ZAGREB, 16. veljače (Hina) - Posebni savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. Đorđe Pribičević odgovorio je danas na otvoreno pismo predsjednika SNS-a Milana Đukića predsjedniku Tuđmanu i na njegove izjave na konferenciji
za novinstvo. Odgovor prenosimo u cijelosti.
ZAGREB, 16. veljače (Hina) - Posebni savjetnik Predsjednika Republike
Hrvatske prof. dr. Đorđe Pribičević odgovorio je danas na otvoreno
pismo predsjednika SNS-a Milana Đukića predsjedniku Tuđmanu i na
njegove izjave na konferenciji za novinstvo. Odgovor prenosimo u
cijelosti. #L#
"U svezi s Vašim otvorenim pismom o odlasku hrvatskih građana srpske
narodnosti poslije oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja", koje ste
uputili Predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu, koje je objavljeno
u nekoliko novina, te nekih Vaših izjava datih na konferenciji za
tisak SNS-a, održanoj 15. veljače 1996., slobodan sam, kao posebni
savjetnik Predsjednika odgovoriti sljedeće:
1. U Vašem pismu Vi spominjete sudionike "oružane" pobune srpskog
stanovništva u Hrvatskoj. Nažalost, gospodine Đukiću, radilo se upravo
o tome: značajan dio hrvatskih Srba u dijelovima Republike Hrvatske u
kojoj su Srbi bili apsolutna, a ponegdje i relativna većina pučanstva,
podigao je oružanu pobunu protiv legalne vlasti naše Republike u
okviru planova o stvaranju tzv. velike Srbije, skovanih po
intelektualnim i vladajućim krugovima u Beogradu. Pročitajte samo neke
od memoara, generala Veljka Kadijevića, a osobito bivšeg predsjednika
Predsjedništva SFRJ Borislava Jovića i drugih, pa o tome nećete imati
nikakvih sumnji. Iako dozvoljavam da je dio odraslog muškog pučanstva
na područjima zahvaćenim oružanom pobunom bio prinuđen sudjelovati u
paravojnim jedinicama tzv. republike srpske krajine, velika njihova
većina, nažalost, potaknuta njihovim vođama i brojnim emisarima iz
Beograda, Novog Sada i nekih dijelova Bosne i Hercegovine u njima je
sudjelovala dobrovoljno. Uostalom, to su dokazali povlačenjem i
bijegom pred hrvatskom vojskom i policijom u akcijama "Bljesak" i
"Oluja".
Nastojanje Predsjednika Republike i drugih najviših hrvatskih
dužnosnika te službenih opunomoćenika Republike Hrvatske u brojnim
pregovorima s vođama tzv. republike srpske krajine koji su imali u
početku cilj da se spriječi otvorena pobuna dijela hrvatskih Srba, a
kasnije da ih se navede na mirnu integraciju u ustavnopravni poredak
naše države, nisu imali praktično nikakvog učinka. Tu u prvom redu
mislim na jamstva koje pruža Ustav Republike Hrvatske svim njezinim
građanima kao i kasnije donešeni Ustavni zakon o pravima građana i
narodnih zajednica, odnosno nacionalnih manjina u čijem smo donošenju,
kao članovi Odbora za odnose među narodima i nacionalnostima prvog
saziva prvog višestranačkog Sabora RH, gospodine Đukiću, obojica
sudjelovali, a kojim su hrvatskim Srbima data i dodatna jamstva, a
navlastito i dva autonomna kotara (Knin i Glina) te kasniju amnestiju
koju je donio hrvatski Sabor za sve sudionike u oružanoj pobuni koji
nisu počinili ratne zločine, a važnost koje je poslije akcije
"Bljesak", produžena. Još prošlog proljeća i sam sam sudjelovao u TV
Parlamentu u kojem je sudjelovalo nekoliko naših istaknutih političkih
i znanstvenih djelatnika, a koji se, kažu, dosta gledao na tada
okupiranim područjima Republike Hrvatske i u kojemu su, uz kasnije
negodovanje jednog dijela našeg javnog mnijenja, sva ta prava i sva ta
jamstva bila potvrđena. Čak sam do određene granice u toj emisiji
osobno išao i dalje u želji da doprinesem mirnom rješenju pobune
dijela hrvatskih Srba i time spriječim daljnje ljudske žrtve i
materijalna razaranja, nikakvu reakciju niti signale sa one druge
strane nisam uočio.
