DNEVNI PREGLED BR. 71 - 10. TRAVNJA 1996.

BRITANSKI RADIO - BBC 9. IV. 1996. Pregled tiska Listovi The Independent, The Times i The Daily Telegraph danas pišu o uspostavi diplomatskih veza Skoplja i Beograda, ali dok The Daily Telegraph i The Times govore o obnovi veza, The Independent tekst, koji potpisuje europski urednik toga lista Tony Barber, naslovljuje 'Srbi se dogovorili s Makedonijom'. The Guardian se danas bavi muslimanskim aspektom zbivanja u Bosni te piše o jednom Bosancu koji se devet mjeseci skrivao od Srba poslije pada Srebrenice, a donosi i urednički komentar o tome kako su Amerikanci navodno zažmirili na jedno oko dok je Teheran naoružavao bosansku vojsku. Samo se Financial Times osvrće na izjavu Carla Bildta da će sutra odlučiti o tome hoće li i bosanski Srbi biti pozvani na konferenciju o obnovi BiH. Listovi The Independent i The Daily Telegraph još uvijek govore o krnjoj Jugoslaviji koja se sastoji od Srbije i Crne Gore dok diplomatska izvjestiteljica The Timesa Eve Ann Prentice rabi zanimljivu frazu. Prenticeova piše da su trajni izgledi za mir na Balkanu jučer popravljeni potpisivanjem sporazuma o normalizaciji odnosa Jugoslavije i 'njezine bivše republike Makedonije'. Europski urednik The Independenta Tony Barber dodaje da bi postignuti sporazum mogao osigurati Jugoslaviji izlazak iz međunarodne izolacije nametnute zbog uloge Srba u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Pošto je svoje čitateljstvo upoznao s povijesti makedonskoga pitanja, Tony Barber dodaje da premda je Jugoslavija povratila nešto međunarodnoga ugleda poslije Daytonskoga ugovora o Bosni, još uvijek postoje problemi u njezinim odnosima sa - kako stoji u The Independentu - ostalim državama sljednicama Jugoslavije. Tony Barber ističe da se Jugoslavija ljuti na Sloveniju stoga što je Slovenija pokušala postići odvojeni dogovor s Londonskim krugom komercijalnih banaka oko svojega dijela duga bivše komunističke Jugoslavije. Europski urednik lista pojašnjava svojem čitateljstvu kako se Jugoslavija boji - ne bude li priznata kao jedina nasljednica bivše komunističke države - izgubiti dobar dio zlata i čvrste valute koji su zamrznuti diljem svijeta. Tony Barber zaključuje svoj tekst s napomenom da su odnošaji Jugoslavije i Hrvatske zategnuti zbog - kako čitamo u The Independentu - srpske okupacije istočne Slavonije. Robert Fox u The Daily Telegraphu pak piše da će postignuti sporazum između Jugoslavije i Makedonije jamačno razljutiti Grčku, najvećega saveznika Srbije, i Hrvatsku. Naime u rečenome dokumentu jugoslavenske vlasti govore o Republici Makedoniji, što će razbjesniti Grke dok je Makedonija pristala prihvatiti da je nova jugoslavenska federacija jedina sljednica bivše federacije koja se raspala 1991. godine. To je - prema novinaru - jedna od glavnih prijepornih točaka o pregovorima o uzajamnom priznanju s Hrvatskom. The Guardian jutros donosi priču jednoga bosanskoga Muslimana koji se poslije pada Srebrenice devet mjeseci skrivao na neprijateljskom teritoriju i koji je tek u subotu ušao u Tuzlu. List navodi riječi gospodina Orića kojemu su 43 godine, ali koji se doima 20 godina starijim. Kada sam došao do redarstvene postaje u Kalesiji, još nisam mogao vjerovati da sam na našem slobodnom teritoriju. Njegova žena Tija dodaje: 'Tisuću puta sam ga oplakala kao mrtvoga. Nadala sam se sve do Nove godine, a onda sam bila sigurna da je mrtav, a kada sam ga vidjela na televiziji jednostavno nisam mogla vjerovati'. Poslije devet mjeseci, nastavlja dalje gospodin Orić, odlučili smo otići do Tuzle. Znao sam za Daytonski mirovni sporazum jer sam slušao radio koji sam imao uza se. To je bilo presudno u našoj odluci. Kada je pala Srebrenica, priča dalje Orić, krenuli smo prvo prema Tuzli, ali smo uskoro upali u zasjedu kod Kamenice. Uspjelo mu je pobjeći, ali su ga Srbi kasnije uhvatili. Spremali su se ubiti me, priča Orić, kada je skupina naših bojovnika na njih otvorila paljbu. U toj gužvi uspjelo mu je pobjeći. Sakrio se u jedno šuplje deblo u kojem je ostao dva dana. Sljedećih osam mjeseci proveo je u svojem rodnom selu nedaleko od Srebrenice. Pridružila su mu se još petorica Muslimana, sve 15 ili 16 godina stari dječaci. Po noći su kopali krumpire po poljima, a kad je krumpira ponestalo hranili su se s nešto brašna kojega su imali i s kukuruzom. A kada je pao snijeg, nisu imali hrane, vode ni ogrjeva. Ti su dani bili užasni. Tih devet mjeseci činili su se kao devet godina, prenosi The Guardian priču gospodina Orića. Od domaćih tema The Guardian izvješćuje o jučerašnjem sukobu policije i protestantskih demonstranata u Belfastu, a u drugim listovima i dalje je tema kravlje ludilo. *** "Njemačka je pozdravila vijest da su Savezna Republika Jugoslavija i Makedonija jučer potpisale sporazum o normalizaciji odnosa što, zapravo, znači dogovor o međusobnom priznanju dviju država i uspostavi diplomatskih odnosa. Ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel kazao je da je time uklonjena i posljednja zapreka da EU prizna SRJ. Međutim, Grčka, koja je članica EU, osudila je sporazum s obrazloženjem da normalizacija jugoslavensko-makedonskih odnosa neće pridonijeti stabilnosti u regiji. Osvrt Gabriela Partosha. "Izbjegavajući diplomatski termin priznanje u jučerašnjem sporazumu s Makedonijom, Beograd je vjerojatno nastojao ne povrijediti Grčku koja je u sporu s makedonskim vlastima još otkako su, prije više od četiri godine, proglasile neovisnost te republike od Jugoslavije. U međuvremenu je Grčka cijelo vrijeme rata u Bosni održavala dobre odnose sa SRJ kad je vlada u Beogradu bila pod udarom međunarodnih sankcija. Sada je glavni problem što se u jučerašnjem sporazumu spominje za Grčku sporno ime Republika Makedonija. Ona, naime, i dalje smatra da taj naziv u stvari implicira prikriveno teritorijalno potraživanje cijelog makedonskog teritorija u koji spada i grčka sjeverna pokrajina istog naziva. Grčko lobiranje rezultiralo je međunarodnim priznavanjem Makedonije pod privremenim nazivom bivša jugoslavenska republika Makedonija, a u međuvremenu se nastavljaju pregovori o tom pitanju. Sada je sporazum sa SRJ oslabio grčku pregovaračku poziciju i stoga ona smatra da je vlada u Beogradu nezahvalna. To je jasno kazao i glasnogovornik grčkog ministarstva vanjskih poslova. Ali zabrinutost Grčke zbog jugoslavensko-makedonskog dogovora dijele, doduše iz drugih razloga, i ostale bivše jugoslavenske republike. Naime, prema tome dokumentu, Makedonija je priznala SRJ kao nasljednicu nekadašnje Jugoslavije. Beograd je nakon raspada Jugoslavije sustavno osporavao njezinim bivšim republikama da se uz Srbiju i Crnu Goru nazivaju njezinim državama nasljednicama i zbog toga mu je sada stalo da prizna Makedoniju, ali ne pod njezinim međunarodno prihvaćenim imenom. Međutim, od bivših jugoslavenskih republika Hrvatska najviše gubi dogovorom između Beograda i Skoplja. U siječnju je, naime, EU odlučila da bi nakon što Beograd prizna Makedoniju i ona mogla priznati SRJ. Ako Bruxelles to i učini, nestat će jedna važna poluga za pritisak na Beograd u trenutku kada on još nije spreman priznati Hrvatsku. Ali neće jedino Hrvatska EU zamjeriti moguće priznavanje SRJ. SAD i dalje tvrde da bi uvjet za to trebalo biti poboljšavanje situacije s ljudskim pravima, pogotovo na Kosovu. A sve dok traje protivljenje Amerike, vlada u Beogradu neće se moći izboriti za svoje mjesto u UN". