MOSKVA, 23. veljače (Hina/AFP) - Godina je 1956., 25. veljače. Po završetku 20. kongresa KPSS-a na sjednici Centralnog komiteta KPSS-a, iza zatvorenih vrata, Nikita Hruščov čita svoj čuveni referat u kojem osuđuje "kult ličnosti" i
Staljinove zločine.
MOSKVA, 23. veljače (Hina/AFP) - Godina je 1956., 25. veljače. Po
završetku 20. kongresa KPSS-a na sjednici Centralnog komiteta KPSS-a,
iza zatvorenih vrata, Nikita Hruščov čita svoj čuveni referat u kojem
osuđuje "kult ličnosti" i Staljinove zločine. #L#
Četrdeset godina kasnije taj referat izgleda kao prva pukotina na
monolitu, iako se dobro pazilo da ne dirne u sovjetski sustav.
Destaljinizacija, nada, masovne rehabilitacije s jedne strane,
represija u Budimpešti (1956.), ideološki centralizam i težnja prema
idealu gigantizma s druge strane: razdoblje tijekom kojeg je Hruščov
vladao sudbinom SSSR-a, do njegova smjenjivanja 1964. godine,
obilježeno je dubokim proturječnostima.
Danas se u Moskvi gomilaju okrugli stolovi na kojima se pokušavaju
svesti računi o vladavini "Gospodina H." i shvatiti je li doista bio
preteča perestrojke Mihaila Gorbačova, pa čak i nestanka SSSR-a.
"Hruščov je želio prekinuti s prošlošću, možda jedino stoga jer se
bojao da će se i sam naći u klopci i jer je želio eleminirati staru
gardu, ali nikada nije želio srušiti sustav", smatra Maria Ferretti,
povjesničarka, specijalist za SSSR. "Sama komunistička partija kao
temelj režima ostaje netaknuta kroz taj poduhvat rušenja čovjeka-mita,
i u to doba nije nikada dolazilo u obzir da se dopusti kritika
iznutra. U gospodarstvu je to još očitije. Ne govori se tih godina o
mješovitoj ekonomiji niti individualnom poduzeću, već o ekstenzivnoj
kulturi kukuruza ili iskorištavanju neobrađene zemlje - vrlo
staljinovskim konceptima", dodaje ona.
Za društvo iznenađenje je bilo golemo. "Prvo, pojavila se nada. Svi
oni koji nisu imali vijesti o svojim bližnjima od vremena čistki mogli
su doznati kad su pogubljeni i zatražiti njihovu rehabilitaciju ili
njihov povratak ako su bili živi", ističe povjesničar Arsenij
Roginski, iz organizacije za zaštitu ljudskih prava - Memorial.
U umjetnosti se također budi velika nada, očitovana u tekstovima
objavljenim u časopisu "Novi svijet". Val nade će biti kratkog
trajanja jer se zabranuje "Doktor Živago", a njegov autor Boris
Pasternak protjeruje iz Saveza književnika. Izložba suvremenih slikara
buldožerima se prekida početkom šezdesetih.
Počinje svrgavanje idola - Staljina, koji postaje sinonim za sva zla
u zemlji. "Prvih dana nakon čitanja tajnog dokumenta, bilo je
slučajeva javnog uništavanja portreta, bisti i spomenika Staljinu",
navodi se u iz tog doba objavljenim posljednjih dana u ruskom tisku.
Proces će kulminirati 1961. godine kad je Staljin premješten iz
Mauzoleja na Crvenom trgu gdje je njegovo tijelo bilo izloženo zajedno
s Lenjinovim. Udžbenici iz povijesti pišu su nanovo, preimenuju ulice
i više se ne osuđuju Staljinove "pogreške" već njegovi "zločini".
Lenjin se ne miče. Naprotiv, u njegovo ime sovjetski tenkovi
interveniraju u Budimpešti 1956. godine. U njegovo ime Komunistička
partija nastavlja držati monopol u čitavoj zemlji, a Hruščov obećava
narodu "komunizam u 1980.".
Zahvaljujući Hruščovu u nekoliko je sati nestao, ako ne sustav, a ono
njegova koherentnost, upropastivši dominantnu ideju prema kojoj "šef
vodi društvo prema njegovoj sreći znajući tko je unutarnji
neprijatelj", bilježi povjesničarka Ferretti. Tako je "otvorio put
raspravi koja će dosta kasnije biti otvorena, nakon Brežnjevljeve
stagnacije, a s perestrojkom Mihaila Gorbačova", smatra povjesničar
Roginski.
Kao i mnogi drugi, taj povjesničar smatra međutim da proces nije
priveden kraju i da je taj fenomen opasan. "Rusi su i dalje uvjereni
da su samo neke individue krive, a ne čitav režim. Računi s prošlošću
još nisu riješeni i u tim je uvjetima praktički nemoguće izgraditi
normalnu demokraciju", naglašava on.
(Hina) bnš mm
231133 MET feb 96