Iz zarobljenih dokumenata tijekom akcije "Oluja", koliko je meni
poznato, proizlazi da čak i oni tzv. umjereniji elementi među
pobunjenim dijelom hrvatskih Srba nisu imali ozbiljnu namjeru niti
želju da ti pregovori uspiju, već im je cilj bio kupovanje vremena u
neutremeljenoj nadi da će "status quo" biti sačuvan i da će im uspjeti
da svoju quasi državu međunarodno legaliziraju, čime bi bio narušen
teritorijalni integritet Hrvatske kao međunarodno priznate države u
granicama koje je imala kao federalna republika u dotadašnjoj saveznoj
državi, što bi u budućnosti ugrozilo i njezinu opstojnost kao
nezavisne države. Ako ste pratili međunarodni tisak gospodine Đukiću,
mogli ste često naići na mišljenje da je u tim pregovorima i
nastojanjima za mirnom reintegracijom okupiranih područja hrvatsko
vrhovništvo pokazalo veliko strpljenje. Međutim, zbog odbacivanja
supstancijalnih pregovora, uz ozbiljnu prijetnju osvajanja bihaćke
regije po udruženim snagama pobunjenih hrvatskih Srba i Srba iz Bosne
i Hercegovine, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, donio je
krajem srpnja 1995. godine odluku o akciji "Oluja" u kojoj su vojne i
policijske snage Republike Hrvatske imale 228 poginulih, 15 nestalih i
1205 ranjenih, a prouzročena je i velika materijalna šteta kako na
slobodnom tako i na do tada okupiranom području naše zemlje. Danas je
gotovo općenito mišljenje u svijetu da je ta akcija dovela do vojne
ravnoteže na području zapadnog Balkana, što je omogućilo postizanje
daytonsko-pariških dogovora, kao i sporazuma u Erdutu koji će, ako
budu dosljedno provođeni, dovesti do trajnog mira u našoj regiji.
2. U Vašem pismu Vi apelirate na donošenje zakona o amnestiji. Kako
Vam je poznato zakone ove vrste donose zemlje koje su suočene s
pobunom dijela svojih državljana, da bi ih navele na prestanak takvog
ekstremnog postupka, a u cilju izbjegavanja žrtava ili smanjenja broja
žrtava kako na strani snaga poretka tako i na strani pobunjenika te
što brže uspostave ustavnopravnog poretka i mira u zemlji. U slučaju
oružane pobune dijela hrvatskih Srba ta izvanredna mjera, kako sam
istakao, nije imala uspjeha. S toga gledišta sada, kada je oslobođen
najveći dio ranije okupiranog hrvatskog područja nova amnestija se ne
bi mogla opravdati navedenim razlogom, iako ju kao znak dobre volje
Republike Hrvatske ne bi trebalo apriori odbaciti. Što se tiče
jamstava datih erdutskim sporazumom Srbima koji su građani Republike
Hrvatske a koji žive na području Baranje, istočne Slavonije i zapadnog
Srijema biti će, u to sam uvjeren, dosljedno ispunjena pod uvjetom da
se i druga strana pridržava obveza koje iz toga sporazuma proizlaze.
3. Što se tiče Vaših primjedbi o uhićenju onih koji su sudjelovali u
pobunjeničkim jedinicama prije isteka roka zakona o amnestiji, radi se
o redovnom postupku kojega sudbeni organi moraju provesti da se utvrdi
koji su od sudionika u tim jedinicama počinili ratne zločine.
4. U Vašem pismu, gospodine Đukiću, na neuobičajen način optužujete
Predsjednika Republike za mržnju prema Srbima. Predsjednik je više
puta isticao svoju želju za jednakim tretmanom svih građana naše
Republike, pod uvjetom da su lojalni građani i da prihvaćaju i poštuju
Ustav i zakone zemlje, što je pretpostavka jednakosti građana u svim
demokratskim zemljama svijeta. Oni koji su spremni da taj poredak ruše
moraju snositi konzekvence za takve postupke, pa se to dogodilo i s
onima koji su rušili hrvatski ustavni i pravni poredak čiji je jamac
upravo Predsjednik Republike. Nažalost, kada se pred Hrvatsku krajem
prošlog stoljeća, kao realan politički cilj postavila borba za njezinu
samostalnost, dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti, a posebno
najveći dio njihovih političkih vođa, toj su se borbi, sve do
najnovijeg vremena, na različite načine protivili. Stoga nije čudo da
je poslije uvjerljive pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u
proljeće 1990., a posebno poslije proglašenja neovisnosti u ljeto
1991., dio hrvatskih Srba odlučio napustiti našu Republiku uz zamjenu
stanova i kuća s Hrvatima koji su živjeli u Vojvodini, Srbiji ili
dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Drugi dio Hrvata
sa spomenutih područja bivše zajedničke države je protjeran ili ih je
napustio zbog osjećaja opće nesigurnosti. Kako je broj prognanika i
izbjeglica neko vrijeme u Hrvatskoj prelazio i pola milijuna ljudi,
bili smo prisiljeni da ove Hrvate smjestimo u državne stanove u
gradovima i naseljima koji su oslobođeni akcijama "Bljesak" i "Oluja",
a neke i u napuštene kuće hrvatskih Srba. Očito je u takvim
okolnostima moralo doći i do većih promjena u entičkoj strukturi
pučanstva u Republici Hrvatskoj. Ali, imajte u vidu gospodine Đukiću,
da je to bila samo jedna od posljedica agresivnog rata protiv naše
zemlje, planiranog i vođenog po političkom vrhu Republike Srbije,
odnosno SR Jugoslavije.