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 9. IV. 1996. Iz tiska Uvodničari američkih dnevnika komentiraju nedavno izvješće objavljeno u listu Los Angeles Times o prešutnom odobrenju Bijele kuće da se 1994. i 1995. godine bosanskohercegovačkoj vladi bez obzira na embargo UN-a dostavi iransko oružje. Uvodničar Salt Lake Tribunea priznaje da je toleriranjem uvoza iranskog naoružanja u Bosnu, koje je trajalo sve do siječnja, možda i brže postignut mirovni sporazum. No za to je vrijeme vlada predsjednika Clintona izgubila kredibilitet kod glavnih saveznika iz NATO-saveza. Uvodničar Houston Chroniclea tvrdi da je najnovija afera o krijumčarenju iranskog naoružanja pomalo podsjetila na aferu Irankontra koja je nekoliko godina mučila dvije republikanske vlade. Neki će reći da je predsjednik Clinton mudro postupio, no o tome će odlučiti događaji koji slijede. Nije nam jasno zbog čega se sve to nije javno moglo učiniti. Iskazana dvoličnost neprimjerena je vladi jedne velike zemlje. Ovom je odlukom vlada predsjednika Clintona, navodi uvodničar dnevnika The Washington Times, prekršila nekoliko vlastitih načela. Prvo, tu je embargo na isporuku naoružanja zaraćenim stranama u BiH. Bijela je kuća oštro kritizirala one, poput senatora Boba Dolea, koji su se protivili embargu. Drugo, vlada predsjednika Clintona redovito poziva europske saveznike da prekinu gospodarske veze s Iranom. Treće, oštro je kritizirala Rusiju zbog prodaje nuklearnih reaktora Iranu, državi za koju se zna da podupire terorizam. No sve je to samo za javnost. Neslužbeno, Bijela je kuća dopustila iranskim mudžahedinima da isporukama oružja i slanjem vojnih savjetnika uspostave uporište u srcu Europe. Bijelu se kuću u najmanju ruku može optužiti za dvoličnost, a za istragu je li pritom eventualno bilo kršenja zakona pobrinut će se republikanci. Uvodničar Baltimore Suna tvrdi da vladi predsjednika Clintona zapravo ne prijeti veliki politički rizik. Republikanci ne bi trebali biti odveć kritični. Njihov je čelnik senator Bob Dole bio jedan od glavnih pristaša jednostranog nepoštivanja embarga na isporuku oružja bosanskohercegovačkoj vladi. Najzanimljiviji dijelovi izvješća Los Angeles Timesa odnose se na suradnju američkih diplomata i hrvatskog predsjednika Franje Tuđaman čija je uloga bila vrlo važna. Bez obzira što se očekuju razmjerno blage kritike, politička šteta ovakvog poteza je neizbježna. Bosansko-iranske veze ugrožavaju provođenje mirovnog sporazuma, a zbog nazočnosti iranskog elementa u BiH produbljuju se i suprotnosti među muslimanskim političarima koji se sve oštrije dijele na svjetovne i na one koji su pod utjecajem vjerskih čelnika". (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 9. IV. 1996. "Program guvernera jugoslavenske Narodne banke Dragoslava Avramovića za stabilizaciju gospodarstva mogao bi propasti zbog otpora jugoslavenskog establishmenta. Komentar Georgea von Hibeneta. "Guverner Narodne banke Dragoslav Avramović, čovjek socijalističkog srca i kapitalističkog razuma, bori se kao Don Quijote protiv vjetrenjače - establishmenta koji bi želio da i u budućnosti sve sam kontrolira. Guverneru se stavlja do znanja da ga se privredna politika ne tiče. Od Avramovića se zahtijeva jedino da u pogon ponovno stavi strojeve za tiskanje novca. Guverner bi tako morao dati poticaj novom valu inflacije i tako sam uništiti vlastito djelo - ralativnu stabilnost jugoslavenskog novca koja traje već dvije godine. Novčanom reformom nakon vala goleme inflacije izbjegnut je slom jugoslavenskog gospodarstva, ali je ostalo siromaštvo, sada dodatno pojačano mnogobrojnim izbjeglicama i drugim ratnim opterećenjima. Novca nema dovoljno ni za isplatu penzija ni za proljetnu sjetvu. Osim toga seljaci više ne žele trampiti poljoprivredne proizvode za dieselsko gorivo ili umjetno gnojivo jer, u krajnjoj liniji, na tome zarađuje samo država. Inozemni dugovi poduzeća izuzetno su veliki. Nakon ukidanja embarga, dužnicima pred vratima stoje povjerenici iz inozemstva. Ako u zemlju uskoro ne počne pristizati inozemni kapital, tiskanje novca čini se jedinim rješenjem. Teško da će se bilo što brzo izmijeniti ukoliko SRJ ne bude članica Međunarodnoga monetarnog fonda. Istinskog napretka, međutim, ne može biti sve dok se ne riješe problemi vezani za pravno naslijeđe bivše Jugoslavije. Predsjednik srpske vlade i najutjecajniji članovi njegova kabineta istodobno su i generalni direktori velikih društvenih poduzeća. Mnogi članovi vlade uz to imaju i privatne uglavnom trgovačke firme. Zajedno s vladom gospodarstvo nadzire kartel koji čine Savezni zavod za robne rezerve, Privredna komora i banke. Bez suglasnosti toga kartela nije moguće u gospodarstvu donijeti ni jednu odluku. Sve funkcionira po načelu - slobodno tržišno gospodarstva to smo mi. Guverner Avramović stoji još uvijek izvan ovog kartela. Nacrt saveznog zakona o privatizaciji nije u skladu sa zahtjevima MMF-a u vezi s konkurencijom i jednakim šansama za kapital u slobodnom tržišnom gospodarstvu. Nacrt zakona prepušta poduzećima, dakle navedenom kartelu, a ne zaposlenima, da odluče o formi privatizacije. U raspri s guvernerom Avramovićem o liberalizaciji tržišta glavnu riječ vodi Mirjana Marković supruga predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Mirjana Marković, glavni ideolog ujedinjene ljevice, uporno inzistira na tome da se moraju nadzirati i tržište i proces privatizacije društvenog vlasništva". (RDW) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 9. IV. 1996. "Sutra se u Sarajevu održava sastanak proširene kontaktne skupine Islamske konferencije za Bosnu, javlja Emir Habul. Osim osam članica kontaktne skupine, na sastanaku će sudjelovati još desetak zemalja iz islamskog svijeta. Taj sastanak koji se održava na ministarskoj razini