(od dopisnika Hine Luke Fiamenga) LJUBLJANA, 16. veljače (Hina) - Više od tri godine nakon prihvaćanja zakona o privatizaciji društvenih poduzeća tri četvrtine još ni formalno nije pretvoreno u dionička društva na osnovi suglasnosti
državne agencije, a i privatizacijski certifikati građana kojima su oni trebali kupovati svoj dio stvorenoga društvenog bogatstva pokazali su se, barem zasad, kao papirnate potvrde bez vrijednosti na financijskom tržištu.
(od dopisnika Hine Luke Fiamenga)
LJUBLJANA, 16. veljače (Hina) - Više od tri godine nakon prihvaćanja
zakona o privatizaciji društvenih poduzeća tri četvrtine još ni
formalno nije pretvoreno u dionička društva na osnovi suglasnosti
državne agencije, a i privatizacijski certifikati građana kojima su
oni trebali kupovati svoj dio stvorenoga društvenog bogatstva pokazali
su se, barem zasad, kao papirnate potvrde bez vrijednosti na
financijskom tržištu.#L#
Vrijednost društvenog kapitala u poduzećima koja su prošla prvu fazu
pretvorbe iznosi oko tri milijarde njemačkih maraka, nominalna
vrijednost certifikata više je nego dvostruko veća, a investicijski
fondovi, koji su zamišljeni za prikupljanje certifikata i njihovo
plasiranje u dionice privatiziranih poduzeća, tuže se da je vrijednost
društvenog kapitala manja od vrijednosti certifikata. S druge strane,
oni svoj portfelj ne mogu zatvoriti dok ne iskoriste sve certifikate
kojima raspolažu, a prije toga ni otkupljene dionice ne mogu početi
kotirati na burzi gdje će se pokazati koliko stvarno vrijede.
Slovenski privatizacijski zakon zamišljen je kao akt koji će stvoriti
novu vlasničku strukturu u kojoj će prevladavati tzv. interno
vlasništvo zaposlenih.
Jedan od idejnih tvoraca tog modela ekonomist Joža Mencinger dao je
godine 1991. ostavku u vladi u znak protesta protiv modela tzv. brze
privatizacije koji je Sloveniji predlagao Jeffrey Sachs.
Danas Mancinger kaže da model privatizacije koji se ostvaruje za
Sloveniju predstavlja prednost. Ta je prednost upravo u sporosti,
smatra on, jer se država uči na pogreškama koje su u privatizaciji
napravile druge zemlje iz bivšega socijalističkog bloka. Tako
Slovenija nije došla u opasnost da, kako kaže Manciger, "rasproda
obiteljsku srebrninu" strancima, kako su to učinili Mađari. Istodobno,
dodaje najpoznatiji slovenski ekonomski stručnjak, pokazalo se da
privatizacija nije lijek za sve i da interno vlasništvo zaposlenih uz
solidne makroekonomske okvire i odgovarajuću monetarnu politiku
također može dati stabilne rezultate poslovanja slovenske ekonomije.
Njegove ocjene u suprotnosti su, međutim, sa stajalištima u
inozemstvu, gdje se zaostajanje u privatizacijskom procesu uzima kao
jedan od glavnih nedostataka Slovenije u odnosu na srednjoeuropske
države poput Poljske, Mađarske i Češke. Posljednje ocjene govore da bi
prve prave privatizacijske dionice na Ljubljanskoj burzi mogle početi
kotirati tek krajem iduće godine.
Prilikom plasmana svojih certifikata Slovenci su, inače, najviše
povjerenja pokazali tijekom rijetkih javnih prodaja poduzeća iz
farmaceutske i naftne industrije (Lek, Krka, Petrol) pa su na takvim
javnim prodajama upisi certifikata znali i do 30 posto premašiti
vrijednost društvenog kapitala koji je stavljen u prodaju. Jedini koji
su nekoliko tisuća maraka nominalne vrijednosti svojih certifikata
dobili u "kešu" bili su zaposleni u jednoj tvornici papira nedaleko
od Ljubljane: novi talijanski vlasnik otkupio je njihova vlasnička
prava u gotovini i po nominalnoj vrijednosti, kako bi imao čistu i
jasnu vlasničku sliku, bez "malih dioničara".
(Hina) fl br
161221 MET feb 96