5. Koliko mi je poznato, Republika Hrvatska spremna je, u opravdanim
slučajevima, a na temelju pojedinačnih zahtjeva, dozvoliti povratak
hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su pobjegli ispred
hrvatske vojske i policije u akciji "Bljesak" i "Oluja", odnosno
nadoknaditi im vrijednost imovine u okviru općeg aranžmana o sukcesiji
bivše SFRJ. U tom smislu djeluje Ured za prognanike i izbjeglice
kojemu je do sada podnijeto 2.760 takvih zahtjeva u ime oko 5000
osoba, od čega je pozitivno rješeno 745 zahtjeva za oko 2000 osoba.
6. U svezi s Vašim spominjanjem nedjela koja su izvršili pojedini
kriminalni elementi izvan tijeka vojnih operacija u spomenutim
akcijama, odnosno u razdoblju poslije njih, nadam se da ste upoznati
gospodine Đukiću sa opetovanim izjavama Predsjednika Republike dr.
Franje Tuđmana, ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića kao i
izjavama ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka o uhićenju i
sudskom procesuiranju svih onih za koje se utvrdilo da su takva djela
počinili. Takva politika biti će i u interesu ugleda naše zemlje u
svijetu.
7. Na konferenciji za tisak SNS-a održanoj 15. veljače 1996. izjavili
ste da u Hrvatskoj jačaju snage koje žele rehabilitizirati fašizam
čime se onemogućuje djelovanje demokratskih snaga. Republika Hrvatska
ima demokratski Ustav, a brojnim zakonima donošenim u više od pet
godina uspostavljenog višestranačkog sustava, naš pravni poredak smo
gotovo potpuno prilagodili onome koji postoji u razvijenim zapadnim
demokracijama. Slobodni rad i djelovanje pedesetak političkih
stranaka, od čega je desetak parlamentarnih, među kojima se nalazi i
Vaša, Srpska narodna stranka, uz potpunu slobodu tiska i javne riječi
svjedoči da je u našoj zemlji uspostavljen čvrst demokratski poredak
kojemu ne prijeti opasnost od bilo kojeg totalitarizma, bio on desne
ili lijeve provenijencije, pa su stoga Vaši strahovi, gospodine
Đukiću, neutemeljeni.
8. Koristim ovu priliku da izrazim uvjerenje i nadu da ćete Vi,
gospodine Milane Đukiću, kao predsjednik Srpske narodne stranke i
zastupnik u hrvatskom Saboru, doprinijeti da Srbi koji su građani
Republike Hrvatske i koji žive i rade kao pedagoški djelatnici, suci,
liječnici, inžinjeri i radnici u nizu gradova (Zagrebu, Rijeci,
Karlovcu, Osijeku, Sisku, Splitu, Puli...) tako i u nekim područjima
koja se nisu priključila pobunjenicima (Gorski kotar, Moslavina, dio
Podravine i Slavonije,...), gdje pretežito žive kao seljaci, prihvate
Hrvatsku kao svoju zemlju i državu. Nadam se da će ljudska i građanska
prava, koja im pruža naš ustavni i pravni poredak, biti osigurana i
Hrvatima koji žive u SR Jugoslaviji i srpskom entitetu u Bosni i
Hercegovini. To će onda biti i doprinos mirovnom procesu na ovim
prostorima te razvoju normalnih odnosa među državnim i političkim
jedinkama nastalim na prostoru nekadašnje Jugoslavije", stoji u
odgovoru prof. dr. Pribičevića
(Hina) pp mc
161557 MET feb 96