tempiran je dan prije najavljene donatorske konferencije u Bruxellesu. Bosanske vlasti od toga skupa očekuju poticaj u prikupljanju sredstava za obnovu Bosne. Do sada se priča o obnovi vrtjela u krug. Europa je čekala da vidi kako će Amerika odriješiti kesu, Amerika Japan, a Japan islamske zemlje. Iako se od islamskih zemalja očekuje aktivno financijsko sudjelovanje u obnovi Bosne, u bosanskom MIP-u već znaju da će samo neke zemlje najaviti visine donacija na sastanku u Sarajevu. Ostali će, posebno vlade vodećih zemalja, to učiniti u Bruxellesu. Međutim, visina donacija nije glavno pitanje sarajevskog sastanka. Glavni problem je kako pomoć iz islamskih zemalja kanalizirati preko međunarodnih institucija. Bogate islamske zemlje su tijekom rata izravno pomagale Bosnu. Iako je takva pomoć dobro došla, bosanska vlada sada bi voljela da doprinos za obnovu ide putem mehanizama predviđenih daytonskim sporazumom. Drugo važno pitanje rezervirano je za problem opremanja i obuke federalne vojske. Taj program je od vitalnog interesa za stabilnost u ovom području, ali se njegova realizacija našla u škarama. S jedne strane su rezerve Zapada i Rusije, a s druge uzdržanost islamskih zemalja od njegova financiranja. Na kraju konferencije najavljeno je prihvaćanje završnog dokumenta u kojem će biti upućen poziv islamskih zemalja na veći i organiziraniji doprinos obnovi Bosne. Sve se vrti ovih dana oko para. Sarajevo se polako opravlja od monetarnog udara koji je prije dva dana izazvao kaos na tržištu. Do njega je došlo poslije naredbe federalnog ministra financija Drage Bilandžije da se carine i porezi u Federaciji uplaćuju jedino u njemačkim markama. Iako ta odluka nije bila javna, crno tržište munjevito je reagiralo. Domaći dinar izgubio je u nedjelju sto posto na vrijednosti. Nakon intervencije guvernera Narodne banke i uvjeravanja da je svaka domaća novčanica pokrivena njemačkim markama, crno tržište se smiruje. Danas se kod uličnih dilera dinar plaća petnaestak posto iznad tečaja, ali na tržnici još nije potpuno prihvaćen. Tečaj dinara u ovom trenutku nije toliko monetarno koliko socijalno pitanje. Svaki pad vrijednosti domaće valute srozava materijalni status građana". (RFI) NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. IV. 1996. Balkanska trgovina "Deal između Beograda i Skoplja teži je no što izgleda. Beograd priznaje Makedoniju pod imenom koje si je bivša jugoslavenska republika sama dala, Skoplje ostatku Jugoslavije odobrava neku vrstu kontinuiteta. Priznanjem Beograd prihvaća ono što je Atena dosad odbijala. Zbog toga se Skoplje upustilo na kompromis u bitnom pitanju jugoslavenskoga rata. Priznanjem Makedonije ostatak Jugoslavije je ispunio uvjet koji je većina zemalja EU-a postavila za uspostavu svih diplomatskih odnosa s Beogradom. Francuska je to dakako već učinila bez čekanja. (...) Interes ponovnog približavnja EU prevagnuo je protiv obzira spram članice EU-a Grčke koja se tijekom rata - uz Rusiju - ubrajala u malobrojne prijatelje Srbije. Zahtjev ostatka Jugoslavije na pravno nasljeđe Titove države poslužio je kao opravdanje akcije narodne armije protiv 'secesionista' Slovenije i Hrvatske - a zatim i za velikosrpsku 'obranu' srpskih zahtjeva u Hrvatskoj i Bosni. Čini se da je sad Beograd postigao barem priznanje kontinuiteta Srbije i Crne Gore koji seže u doba između svjetskih ratova.(...) Uskoro će možda na redu biti i Zagreb koji je već jedanput najavio da je spreman na kompromis s Beogradom" - piše među ostalim komentator lista kue. 'Egzistencija Slovenije bila je ugrožena' Novinar Bernhard Kueppers razgovarao je s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom o raspadu Jugoslavije, integraciji u EU i sadašnjem stanju u Sloveniji. Novinar je predsjednika Kučana među ostalima pitao i sljedeće: - Slovenija je ostatak Jugoslavije priznala odmah nakon zaključenja mira među bosanskim zaraćenim stranama. No još nema sporazuma o jugoslavenskom pravnom nasljeđivanju. = Priznanje ne znači da će se odmah uspostaviti diplomatski odnosi. Za Sloveniju i dalje vrijedi da se stara država raspala, da su sve nekadašnje republike jednakopravne države sljednice, pa stoga ni savezna republika Jugoslavija ne može za sebe tražiti takav status. Neslijeđe je stvar pregovora i mi smo i dalje za to da se mirovni pregovori ne vežu s pregovorima o nasljeđivanju. Nasljeđivanje bi bivše republike trebale srediti zajednički, ako ide - bez miješanja međunarodne zajednice. - Bilateralno? Na jednoj konferenciji? = Na konferenciji sa sasvim određenim ciljem. - Nesuglasje o državnopravnom nasljeđivanju bilo je ideološka jezgra jugoslavenskoga rata. Hoće li Beograd zbog želje za uvrštavanje u Europu postati pragmatičniji glede zahtjeva da bude jedini pravni nasljednik? = Želimo da se svim državama na Balkanu, dakle i balkanskim republikama bivše Jugoslavije pruži prilika za integraciju u Europu. No za sve bi trebali vrijediti jednaki uvjeti. Ako se, naprotiv, pokuša kupiti mir, podmititi Beograd i popustiti neke uvjete, Balkan će ostati nestabilan. Gledajući unaprijed, isto vrijedi i za Zagreb. (...) - Zašto su pitanja granica i druga pitanja između Slovenije i Hrvatske tako dugo prijeporna? = Hrvatska je dosad bila umiješana u rat. No Slovenija i Hrvatska našle su pragmatično polazište kako otvorena pitanja ne bi otežavala život s obje strane granice. (...) DIE WELT 6./7. IV. 1996. SAD ponajprije računaju s Hrvatima "Tragična smrt američkog ministra trgovine i Clintonova čovjeka od povjerenja Rona Browna, koji je smrt našao prilikom pada zrakoplova u blizini Dubrovnika, ma kako tužan bio taj događaj, mjerilo je kakvoće američko-hrvatskih odnosa. Brown se u pratnji skupine visokih američkih gospodarskih menadžera htio sastati s hrvatskim premijerom Matešom da bi zaključili konkretne mjere za jačanje hrvatskog gospodarstva. Ni na drugim područjima ne nedostaje demonstrativnih američkih poteza spram Hrvata. