PARIZ, 2. travnja (Hina) - Odlazak bivšeg predsjednika Valery Giscard d'Estainga iz vodstva centralno-desničarske Unije za francusku demokraciju (UDF), zaokružio je ovoga vikenda ciklus generacijske smjene kojom su političari
devedesetih napokon potpuno zamijenili one sedamdesetih.
PARIZ, 2. travnja (Hina) - Odlazak bivšeg predsjednika Valery Giscard
d'Estainga iz vodstva centralno-desničarske Unije za francusku
demokraciju (UDF), zaokružio je ovoga vikenda ciklus generacijske
smjene kojom su političari devedesetih napokon potpuno zamijenili
one sedamdesetih. #L#
Od "velike četvorke", odnosno četiri velikana francuske politike koji
su gotovo dvadesetak godina dominirali javnim životom zemlje, ostao je
samo Jacques Chirac, budući da je bivši socijalistički predsjednik
Francois Mitterrand umro, a Giscard d'Estaing i komunistički vođa
George Marchais morali manje ili više protiv svoje volje dati ostavke.
Chirac bi, po svemu sudeći, prema pisanju Reuterova novinara Paula
Taylora iz Pariza, trebao još dugo dominirati francuskom
političkom scenom, preuzimajući Mitterrandovu ulogu 'starješine'.
No, javila se nova generacija političara, većina kojih je prvi put
preuzela neku javnu dužnost tek osamdesetih godina, i dosegla vrhunac
političke moći u Francuskoj unatoč odlazećim prestavnicima starije
generacije koji su do nedavno držali vlast u svojim rukama.
Francois Leotard, 54, bivši ministar obrane i kulture, u nedjelju je
preuzeo krunu koja je prije pripadala Giscardu d'Estaingu, preuzevši
predsjedništvo UDF-a, i to tek nakon sedmogodišnjih nastojanja.
D'Estaing je, ogorčen i još uvijek očito nespreman da prihvati
odlazak u mirovinu, uzalud svoju podršku dao Leotardovom suparniku,
ekonomistu slobodnog tržišta, Alainu Madelinu, 50.
Premijer Alain Juppe, 50, prošle je godine preuzeo vodstvo nad
Chiracovim golističkim pokretom "Okupljanje za republiku"(RPR). Prema
francuskoj tradiciji, državni poglavar mora biti izvan stranačke
politike.
Bivši je ministar obrazovanja pak, Lionel Jospin, 58, prošle godine
nakon osvajanja počasnog mjesta drugoplasiranog na predsjedničkim
izborima, preuzeo vodstvo nad Socijalističkom strankom.
Prva smjena generacija odigrala se u redovima komunista, 1994.
godine, kada je beskompromisni Georges Marchais, koji je 1972. godine
postao glavni tajnik stranke, napokon odstupio.
Njegov nasljednik Robert Hue, 49, u početku je odavao dojam njegovog
ideološkog klona, no s vremenom je polako odbacio sve zaostale
staljinističke utjecaje, izjavivši da, suprotno vjerovanju njegova
prethodnika, Sovjetski savez ipak nije toliko pozitivan uzor.
Hue je Komunističku stranku uspio pažljivo okrenuti u smjeru glavnih
tendencija francuske politike, nakon dugog je vremena stabilizirao
njezin udio u rezultatima glasovanja te otvorio vrata stvaranju saveza
sa socijalistima.
On je, vjerojatno, jedini član novog sastava vodstva stranke koji
nema generacijskog suparnika u stranačkim redovima.
Juppe pak ima stalnog suparnika u predsjedniku Nacionalne skupštine
Philippeu Seguinu, 52, karizmatskom oratoru koji apelira ne samo na
konzervativce već i na radničku klasu uopće.
Najsjajnijeg i najambicioznijeg mladog političara nadolazeće
generacije, bivšeg ministra proračuna Nicolasa Sarkozya, 41, mora da već
također svrbe krila zbog potrebe za osvajanjem novih visina, piše Paul
Taylor.
Leotard se u suočava s izazovima ne samo dinamičnog Madelina, vodećeg
zagovaratelja primjenjivanja Thatcher-Reaganove ekonomije u
Francuskoj, već i čovjeka čija ga je podrška i lansirala među vodstvo
stranke, ministra obrazovanja "centrista" Francoisa Bayroua, 44.
Bilo koji od ova tri političara Unije mogao bi, ako njihova stranka
uspije održati korak sa RPR-om na parlamentarnim izborima 1998.
godine, postati budući premijer.
(Hina) gt fs
021351 MET apr 96