih boljki kapitalističkih
privreda i sustava, od kojih najbolje štiti socijalizam i planska
privreda kao njegov temeljni kamen. #L#
Danas, uz gospodarstvo uspješno okrenuto prelasku na tržišno
privređivanje, o nezaposlenosti se službeno govori kao o globalnom
problemu na koji nije imuna nijedna zemlja. Razlike su, naravno, samo
u postocima te mogućnostima i načinima rješavanja ili bar ublažavanja
problema.
Kina je s nezaposlenošću sučena kako među gradskim, tako i među
seoskim stanovništvom. U kojoj mjeri, pitanje je na koje odgovor nude
statističari, svjesni da načini dosadašnjeg praćenja stope
nezaposlenosti nisu najtočniji, odnosno da još nema mehanizama kojima
bi se, primjerice, dobivali mjesečni podaci o nezaposlenosti. "Kao u
Sjedinjenim Američkim Državama", reći će u Uredu za stanovništvo i
zapošljavanje Državnog statističkog zavoda, uz najavu da će od zadnjeg
kvartala ove godine na reprezentativnom uzorku podatke o
nezaposlenosti prikupljati tromjesečno. Za mjesečno, pak, praćenje
potrebna je infrastruktura koje nema bez državne financijske pomoći:
možda je u tome smisao usporedbe sa SAD, jedne od onih kakve najlakše
podbodu državu na željenu akciju, pa makar ona i koštala.
Zbog napuštanja planskog načina privređivanja i okretanja tržištu, u
tome se ovdje svi slažu, tržište radne snage postalo je složenije nego
ikad. Uz golem broj seljaka koji traže posao u gradovima, uz
prelijevanje slobodne radne snage iz slabo razvijenih pokrajina u one
razvijenije, seobu kvalificirane radne snage za bolje plaćenim
poslovima, rastuću mogućnost zapošljavanja stručnjaka a da im država
osigurava posao, kao i uz one koji su imali posao pa ga izgubili, tu
su i naraštaji koji traže prvo zaposlenje. Uza sve to, tu je i još
prijeteća sjenka nemalog broja zaposlenih u velikim deficitarnim
državnim poduzećima, koji su zapravo tehnološki višak, ali se ne
otpuštaju u cilju očuvanja socijalnog mira.
Takva slika stanja već samom svojom dinamičnošću traži aktivnost
državne uprave na svim razinama na kakvu ova, s činovništvom i
sredstvima kojima raspolaže, nije spremna. Problem je, naime, i u tome
što je početak okretanja prema tržišnim mehanizmima na nov način
postavio i pitanje mirovinskog i zdravstvenog sustava te sustava
socijalne skrbi i brige za nezaposlene. Svi još u povoju, svi u
eksperminetalnoj fazi, i te kako važni za očuvanje društvene
stabilnosti u zemlji, spomenuti sustavi računaju na participaciju
zaposlenih i na izdvajanje iz njihove plaće, jer država nema sredstava
kojima bi pokrila sve te potrebe. Zato, uz promicanje raznih oblika
osiguranja, nije čudo da onaj tko sada zarađuje rado ulaže u police
mirovinskog osiguranja ili one što jamče naknadu za nezaposlene. I
sustav osobnog osiguranja uglavnom je u pokusnoj fazi, ograničen i
time što beneficije koje nosi često ne prelaze granice pokrajine u
kojoj pojedinac živi. Do nalaženja jedinstvenih rješenja, koja vrijede
u cijeloj zemlji, još je dug put.
Za mnoge nije ništa kraći ni put do zaposlenja. Statistika tvrdi da
je lani u gradovima bilo registrirano 5,2 milijuna nezaposlenih, što
znači stopu od 2,9 posto. U službenim razvojnim projekcijama, stopa
nezaposlenosti do kraja stoljeća ne bi smjela preći 4 posto, a u ovoj
godini morala bi ostati ispod 3,2 posto. Da bi se to postiglo, broj
seljaka koji lutaju tražeći posao u gradovima ove godine ne bi smio
biti veći od oko 30 milijuna; država predlaže da ih se "ohrabri ostati
gdje jesu". Osim toga, u gradovima bi trebalo osigurati više od osam
milijuna novih radnih mjesta, što još neće pokriti potrebe mladih koji
traže prvo zaposlenje i potrebe zapošljavanja tehnološkog viška.
Budući da su velika državna poduzeća, u čiju se mogućnost
restrukturiranja i vjeruje i ulaže, deficitarna te ne mogu prihvatiti
veći broj novih radnika, država očekuje da u problemu zapošljavanja
veću ulogu odigraju manja i srednja poduzeća i uslužne djelatnosti. Uz
osmišljavanje ekonomskih mjera kojima bi ih se ohrabrilo na veće
zapošljavanje (lakši put do bankovnih kredita te smanjenje ili izuzeće
od poreza, na primjer), računa se da bi uz pomoć takvih poduzeća
dijelom mogao biti olakšan i problem nezaposlenog seljaštva. U svakom
slučaju, i u gradu i na selu nešto se mora učiniti, u protivnom, kako
kažu službena predviđanja, broj nezaposlenih bi se do kraja stoljeća
mogao povećati na 153 milijuna ljudi.
(Hina) mer br
121352 MET apr 96