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak prevezen je na operaciju pluća posebnim zrakoplovom američkog ministarstva obrane u washingtonsku bolnicu Walter Reed Hospital, bolnicu za američku vladu. Između Šuška i njegova američkog kolege Perryja razvio se prijateljski odnos. Jedan je diplomatski promatrač utvrdio da je Šušak u Washingtonu protokolarno uzdignut za jedan stupanj, što je inače slučaj samo s uskim saveznicima SAD-a. U prigodi konferencije balkanskih ministara obrane u Tirani (na kojoj Hrvatska nije sudjelovala jer se ne smatra balkanskom zemljom nego dijelom srednje Europe), Perry je rekao da će američki vojnici u okvirima UN-a u Makedoniji ostati u zemlji i nakon povlačenja postrojba iz Bosne. Jedan član američkog izaslanstva, zastupnik u kongresu Engel, kosovske je Albance nazvao 'najpotlačenijim narodom u Europi' i tražio da im se omogući pravo na samoodređenje. U Tirani se pokazalo da SAD svoje nade polažu na dvije republike proizašle iz naslijeđa bivše Jugoslavije: Makedoniju i Hrvatsku. Makedonija s Albanijom, gdje također postoji jaka američka nazočnost, tvori 'južni zasun' za ograničavanje Srbije, a možda i Rusije. Sa zabrinutošću je primijećeno da Boris Jeljcin od Bugara traži da se priključe budućem savezu država pod ruskim vodstvom. Što će Moskva biti aktivnija u tom smjeru, to će veći biti američki interes za Makedoniju s kojom Washington sada ima i formalne diplomatske odnose - na veliku žalost Grka koje je njihovo prosrpsko držanje gurnulo u stranu. Hrvatska pak tvori sjeverni bok - i gotovo izgleda kao da Amerikanci Zagreb drže nekom vrstom 'kopnenog mača' u južnoj Europi čemu treba dodati i vojnu nazočnost SAD-a u Mađarskoj. Time je Srbija ukliještena i sa sjevera i s juga. No Hrvatska ima značenje i stoga što nadzire istočnu obalu Jadrana i jer kroz hrvatsko-muslimansku konfederaciju - tako bar želi američka politika - treba doći do povezivanja bosanskih Muslimana sa Zapadom. Pojačani istup islamskih i fundamentalističkih tendencija među bosanskim Muslimanima Amerikance čini nepovjerljivima. SAD traže za svoju buduću politiku na tom području jednu 'čvrstu točku' - i u prvom redu nalaze Hrvate. Danas bivši američki generali poučavaju hrvatsku vojsku. Oružane snage Zagreba trebale bi biti izučene i opremljene po standardu NATO-a. Dok Europljani već razmišljaju kako Srbe najbrže 'uvući', Washington prijeti da će na dnevni red staviti pitanje Kosova ako srpski predsjednik Milošević ne bude surađivao" - piše Carl Gustaf Stroehm. DER SPIEGEL 9. IV. 1996. Sami pobijediti "Na vježbama za novi NATO nešto prije Uskrsa Ameriknaci su igrali samo sporednu ulogu. Pod vodstvom njemačkog generala Helgea Hansena 900 se vojnika na tjedan dana povuklo u vojarnu Freiherr-von-Gersdorff u Euskirchenu. Scenarij manevra 'Jaka straža' zvučao je poznato: multinacionalna postrojba pod vodstvom Atlantskoga saveza šalje se u krizno područje 'Bovinea' kako bi po nalogu UN-a vojno osiguravala ugroženi mir - kao u Bosni. No umjesto Amerikanaca, inače vodeće sile u savezu, ovoga su puta Europljani preuzeli zapovjedništvo. Jedan nizozemski general uz pomoć jednog njemačkog, francuskog i poljskog časnika, vodio je postrojbu kojoj su pripadali i vojnici iz devet država koje ne pripadaju NATO-u. Ta bi vježba uskoro mogla postati stvarnost. Američki je predsjednik Bill Clinton dao riječ da će se sve američke kopnene postrojbe povući iz Bosne do konca prosinca. Sklonost produženju mandata sigurno je opala nakon smrti ministra trgovine Rona Browna prilikom pada njegova zrakoplova kraj Dubrovnika. No do kraja godine bi međunarodna postrojba IFOR teško mogla postati nepotrebnom. Europljani moraju dakle mirovnu misiju sami preuzeti - a s njima i Nijemci. Ministar obrane Volker Ruehe (CDU) ostaje zasad pri usmenom dogovoru da će i ekspedicija Bundeswehra svršiti točno nakon dvanaest mjeseci. Toga se želi 'pridržavati željeznom čvrstinom'. Oni koji špekuliraju o produljenju akcije, tako ministar obrane grdi sumnjičave, 'politički su nerazumni' i idu na ruku onim ekstremistima na Balkanu 'koji dalje odugovlače s mirom'. Kancelar je otišao dalje. Helmut Kohl u međuvremenu dopušta da ne zna 'koliko košta akcija u Bosni i koliko će trajati'. U unutarnjim je razgovorima čak i šef SPD-a Oskar Lafontaine, prošle godine jedan od najjačih protivnika sudjelovanja Bundeswehra na Balkanu, dao naslutiti fleksibilnost. Ako bi se Europljani morali jače umiješati na Balkanu da bi se spriječio novi rat, Njemačka to neće moći izbjeći. NATO je zapravo već u rano ljeto htio početi s povlačenjem. Pri svakoj zamjeni kontingenta postrojbe, tako je predviđeno planovima IFOR-a, jačina od 60 tisuća ljudi trebala bi se postupno smanjivati. Točno do 20. prosinca zadnji bi vojnik trebao napustiti Bosnu. Kad bi se radilo samo o međunarodnoj mirovnoj postrojbi, vremenskog bi se plana mogli pridržavati" - piše tjednik među ostalim. AUSTRIJA DIE PRESSE 9. IV. 1996. Priznanje "Od uvjeta koje je Europska unija nekoć postavila za priznanje ostatka Jugoslavije ionako nije puno ostalo: manjinska prava, suradnja glede ratnih zločinaca - to i bez toga nekako ide, misle države EU-a. Uzajamno priznanje država sljednica Jugoslavije - dakle da Zagreb i Beograd ne priznaju jedan drugoga, ovisi o Hrvatskoj, kažu; Sarajevo i Beograd su se de facto uzajamno priznali već u Daytonu; a da bi kao uvjet ostalo bar još jedno priznanje, ostalo je priznanje Skoplja i Beograda. Do njega je sada došlo i Europljani neće oklijevati da sa svoje strane nagrade ostatak Jugoslavije (i sebe same jer se tamo mogu praviti poslovi). Morali bi paziti: Beograd je dopustio da mu Makedonija potvrdi političko pravno nasljedstvo nekadašnje Jugoslavije (izjavili su da će se o financijama već sporazumjeti). Baš taj zahtjev za sukcesijom Europa je dosad odlučno osporavala: ostatak Jugoslavije samo je jedna od država sljednica, 'dobre odnose' (pristup velikom novcu) može imati samo ako to Beograd prihvati. Sada možemo napeto promatrati hoće li Europljani bar tu održati svoju riječ" - piše Andreas Schwarz. VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 9. IV. 1996. Amerikanci dali prešutno odobrenje Teheranu za isporuku oružja Komentator piše o trenutačnoj američkoj politici prema naoružavanju Bosanaca koju vidi ovako: to je u redu, sve dok to ne čine Iranci. Washington jedva čeka odaslati čitavu paletu oružja kojom bi osnažio položaj bosanskih Muslimana spram Srba pa ga brine što njegovi europski saveznici u zadnje vrijeme pokušavaju smanjiti, unjesto povećati količinu oružja. Za sada, stoji dalje u komentaru, jedina je vojna oprema stigla u Bosnu ona američka u vrijednosti od 100 milijuna dolara, dok idućih 700 milijuna dolara oružja još uvijek čeka sponzora. Američki diplomati upozoravaju da bi Iran mogao postati alternativni izvor opskrbe, ukoliko se program nastavi odgađati. "Nedavno je 'Los Angeles Times' objavio priču koju Bijela kuća još nije demantirala. Naime, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman g. 1994. upitao je hoće li biti ikakvih prigovora bude li se preko Hrvatske bosanskoj vladi dostavljalo oružje, američki dužnosnici su rekli da 'nemaju instrukcije' iz Washingtona. To u diplomatskim krugovima znači veliki mig. Oružje je krenulo, a s njim i mnoštvo iranskih savjetnika čija nazočnost u Bosni sad tako jako smeta Amerikance. Ali, američka administracija ostavila si je mogućnost da kaže kako je poštovala 'slovo zakona' ili embargo. Uprkos pokušajima Boba Dolea da ta epizoda ne postane Clintonov Irangate, mogućnost postoji. Ionako je cijelo vrijeme bilo jasno da nekakvo oružje stiže u Bosnu, najvjerojatnije uz odobrenje Sjedinjenih Država. Ipak, postoji dublja paralela između afere Irangatea i neprincipjelnosti administracije koja je prvo prešutno namignula Teheranu, a potom ga odbacila kao izvor sve subverzije. Naime, što je Bosni trebalo 1994? Ne opskrba oružjem, nego predanost Ujedinjenih naroda, uz potporu glavnih članica. Umjesto toga, Bosna je morala otrpjeti oklijevanje sve dok NATO nije nastupio. Bosni će iduće godine biti potrebna međunarodna nazočnost, uz prilične količine pomoći za rekonstrukciju zemlje umjesto povlačenja gotovo svih postrojba NATO-a. Bez toga, više oružja može značiti samo rat", završava komentator lista. THE TIMES 8. IV. 1996. Britanski Srbi žale za ratnim veteranom "Jučer su u srpskim pravoslavnim crkvama diljem Velike Britanije održane molitve za veterana Drugoga svjetskog rata Stevana Popovića koji je preživio bitke i protiv Hitlera i protiv Tita da bi jučer poginuo od ruke jednog razbojnika u zemlji u kojoj je mislio da je pronašao utočište. Popović, star 74 godine, bio je vodeća figura u britanskoj srpskoj zajednici. Vodio je grupu četničkih gerilaca protiv nacista i protiv Titovih komunista u građanskom ratu. Nakon Titove pobjede, Popović je pobjegao u Englesku kao beskućnik bez ijednog dinara. U subotu je taj čovjek, koji je svoje zadnje godine proveo pomažući izbjeglicama iz rata u bivšoj Jugoslaviji, umro nakon što ga je prebio i opljačkao mladić kojeg je upitao za put za Chapeltown kraj Leedsa. (...) Popović, poznatiji kao Pop, bio je umirovljeni vozač autobusa i živio je u Oldhamu kraj Manchestera. Bio je u Leedsu kako bi pokupio prijatelja prije sastanka Srpskog četničkog udruženja u Leicesteru, čiji je on bio dopredsjednik. Zaustavio se kako bi upitao jednog dvadesetogodišnjaka afro-karipskog podrijetla za put prema hotelu u kojem je odsjeo njegov prijatelj. Mladić ga je izvukao iz njegove lade, oborio ga na tlo i pretukao, slomivši mu nekoliko rebara. Poderao je njegovu jaknu kako bi mu ukrao novčanik u kojem je bilo 50 dolara i uzeo mu sat i vjenčani prsten. (...) Popović je odmah operiran u Leedsu, ali stres zbog napada uzrokovao je smrtonosni srčani udar. Popović je imao mnogo rodbine u bivšoj Jugoslaviji. Njegova sestra ubijena je prošle godine u rodnom gradu Kninu, koji je sada dio Hrvatske. (...) 'Bio je bezopasan stari čovjek koji se jako veselio što će provesti dan s prijateljima. Veselio se tradicionalnom srpskom pravoslavnom obiteljskom Uskrsu sljedeći tjedan', rekla je, između ostalog, njegova žena. (...) 'Moj otac je bio četnički heroj. Borio se protiv Hitlera kada su nacisti okupirali zemlju 1941. Bio je časnik u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, a zatim je pobjegao u šume kako bi vodio gerilski rat protiv ustaške nacionalističke stranke. Putovao je po cijeloj zemlji i mnogo je propatio', priča njegov sin i nastavlja: 'Nakon svega što je proživio, užasno je što je ovako završio. Nije imao neprijatelja, čak ni među komunistima koje je posjećivao u Jugoslaviji. Bio je neumoran borac za mir i naporno je radio kako bi zadobio razumijevanje za srpsko pitanje u Jugoslaviji.' Tajnik četničkog udruženja je izjavio: 'Bio je vrlo civiliziran čovjek, čak i u bitkama, i čovjek koji se drži principa. Kad god je bilo moguće, brinuo se da zaštiti civile. Svi su ga poštovali i bio je vrlo inteligentan i pažljiv čovjek.' (...) Napadač je opisan kao visok i zdepast, djelomično obrijane glave s 'ananas' frizurom, u crnoj kožnoj jakni", izvješćuje Paul Wilkinson. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. IV. 1996. Šest Bosanaca priča o skrivanju pred Srbima Danici Wolliams piše o šestorici Muslimana koji su rekli da su vidjeli i preživjeli masakr u Srebrenici, a nakon devet mjeseci lutanja po šumskim bespućima, skrivanja po napuštenim kućama i rovovima, u bijegu pred srpskom vojskom, napokon su se vratili svojim kućama. "Ti ljudi koji su se najednom pojavili ovog vikenda rekli su da ih je dolazak proljeća naveo da iziđu iz skrovišta i pokušaju se dokopati sigurnosti. Tek nedavno su doznali da je postignut mir u Bosni, iako im je u to bilo teško povjerovati. Ponekad su, po riječima Adnana Spahića, doslovno hodali po kosturima, ostacima drugih Muslimana koji su pokušali pobjeći iz Srebrenice kad je pala u ruke Srbima." Spahić kaže: "Znao sam da je malen broj ljudi dospio kućama jer sam 'gazio' po dokazima." On i njegovi supatnici su svoju priču ispričali policiji i rođacima, sve do najsitnijih i najgroznijih potankosti. Priča se podudara sa svjedočanstvima drugih koji također opisuju egzodus 12 tisuća vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice prošlog srpnja. Oko sedam tisuća muškaraca koji su krenuli na put smatra se nestalima, većina ih je vjerojatno mrtva. Istražitelji Ujedinjenih naroda skupljaju dokaze o poprištima masakra u okolici Srebrenice, dok je Haaški sud već podignuo optužnice protiv srpskog vojnog zapovjednika Ratka Mladića i njihova vođe Radovana Karadžića. Zasad je nemoguće potvrditi priču šestorice muškaraca jer su rekli da tijekom devet mjeseci nisu bili u dodiru ni sa kim. Ipak, odvojeni razgovori sa Spahićem i Kemalom Salihovićem su isti u pojedinost. Zapadni diplomati pak sumnjaju u vjerodostojnost priče. Pad Srebrenice bio je jedna od najnižih točaka u međunarodnom angažmanu pokušaja zaštite civila tijekom tri i polgodišnjeg rata u Bosni. Grad je bio jedna od šest 'zaštićenih zona' Ujedinjenih naroda, što znači da su NATO-ovi zrakoplovi trebali bombardirati Srbe, nastave li oni s napadima. Ali, NATO nije reagirao pa su i Srebrenica i Žepa pale. Žene i djeca odvezeni su kamionima, dok su muškarci predani na milost Srbima. Spahić je rekao da je početkom srpnja jedan Nizozemac iz nizozemskih mirovnih snaga upozorio da će Srbi napasti, a da NATO neće ništa poduzeti. Kad su tenkovi počeli ulaziti u grad, bosanski vojnici su ga odlučili napustiti. Nekoliko tisuća muških civila je marširalo za vojnicima, krenuvši prema linijama bosanskih vlasti dok su ih Srbi gađali granatama, ubijajući pritom mnoge. Drugi su uhićeni, te prevezeni autobusima na mjesta masovnih smaknuća. Nakon što je kojih pet tisuća preživjelih dospjelo do vladinih položaja, u periodu do tri mjeseca od pada enklave, više se nitko živ nije pojavio iz Srebrenice. Spahić tvrdi da se sakrio u šumi jer je poznavao teren. Idućeg jutra je pronašao dva ranjena druga, jednog sa slomljenom nogom, drugog ranjenih leđa. Ostavio ih je jer su mu rekli da ne mogu dalje. U dva tjedna uspio je prijeći cestu koja vodi od Kasabe do Konjevića, gdje je susreo oko 300 drugih bjegunaca koji su se hranili ukradenim povrćem. Spahić se s još sedmoricom spustio u dolinu, gdje je bilo više hrane. Uskoro se razbolio pa su ga drugovi ostavili samog. Kad se oporavio, naišao je na Bekira Huseinovića i Muhameda Smajića. Oni su poslije sreli Dasana Orića i Rasima Jahića koji su im ispričali da su na isti način pobjegli iz Srebrenice. Kažu da ih je spasilo što je Srebrenica pala prije sjetve pa su se uspjeli prehraniti krumpirima, kao i puževima. Vatru su palili samo navečer. U prosincu im je ponestalo brašna i krumpira, dok su u ožujku imali samo kukuruz. Tijekom zime, muškarci su ostali blizu Srebrenice. Snijeg im je otežao putovanje, kao što bi i olakšao njihovo praćenje. Kad se u ožujku snijeg otopio, odlučili su krenuti prema Tuzli. Preko radija, koji su sastavili od odbačenih dijelova, čuli su da je uspostavljen mir. Napokon su došli do svojih rođaka koji su se čudili da su još uvijek živi, kraj je članka Danici Williama. RUSIJA SEGODNJA 9. IV. 1996. Silajdžić i Izetbegović žele federativno jedinstvo "Čudnim se političkim putovima kreće BiH prema prvim poslijeratnim izborima koje su međunarodni posrednici predvidjeli za početak jeseni. Ostavka bosansko-muslimanskog premijera Harisa Silajdžića i njegov demonstrativan odlazak iz vladajuće Stranke demokratske akcije označili su početak predizborne borbe u Sarajevu: političar u nemilosti dao je domaćim i stranim priopćilima više oštrih interviewa u kojima optužuje i razotkriva, a aktivno se pozabavio osnutkom vlastite stranke. Činilo se da ne može biti ni govora o uspostavi konstruktivnih odnosa između Silajdžića i predsjednika predsjedništva BiH Alije Izetbegovića kojega smatraju glavnim suparnikom bivšeg premijera na 'unutarmuslimanskoj' političkoj sceni. Ipak, oni su prošli tjedan nastupili sa zajedničkom izjavom u kojoj su još jednom iznijeli stajalište Sarajeva glede pitanja poslijeratnog državno-etničkog ustroja zemlje. 'Bosna mora ostati jedinstvena' - smatraju Izetbegović i Silajdžić, vjerojatno podrazumijevajući pod jedinstvom postupno širenje ovlasti središnje vlade u republici i stvaranje 'višenacionalne i viševjerske zajednice' u kojoj bi muslimanska zajednica imala mogućnost da nadzire zbivanja. Predsjednik predsjedništva i bivši premijer našli su se upravo tamo, gdje su se bili razišli budući da se glavnim uzrokom Silajdžićeva odlaska iz ustroja vlasti smatralo njegovo nezadovoljstvo ograničenošću 'područja nadležnosti' središnje vlade BiH utvrđenog Daytonskim sporazumima. K tome su se kod Izetbegovića pojavili i dodatni razlozi koji su ga potakli da (najvjerojatnije privremeno) zaboravi nesuglasice sa suparnikom: sasvim neočekivani infarkt, kritika američkih partnera nezadovoljnih aktivnim razvitkom bosansko-iranskih odnosa, unutarpolitičke i unutarstranačke poteškoće prilično su oslabile Predsjednikov 'vodeći' položaj koji se još nedavno činio nepokolebljivim. Više listova i više političkih promatrača pisali su o mogućnosti skorog uklanjanja Izetbegovića s vlasti. Zajednički istup političara koji su se jučer međusobno optuživali za pokušaj uzurpacije vlasti i izdaju nacionalnih interesa jako je odjeknuo na prostorima bivše Jugoslavije. Najviše se ljute saveznici Hrvati koji između redaka sarajevske izjave čitaju još jednu namjeru Muslimana da uzurpiraju vlast u zajedničkoj Federaciji. U Hrvatskoj se Izetbegovićev i Silajdžićev istup ocjenjuje kao pokušaj da se revidiraju Daytonski sporazumi i model federativne države koji je predviđen tim sporazumima", piše dopisnik iz Zagreba Andrej Stahov. NOVOE VREMJA broj 14/96. Neslaganja uklonjena "(...) Značajkom Moskovskih pregovora bilo je, bez obzira na sva unutarnja neslaganja i različita tumačenja, usklađeno stajalište kontaktne skupine. Tri sukobljene strane stavljene su pred ultimatum: ako u najkraćem roku ne budu ispunjene obveze glede razmjene ratnih zatočenika iz Daytonskih sporazuma, konferencije o gospodarskoj obnovi regije koja se trebala održati 12. i 13. travnja neće biti. BiH, Hrvatska i SRJ pretrpjele su tijekom rata i međunarodnih sankcija veliku gospodarsku štetu. Za obnovu normalnog gospodarstva potrebni su milijuni dolara koje još treba pronaći: za sada tek mali broj država i transnacionalnih banaka i udruga gore od želje da ulažu novce u to još vrlo nestabilno područje. Ultimatum je dao rezultate, pa je već počelo oslobađanje zatočenika kojih je oko 300. Kako je primijetio ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlić, trenutačno je teško procijeniti izglede civilne operacije jer ona pretpostavlja rješavanje mnoštva različitih pitanja kao što su 'povratak izbjeglica, provedba izbora, uspostava državnih institucija, rasvjetljavanje sudbine 25 tisuća nestalih osoba, stvaranje gospodarskog sustava, privatizacija, restitucija, politička demokratizacija.' No u rješavanju svih tih problema iskrsnule su poteškoće psihološke naravi jer se došlo do spoznaje da je, kako je rekao hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić, nakon 'tolikih godina rata teško vratiti međusobno povjerenje.' To se u svoj svojoj oštrini pokazalo i tijekom ponovne uspostave Sarajeva i Mostara kao višenacionalnih gradova. Ovi pokušaji u znatnoj mjeri proturječe logici Daytonskih sporazuma kojima se predviđa podjela teritorija između triju naroda po nacionalnom obilježju. Mogli ste na tv ekranima vidjeti tragične kadrove odlaska Srba. Isto se događa na onim područjima BiH koja prema sporazumu trebaju prijeći pod srpski nadzor. Samo odatle bježe Hrvati i Bošnjaci-Muslimani. Sva tri naroda imaju isti razlog za bijeg. To je, prije svega, prirodni strah da se ne nađu u drugačijem nacionalnom okružju. Drugi je uzrok agitacija, čak i prisila na bijeg od strane 'svojih' vlasti koje radi vlastitih političkih ciljeva žele dokazati da je miran suživot između različitih naroda nemoguć. Tvorcima etnički čistih država na Balkanu čini se da odvajajući narode osiguravaju unutarnjopolitičku stabilnost i učvršćuju svoju vlast. No to je zapravo put k unutarnjim sukobima i mogućoj obnovi općeg rata jer će se prije ili kasnije u svijesti običnih ljudi pojaviti pitanje povratka na zemlju njihovih predaka, a u svijesti političara - zahtjevi za povratak područja koja su prije bila dijelom ove ili one države", kaže se u napisu Sergeja Romanenka. FRANCUSKA LE FIGARO 8. IV. 1996. Bosna: Clintonov 'Irangate' "U punom jeku predsjedničke kampanje, mora biti primamljivo optuživati sadašnjeg Predsjednika da očijuka s Iranom. Bob Dole se nije dao dugo nagovarati da nastavi tu tradiciju. Republikanski kandidat zahtijeva od Senata da ispita stav Clintonove uprave u vezi s tajnim slanjem iranskog oružja bosanskim Muslimanima. Nedavno je 'Los Angeles Times' pisao da je američki Predsjednik slanje tog oružja odobrio još 1994. godine, unatoč UN-ovu embargu na uvoz oružja za cijelo područje bivše Jugoslavije. A u isto vrijeme, podsjećaju u tom listu, Bill Clinton se u javnosti protivio ukidanju embarga na oružje. Prema pisanju tog kalifornijskog dnevnika, visoki američki diplomati potvrdili su hrvatskom predsjedniku Tuđmanu da se SAD neće protiviti dopremanju iranske vojne opreme, koja bi bosanskim Muslimanima stizala preko hrvatskog teritorija. Osim vojnog jačanja Muslimana, ta je operacija trebala omogućiti i stvaranje snažne hrvatske vojske. To bi otkriće moglo biti opasno za Billa Clintona. SAD upravo sada vode aktivnu kampanju za uklanjanje Irana s međunarodne pozornice. Islamsku republiku Iran sumnjiče za poticanje terorizma, osobito nakon nedavnih Hamasovih atentata u Izraelu. Pažljivo govoreći, ne poričući postojanje američkog prešutnog dopuštenja za dopremu tog oružja - što je gotovo javna tajna - glasnogovornik američkog State Departmenta Glyn Davies izjavio je: 'Mi nismo slali oružje u Bosnu ili u Hrvatsku... Pa ipak, istina je da smo mi za vrijeme najžešćih sukoba u Bosni bili zabrinuti zbog toga što nije bilo ravnoteže snaga'. Republikanci su 1994. godine glasno zahtijevali ukidanje embarga na oružje kako bi se Muslimani mogli naoružati, ali je Bijela kuća sa žaljenjem morala odustati od te zamisli, objašnjavajući to svojim obvezama prema UN-u. Sada gospodin Dole želi saznati 'jesu li dužnosnici Clintonove uprave namjerno dvolično istupali u Kongresu'. Vođa republikanske većine u Senatu naći će se u iskušenju kad bude trebalo presuditi 'je li prekršen zakon i je li vođena tajna operacija'. Namjerno su izabrane te poznate riječi. Republikanci demokratima nikada nisu oprostili njihovu ustrajnost protiv Ronalda Reagana u vezi s aferom 'Irangate'. Tada je, 1986. godine, predsjednik Reagan optužen da je prodao rakete Iranu kako bi vratio američke taoce zadržane u Libanonu, a nakon toga iskoristio novac dobiven tom prodajom za pomaganje protusandinističkih 'kontraša' u Nikaragvi. Uostalom, afera 'Irangate' nije samo jednom poslužila za predizbornu kampanju. Nekoliko dana prije održavanja predsjedničkih izbora 1992. godine, jedan je sudac iznenada odlučio pokrenuti proces o ulozi Georgea Busha u toj aferi," piše novinar lista Stephane Marchand. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 7. IV. 1996. Karabinjer ranjen dok je branio Muslimane Gianfranco Simone izvješćuje iz Mostara; "Četiri godine nakon početka građanskoga rata u Bosni i Hercegovini ranjen je jedan maršal karabinjera, Claudio Fiori, 33 godine, iz Marche, braneći dvojicu muslimanskih policajaca pod njegovim zapovjedništvom od jednog hrvatskog policijskog agenta u civilu.(...) Grad je podijeljen na dva sektora: zapadni, katolički, odnosno hrvatski, i istočni, odnosno muslimanski. Godine 1993. bio je poprištem teških okršaja koji su prouzročili velike ljudske gubitke i uništenje čuvenog turskog mosta. Fiorijeva ophodnja, koju su činili jedan prevoditelj, četiri policajca, iz istočnog i zapadnog Mostara, federalne policije iz Sarajeva i iz Zagreba, u automobilu je prolazila Bulevarom, koji je tijekom građanskog rata bio crta bojišta. U jedan i trideset, u noći, automobil se zaustavio na semaforu, a ispred njega je stao zeleni opel bez registarskih pločica iz kojega je izišao mladić koji je, s kalašnjikovim u rukama, od Fiorija zatražio da mu preda dvojicu Muslimana. Pošto je maršal to odbio, mladić je ispalio jedan rafal, prvo u zrak, a potom u Fiorija, koji se, u međuvremenu, postavio svojim tijelom kao štit dvojici Muslimana. Koliko hrabar toliko i sretan, Fiori je okrznut po vratu i iznad desne obrve, i odgovorio je na vatru s berettom 92, natjeravši u bijeg napadača koji je uhićen 20 minuta kasnije i identificiran kao hrvatski policijski agent, star 22 godine.(...) Ako će ponovno početi građanski rat u Bosni, žarište će vjerojatno biti Mostar gdje se hrvatsko-muslimanska federacija dezintegrira. Nadzorne točke dviju strana i dalje sprječavaju kretanje građana suprotne vjeroispovijesti. Samoproglašena hrvatska republika Herceg-Bosna još postoji unatoč daytonskih sporazuma.(...)" IL GIORNALE 6. IV. 1996. Hrvatsko onemogućavanje istarskih Talijana "Talijanskoj uniji, tijelu koje predstavlja našu zajednicu u Istri, prijeti mega-globa od šest milijardi lira, koju je udarila hrvatska carinska komisija. 'Ne samo da riskiramo stečaj, već i jedan domino efekt koji bi nas sveo na društvo za rekreaciju', 'Giornaelu' oštro izjavljuje Maurizio Tremul, predsjednik Unije. Protutalijansku ofenzivu je pokrenula hrvatska financijska policija koja Uniju optužuje za 'krijumčarenje', točnije, da je prekršila carinske propise za uvoz rotacije i drugih tiskarskih strojeva koji su našoj zajednici dati u sklopu jednog projekta suradnje. Sredstva koja su darovana manjini podliježu režimu necarinjena prema talijansko-jugoslavenskim dogovorima iz 1988., koje nova hrvatska republika nije nikada odbacila.(...) U biti, svemirska globa, koja doseže vrijednost cijele rotacije, ima loše prikriven politički cilj. 'Novi list', jedan je od malobrojnih glasova koji ima hrabrosti kritizirati režim. I talijansku manjinu, koju, kako je poznato, nacionalisti u Zagrebu smatraju pojavom koju treba redimenzionirati. 'To je pokušaj da se dvostruko zapuše usta, i slobodnom tisku i našoj zajednici', 'Giornaleu' kaže Furio Radin, zastupnik Talijana iz hrvatske Istre u Saboru u Zagrebu. Na stranu Unije stao je Istarski demokratski sabor, moćan autonomistički pokret na poluotoku, pravi trn u oku Zagreba. Na političkim izborima prošle godine glasovi IDS-a u Istri su spriječili širenje HDZ-a, stranke hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Našu je ministricu vanjskih poslova već upozorio Tremul, koji 'Il Giornale' obavještava o jednoj zanimljivoj pojedinosti: 'S formalne točke gledanja, rotacija i ostali 'inkriminirani' strojevi još uvijek pripadaju talijanskoj državi, dok se službeno ne provede prijenos vlasništva s Unijom'. U najgoroj pretpostavci, odnosno u slučaju da se konačnoj presudi odbiju pritužbe Talijana i 'Novog lista', naša manjina ne bi bila u stanju platiti mega-globu od šest milijardi, i postojao bi rizik da sredstva koja su u pitanju zaplijeni hrvatska država, izazivajući diplomatski incident s Italijom", piše Fausto Biloslavo. VJESNIK 10. IV. 1996. Svijet pred izborom Maja Freundlich u svome komentaru piše o situaciji u svijetu nastaloj padom komunizma. Pri tom najavljuje predstojeće izbore u SAD i Rusiji, ali i u Britaniji, kao trenutak koji će mnogo reći o budućnosti svijeta u nedavno nastalome poretku: "(...) Trenutak novoga povlačenja crta Rusija dočekuje ustresena u temeljima. Njome više ne vlada čvrsta ruka vlastodršca, kakav je u ruskoj prošlosti uvijek bio nužnim i jedinim jamcem društvenoga mira. Rusijom danas vladaju sukobljene mafije, i kako smo prije nekoliko dana mogli vidjeti u britanskoj reportaži, mafijaški obračuni već se broje stotinama ubijenih glavešina. Rusija je danas neuspješna osvajačka sila, koja provodi genocid nad narodom, što ga ne može pokoriti. Rusija se danas još jedva koleba pri pomisli na povratak u komunizam, jer 'prije je bilo bolje'. (...) Nije samo Jeljcin taj koji će htjeti povratak carsko-boljševičkoga raja. I Zuganov i Žirinovski će pokušati, kako god to bude moguće, vratiti pod rusku vlast sve zemlje izgubljene propašću komunizma. Moć pohranjenu u atomskim bojevim glavama svaki će novi vladar Rusije, prirodno upotrijebiti u povratku položaja velesile, što ga Rusija više nema. Koga god donijeli predstojeći ruski izbori kao novoga predsjednika, taj će pokušati čvrsto uhvatiti uzde. Amerika će isprva biti zahvalna na tomu, jer će u novomu ujedinjenju vidjeti mogućnost konačnoga prestanka nuklearne opasnosti, što se danas nalazi u rukama nepoznatih i nepouzdanih 'državica'. Ipak, najnoviji događaji pokazuju kako ni američka podrška manjemu od dvaju zala u Rusiji neće biti posve utemeljena. Pokušaje povratka Sovjetskoga Saveza sad već svatko jasno razaznaje u nedavnom sporazumu između Rusije i Bjelarusa. Pristupanje Bjelarusa novomu ruskom carstvu, kako god će se ono zvati u budućnosti, korak je unatrag. (...) Na rubu, ali nimalo izvan novih ruskih gibanja, ovih je dana i Srbija pružila formalnu ruku Makedoniji. Naizgled riječ je o procesu mirnoga raspleta sukoba na jugu Europe. Naizgled riječ je o srpskom priznanju makedonske neovisnosti. Ali, zapravo, riječ je o novomu, 'modernom' pokušaju uspostave starih odnosa među balkanskim državama. Riječ je o novomu koraku u gradnji obnovljene Jugoslavije. Za početak odnosi između Srbije i Makedonije, ili čak njihovo bratstvo i jedinstvo, utemeljeni su na uzajamnom probitku. Srbiji je Makedonija u doba sankcija trebala pomoći u izbjegavanju strogih međunarodnih odredaba, a Makedoniji je trebalo koliko-toliko čvrsto zaleđe u sporu s Grčkom. Danas, to je bratstvo dobilo i javnu potvrdu, od koje je tek korak do nove Jugoslavije, ovaj put u obliku Zajedničkoga jugoslavenskog tržišta", piše Maja Freundlich. Ž3=Raspada li se kolektivni šef države? Ivan Šabić piše o nesporazumima koji se javljaju u Predsjedništvu BiH, posebice radi nekih postupaka samog predsjednika Alije Izetbegovića: "(...) Doduše, činjenica da je prema postizbornom međustranačkom dogovoru funkcija predsjednika Predsjedništva pripala najjačoj stranci u BiH (po istom dogovoru HDZ-u je pripalo mjesto premijera, a SDS-u predsjednika Skupštine BiH), te da su nakon izbijanja rata iz Predsjedništva otišli izabrani predstavnici srpskog naroda, a onda i predstavnici Hrvata, na čija mjesta su stupili ljudi iz slabašnih oporbenih stranaka, od ideje o Predsjedštvu kao kolektivnom šefu države, organu čiji predsjednik je primus inter pares, malo što je ostalo. Zahvaljujući navedenim okolnostima, Izetbegović se cijelo vrijeme rata ponašao kao predsjednik Republike, a ne kao predsjednik njezina Predsjedništva, tumačeći pri tome ustavne i zakonske odredbe o trajanju mandata Predsjedništva i predsjednika Predsjedništva onako kako njemu odgovara, što mu je omogućilo zadržavanje funkcije punih šest godina. (...) Iz onoga što izjavljuju nezadovoljni članovi Predsjedništva, razvidno je da su se oni do sada, dok je još trajao rat, suzdržavali od javnih prosvjeda i očitovanja kako njihovi istupi ne bi bili shvaćeni kao pokušaj razbijanja jedinstva u trenucima kada je ono bilo prijeko potrebno. (...) U tom smislu moglo bi se kazati da su oni do sada popunjavali kvorum Predsjedništvu BiH, tj. davali legitimitet Izetbegovićevom predsjednikovanju, u zamjenu za vlastito političko preživljavanje. U novim okolnostima, kada se predizborna kampanja zahuktava, a Predsjedništvu u sadašnjoj formi istječe rok trajanja, taj oblik trampe gubi smisao. A s obzirom da svaka pobuna protiv Izetbegovića donosi oporbi po koji politički poen, jasno je da u cijeloj ovoj priči nije riječ samo o (ne)funkcioniranju Predsjedništva", zaključuje Ivan Šabić. VEČERNJI LIST 10. IV. 1996. Kontinuitet kao dio igara Višnja Starešina u svojoj kolumni komentira politiku svjetskih sila prema tzv. SR Jugoslaviji i posebice se osvrće na to kako se u svijetu gleda odnose između Srbije i Crne Gore, tj. na opstanak njihove zajednice: "(...) Međutim, pitanje sukcesije i kontinuiteta SRJ političarima nije tako nevažno, ono jest i bit će još izvjesno vrijeme pitanje političkog taktiziranja u poslijeratnom sređivanju krize na ovom prostoru, oko njega će se graditi kompromisi, pronalaziti različita solomonska rješenja kontinuiteta, kao što je to već dosad nekoliko puta učinjeno. (...) Postići priznavanje kontinuiteta SRJ jedan je od beogradskih prioriteta posljednjih mjeseci. I to u prvom redu zbog ulaska u međunarodne, osobito financijske institucije, jer bez novih kredita i uključivanja u svjetsko financijsko tržište srbijanska ekonomija ne može izdržati. A kako 'nepravedne sankcije' više ne mogu biti opravdanje za bijedu, pogoršanje stanja bi moglo oslabiti Miloševićeve pozicije prije izbora. S druge strane, igranje s kontinuitetom i sukcesijom, u politici pojedinih država je jedno od snažnih sredstava pritiska i discipliniranja Beograda. I provedbe vlastitih interesa na ovom prostoru. (...) S druge strane, sve je više potvrda da crnogorski dužnosnici direktno komuniciraju s međunarodnim financijskim institucijama te da im se obećava kako će samostalno lakše ući u njih nego u zajednici sa Srbijom. Ono što je još prije godinu dana bilo nevjerojatno - da bi se 'drugo oko' moglo odvojiti od 'glave', više nije puka fikcija. Osobito ako se imaju na umu financijski mamci za 'oko', NATO snage raspoređene oko glave te bogati dossieri u Haagu(...)" - piše Višnja Starešina. 100223 MET apr 96